Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Nogomet kako ga vidi Busi

Sergio Busquets, velikan naših dana

Američki pjesnik Walt Whitman jednom je rekao kako je “jednostavnost slavljenje izražavanja”. Ta bi se rečenica lako mogla naći u opisu neke nogometne utakmice. Zapravo, ne neke — to bi bila svaka u kojoj je na terenu Sergio Busquets, čovjek koji svojom jednostavnošću slavi izražavanje kroz nogomet.

Oduvijek me frapira percepcija tog španjolskog metronoma u široj nogometnoj javnosti. Kao da je samom svojom pojavom, onako izdužen i naizgled nezgrapan, revoltirao one koji su ga gledali; teško je objašnjivo zbog čega ima toliko ljudi koji će na njegov spomen odmahnuti rukom ili ga čak otvoreno vrijeđati. No, onda me to sve podsjeti na to koliko su različita gledišta na nogomet danas, a da je upravo Busquets jedan od igrača koji u sebi nosi ogromni značaj za definiranje same igre. Busquets je igrač koji opisuje čitavu filozofiju i čitavu eru; bez njega se ne mogu definirati momčadi kojih je dio, baš kao što se on ne može definirati mimo njih.

“Igrati nogomet je jednostavno”, rekao je u svojoj čuvenoj misli Johan Cruijff, “ali igrati jednostavan nogomet je najteža stvar koja postoji”. Teško je i na prvu shvatiti značaj veznjaka koji je u ekipama koje su bile tako dominantne u gotovo 600 profesionalnih nastupa zabio samo 15 golova. Dapače, koji je u posljednjih pet sezona ukupno imao 10 udaraca upućenih unutar okvira suparničkog gola. Koji u današnje vrijeme ne postoji na društvenim mrežama, već ih izričito izbjegava i kritizira njihovu ulogu u građenju slike o pojedinom igraču kao osobi. Madridiste će mu uvijek zamjerati nikada potvrđenu priču prema kojoj je prije sedam godina navodno nazvao Marcela “majmunom”, ili dok je u polufinalu Lige prvaka protiv Intera godinu dana prije simulirao ozljedu da bi kroz prste virio je li Thiago Motta zaradio isključenje.

Nije slučajno da ga je Pep Guardiola svojedobno prepoznao na isti način na koji je i njega prepoznao Cruijff.

“Gledaš utakmicu, ne vidiš Busquetsa. Gledaš Busqetsa, vidiš cijelu utakmicu”

Za Pepa priča kaže da je Cruijff po povratku na Camp Nou 1988. napravio ono što je malo Barceloninih trenera dotad napravilo: odmah otišao na terene omladinskih selekcija kako bi promatrao igrače i rad s njima. Čim je vidio Guardiolu, tog omalenog i mršavog klinca kako u sredini terena diktira tempo i dijeli pasove, naložio je da ga se izvuče iz igre na poluvremenu. “Zašto?”, upitao ga je trener. “Jer ga namjeravam odmah staviti u prvu momčad”, bio je jasan Cruijff. Guardiola je nakon tog trenutka proveo desetljeće u Barceloninu dresu, profiliravši se u jednog od njenih najznačajnijih veznjaka.

A 20 godina kasnije taj je mršavi dečko izrastao u čovjeka koji će isto tako riskirati s mršavim i ‘nevidljivim’ klincem na pomoćnim travnjacima kompleksa Sant Joan Despí. Busquets je u La Masiju stigao kao 17-godišnjak, s reputacijom sina Barçina rezervnog vratara u 1990-ima, Carlesa. Imao je, dakle, klupski DNK, ali tek je kroz Guardiolu postao stup te obitelji i filozofije. Pep je u njemu vidio temelj svoje “katedrale”, kako je volio nazivati proces izgradnje identiteta i stila, pa nije štedio vrijeme da ga odmah ukomponira u prvu momčad.

Za tri dana će biti točno 10 godina otkako ga je Guardiola prvi put poslao na teren u La Ligi, na poziciju koju su dotad čvrsto okupirali Seydou Keita i Yaya Touré. Na kraju te sezone zaigrat će na Olimpicu u finalu Lige prvaka u kojem je Barcelona svladala Manchester United 2:0; Touré je tad silom prilika zaigrao kao stoper, dok je Busquets gurnut u vatru da okupira njegovu poziciju pivota. Kada si siguran u velike stvari, onda valja i riskirati. Sezonu kasnije dotad nezamjenjivi Touré napustio je klub pomalo i razočaran, dok se Javier Mascherano morao postupno privikavati na novu ulogu po dolasku iz Liverpoola; toliko je upečatljiv i esencijalan bio Busquetsov doprinos u sredini terena, gdje je u ulozi strpljive “ralice”, kako će ga Xavi Hernández kasnije nazvati, otklonio sve prepreke od prvog dana.

Guardiola ga je okarakterizirao kao “neprocjenjivog” za Barcelonu, naglasivši da je on onaj koji prvo misli o momčadi, a onda tek o sebi; kada pričamo o toj njegovoj Barceloni, koja je mijenjala lice suvremenog nogometa, onda je taj značaj dvostruko teži. Bivši španjolski izbornik Vicente del Bosque, koji je Busquetsa tek nešto više od godinu i pol dana nakon profesionalnog debija gurnuo u početnu postavu finala Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi, izjavio je da bi se htio reinkarnirati upravo kao Busi.

“Gledaš utakmicu, ne vidiš Busquetsa. Gledaš Busqetsa, vidiš cijelu utakmicu”, rekao je Del Bosque.

U Busquetsu naizgled nema ni trunke efektnosti i za mnoge je on tek dosadni dodavač i presretač, vodonoša za prave umjetnike lopte kao što su Lionel Messi, Andrés Iniesta ili Xavi. Ali njega ta uloga ispunjuje, oduševljava. Kada su mu počeli spočitavati čak i ta silna precizna dodavanja kojima povezuje linije i igru, novinar ga je u razgovoru za El País upitao koliko zapravo tih dodavanja čini razliku.

“Svako dodavanje”, unaprijed je spreman odgovor imao Busi. “Jer ako ja pošaljem jedan krivi pas, momčad je u velikoj nevolji. Ja sam tu da omogućim višestruka rješenja.”

Tek kada zaista počnete pratiti njegovu igru, kada se fokusirate samo na njega, onda stvarno vidite sve što trebate znati o toj momčadi i o toj utakmici, kao i o tome koliko je teško igrati jednostavan nogomet. Svaki mu je korak odmjeren, a svako postavljanje, kao i dodavanje, izgleda pomno odvagano prije egzekucije. U brzini suvremenog nogometa i sekunda je luksuz kad je u pitanju donošenje odluka, ali 10 godina u ulozi ključnog igrača kluba i reprezentacije dokazuje da uvijek razmišlja barem dva koraka unaprijed.

Busquets je poput dizajnera ili arhitekta koji se bavi proračunima, vizualizira i bori se s rokovima da bi na vrijeme pustio svoje zamisli u realizaciju. Samo što sve to radi u glavi; ona je njegova ploča za crtanje. Njegovu suptilnost na terenu prati i povučenost izvan njega, pa većinu priča o Busiju pričaju suigrači i treneri koji najbolje znaju što im on donosi.

“Ne treba mi da ljudi pričaju o meni, bez obzira na to jesu dobre ili loše stvari u pitanju”, rekao je. “Ne dajem previše intervjua niti imam Twitter. Ne žudim za pohvalama ili vodećim ulogama, nije me briga za to. Da jest, ne bihigrao na ovoj poziciji; volim svoju ulogu i posao koji obavljam.”

Sergio Busquets nikada neće biti igrač koji će svojom igrom dizati ljude na noge, ali zato podiže čitavu igru. Nevidljivo, ali efikasno uči nas da je nogomet puno više od efektnih poteza i sjajnih golova, te da je ljepota često u onome što djeluje kao jednostavno i svakidašnje.