Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Noćna mora

U što se pretvorio uzvrat finala Cope Libertadores između Rivera i Boce

Trebala je ovo biti priča o nogometu.

Mističnost argentinskog nogometa — ili južnoameričkog u globalu, kako vam draže — leži u njegovoj nesavršenosti, pogotovo iz perspektive nas Europljana. Zamišljamo ga baš kao što zamišljamo užurbanu, boemsku ulicu nekog velikog južnoameričkog grada: u bojama, ritmu, kaosu kojim obiluje, a koji se istovremeno čini kao najprirodnija stvar na svijetu baš iz razloga jer djeluje da nikada neće izmaknuti kontroli i postati nešto negativno. Južna Amerika je postala mjesto gdje misli prosječnog europskog ljubitelja nogometa bježe kada želi sanjariti o ideji ‘pravog’ nogometa: kaotičnog i nesavršenog, ali intenzivnog, eksplozivnog, glasnog. Nogometa koji ima smisao i koji se gleda s tribina koje nisu opremljene kožnim sjedalima, ma čak dobrim dijelom nisu ni natkrivene, ali s kojih se skače i pjeva satima prije i satima poslije prvog i posljednjeg sučeva zvižduka.

Gdje je nogomet euharistijsko slavlje, a ne nekakav vikend-bijeg.

Baš u godini kada europski nogomet polako, ali sigurno ulazi u fazu svoje najveće egzistencijalne krize potaknute sve glasnijom pričom o formiranju Superlige, Južna Amerika je ponudila najbolje iz svog asortimana, kao neki melem na ranu nogometnim romantičarima. Superclásico u finalu Cope Libertadores; finale svih finala u najvećem klupskom kontinentalnom natjecanju i ogled dvaju najvećih klubova na kontinentu, koji se u tom finalu susreću po prvi put u 58 godina otkako natjecanje postoji. Nogometni Disneyland.

Taj kontrolirani kaos došao je u svom punom sjaju u prvoj utakmici, na kultnoj Bocinoj La Bomboneri. Epski povodanj zbog kojeg je na 24 sata odgođena prva finalna utakmica bio je savršena uvertira za dodatnu elektriziranost koja se akumulirala i na kraju ispalila na terenu poput groma. Čak četiri gola u toj igri rezultatske lovice i autogol Carlosa Izquierdoza za konačnih 2:2 stali su u nevjerojatno sadržajan prvi čin te najveće moguće predstave, koji je po svom završetku kod ljudi izazvao osjećaj nalik cliffhangeru u TV serijama.

Jer se, baš kao u serijama, radnja prekinula na vrhuncu napetosti, kada čovjek sjedi na rubu sjedala zbog razvoja situacije. Onda ga taj cliffhanger ostavi ludim, nestrpljivim, ali i neobično ispunjenim; s napetošću i emocijom koja ga trzne dovoljno da zagrize nokat i odmah pogleda na kalendar da provjeri datum emitiranja iduće epizode. Sva dramska napetost bila je oko nogometa, formirana kroz kaotičnost narativa o najvećem finalu u povijesti Južne Amerike.

Trebala je ovo biti priča o nogometu koji smo mi negdje putem izgubili. Ali čak je i nogometni Disneyland postao groblje snova i iluzija

Jučer je trebao biti finalni čin te priče koji bi nam ponudio i rasplet uzbudljive sezone.

Snimke koje su dolazile iz Buenos Airesa i s Riverova Monumentala uklapale su se u scenarij spektakla. Stadion krcat satima prije početka utakmice i one karakteristične visoke betonske tribine, na kojima je poslijepodnevno sunce dodatno obojalo more dresova i zastava koei su poskakivali u ritmu navijačkih pjesama. Nekih 12 kilometara dalje, autobus s igračima Boce Juniors ispraćen je iz svog kvarta umjetnika i radništva uz pjesmu podrške mora ljudi. U Buenos Airesu kao da je vrijeme stalo, ali onda je došao onaj trenutak kada je san u sekundi otišao u sasvim krivom smjeru; kaos koji uvijek mislimo da je toliko snažan dio njihova foklora i koji zbog toga nikad ne može poći po zlu, ogolio je čitavu priču.

Kada je Superclásico u pitanju, voda je nerijetko dolazila opasno do ruba prelijevanja. U ogledu ovih dvaju suparnika 2004. Carlos Tévez je isključen nakon što je izazvao kaos na tribinama provocirajući Riverove navijače takozvanim ‘kokošjim plesom’ (pogrdni naziv za River koji koriste Bocini navijači je Las Gallinas, pilići). Prije šest godina Riverovi su navijači pustili balon u obliku svinje koja nosi Bocin dres pred tribinu s njenim navijačima, koje pogrdno zovu Los Chanchitos, praščići; ono što je trebala biti sitna provokacija preraslo je u nasilje u kojem je nekolicina zaštitara pretučeno. Konačno, prošli put kada su se ova dva suparnika susrela u Copi Libertadores, prije tri godine, drugo poluvrijeme susreta na La Bomboneri moralo je biti odgođeno nakon što je netko aktivirao suzavac u tunelu za igrače. Na kraju je u osminu finala za zelenim stolom dalje prošao River.

Ali ono što se sinoć odvijalo u uvertiri finala, kada su oči svijeta bile uprte u Buenos Aires, postao je kaos jednako epskih razmjera. Postoji izreka da se u Argentini “povijest često piše brže nego što je Bog može čitati”, a prateći jučerašnje sumanute izvještaje postalo je jasno što ona podrazumijeva.

Logistička katastrofa kojom je dozvoljeno da se autobus s Bocinim igračima nađe zarobljen među stotinama, možda i tisućama Riverovih navijača tradicionalno okupljenih na Avenidi Monroe nekima je možda i smiješna, ali sramotno je da su se igrači doveli u situaciju da su zbijeni u prolazu autobusa pod kišom kamenja, koji je u jednom trenutku bio izvan kontrole nakon što je vozač izgubio svijest uslijed napadaja panike. Horacio Paolini, predsjednik Boca Juniorsa, preuzeo je upravljač i opalio po gasu dok je suzavac ulazio kroz porazbijana stakla i gušio igrače.

Taj logistički kaos nije ništa novo u državi u kojoj je ulično nasilje u porastu uslijed nove financijske krize koja je potresa i čije posljedice, kao i uvijek, najviše osjeća narod. Nije slučajno da je baš nogomet poslužio kao izlika da se predoče razmjeri duboke krize argentinskog društva; tek je ovog ljeta nakon punih pet godina zabrane opet omogućeno da gostujući navijači prisustvuju utakmicama, ali je ona i dalje na snazi za pet klubova s najvećom navijačkom populacijom (los cinco grandes). Trenuci u kojima su po konačnom odgađanju susreta ljudi nasumično iskoristili situaciju i izlazili iz svojih domova da se obračunaju s policijom iako nemaju nikakve veze s utakmicom najbolje pokazuju koliko malo treba da nasilje prigrle i ostali razočarani građani.

Dok su gumeni meci i suzavci fijukali Avenidom Monroe i ostalim ulicama koje omeđuju Estadio Monumental, pred njim su grupice prema izvještajima napadale gledatelje koji su se pokušavali domoći sigurnosti, spremni da im otmu karte i preprodaju ih. Navijački tribalizam proširio je svoj kontekst do te mjere da je društvena patologija uzela ovaj spektakl kao taoca, prikazavši svijetu ono najgore umjesto najboljeg. “Još jedna prilika koju smo propustili pred čitavim svijetom”, napisao je na svom Twitteru Gabriel Batistuta dok su vijesti i snimke prikazivale razmjere kaosa. “Sramotno i žalosno”.

S druge strane ogoljena je i sva bezobrazna gramzivost nogometnih institucija, koje su još jednom pokazale da ništa ne smije stati između njih i novca.

S najmanje trojicom igrača Boca Juniorsa koji su zatražili medicinsku pomoć, od čega je kapetan Pablo Pérez završio sa komadima stakla u oku, pitanje ima li smisla odigrati tu utakmicu činilo se imbecilnim. Pa ipak, vodstvo južnoameričke krovne nogometne organizacije, CONMEBOL-a, i FIFA-in predsjednik Gianni Infantino uspjeli su pomaknuti granice bahatosti pritiskom na granici teorije zavjere. Nakon što je poslao svoje liječnike da utvrde kako, eto, gutanje suzavca i staklo u očima predstavljaju normalnu uvertiru za odigravanje ovog finala, CONMEBOL je izbacio priopćenje koje kaže da nema prepreke za odigravanje susreta. Bocini Igrači su krivnju svalili na pritisak samog Infantina, koji je navodno prijetio diskvalifikacijom ukoliko ne poštuju odluke CONMEBOL-a, a u kampanju insistiranja uključio se i argentinski predsjednik Mauricio Macri — inače, ironično, bivši predsjednik Boca Juniorsa.

Naravno, time je ova povijesna utakmica poslužila za razotkrivanje i druge mračne pozadinske priče. Utakmica koja je zbog izdašnih TV prava postavljena u termin naklonjen europskom tržištu morala se odigrati, jer kada vas jednom njen intenzitet cliffhangerima prikova za ekrane, to automatski znači profit za gospodu iz FIFA-e i CONMEBOL-a.

S druge strane, Macri će puno teže objasniti kako je moguće da ovolika količina institucionalne nesposobnosti dovede do rata na ulicama grada u kojem će za samo četiri dana ugostiti najveće državnike u sklopu summita G20 u Buenos Airesu. Satima je trajala farsa s odgađanjem, pri čemu su na kraju i pripadnici Riverova stožera smatrali kako nema smisla da se utakmica odigrava u ovakvim uvjetima, samo da bi na kraju ipak i oni najtvrdoglaviji i najbahatiji morali pojesti vlastita govna i potpisati ono što nije trebalo uopće biti razmatrano: da ne postoje ni natruhe suvislih uvjeta da se utakmica odigra.

Diktat profita i političkih interesa je ono od čega bježimo u europskom nogometu, ali smo njihovu demonstraciju dobili upravo ovdje, na utakmici koja nam je trebala poslužiti kao podsjećanje na to što bi nogomet zaista i trebao biti: nesputana strast na terenu, ali i na tribinama. Meč koji je trebao biti povijesni po onome što će nam donijeti dvije momčadi na travnjaku na kraju će biti jedan od najtužnijih dana u nogometnoj povijesti.

Jer kakvog smisla rezultat ima i danas, samo 24 sata nakon što su igrači jedne ekipe nizom apsurdnih situacija došli do trenutka kada moraju javljati svojim obiteljima s hitne pomoći da su ipak nekako uspjeli spasiti živu glavu? Može li itko kazati da će i ova odgođena utakmica omogućiti ravnopravni susret u kojem obje ekipe imaju jednake šanse za uspjeh? I što ako na kraju River Plate izađe kao pobjednik?

Trebala je ovo biti priča o nogometu koji smo mi negdje putem izgubili.

O golovima proslavljenim skakanjem na ogradu s desecima tisuća oduševljenih navijača i eksploziji navijačkog kolorita i strasti. Umjesto toga, imamo priču o talačkoj krizi u kojoj je nogomet pod prisilom odaslao novu poruku o svojim otmičarima. Mislili smo da kaos tamo nikada ne može eskalirati u nešto negativno. Na kraju smo zaista dobili finale, ali finale mračne realnosti koja nam govori kako se više nemamo gdje sakriti; da je čak i nogometni Disneyland postao groblje snova i iluzija.