Na suncu i sjeni

Nogomet u rovovima

Slučaj Ćorluka i pitanje 'objektivnosti'

Nesretni Vedran Ćorluka vjerojatno nije mogao ni zamisliti kakvu će buru izazvati njegov stav o zvjezdanom statusu reprezentativaca. Njegova misao kako za njega kao dinamovca najveća zvijezda u HNL-u nije Marko Livaja, već su to Mislav Oršić i Dominik Livaković, na prvu nije nimalo kontroverzna ako ju je izgovorio kao bivši reprezentativac i dinamovac. Međutim, iz aktualne pozicije pomoćnog trenera taj stav postaje problematičan, pogotovo s nedorečenim zaključkom kako “njegova podrška uvijek ide njima”, što se može krivo, pa i opasno protumačiti.

Za Čarlija je čak i takva ne pretjerano promišljena izjava nekako u skladu s njegovim karakterom. Za igračkih dana nije bio konvencionalni vođa na terenu; uvijek je više bio nalik kolovođi na ekskurziji nego iole ozbiljnom tipu koji može okupiti glave u svlačionici.

Međutim, kriterij za stručni stožer u reprezentaciji odavno nije — ako je ikad i bio — definiran baš po stručnom ključu, nego više po principu igračkog iskustva i manjka trenutnog zaposlenja. Izborniku Zlatku Daliću su tako u stožeru, između ostalih, i Ivica Olić te Mario Mandžukić; nitko od njih nema značajnog trenerskog iskustva, kao ni Ćorluka. Otud možda i manjak iznenađenja kada je jedan od njih usputno dodao kako “nemamo golgetera od 20 golova u prvenstvu”, što u kombinaciji s gradiranjem igrača po klupskom ključu stavlja dodatnu sjenu na njegovo generalno viđenje forme reprezentativaca, u ovom slučaju samog Livaje.

Ali evo reality checka: u ovoj priči nisu bitni ni Livaja, ni Oršić, a ni Livaković.

Ćorlukin je slučaj, puno više od neiskustva i “jezika bržeg od pameti”, pokazao koliko je naše nogometno okruženje zakucano u rovove

Uostalom, ako bismo se uopće zamarali njihovim statusom, onda je nekako bizarno uopće uspoređivat njihove profile. Sva su trojica iznimno bitna za svoje ekipe i sva su trojica definitivno u samom vrhu po kvaliteti u domaćem okruženju. Međutim, po imidžu izvan terena prije možemo uspoređivati Brunu Petkovića i Livaju, kao svojevrsne samosvjesne osobenjake; i jednog i drugog je taj karakter profilirao u zvijezde, ali i koštao kroz karijeru.

Nije u ovoj priči najbitniji ni Čarli. Naravno da njegovo mišljenje samo po sebi nije uvredljivo, samo blesavo, i to će potvrditi svatko tko poznaje makar osnove sportske psihologije. Njegovo je nepotrebno javno favoriziranje također otvorilo i onaj stari, najautentičniji klubaški front, zatomljen ponajprije godinama Hajdukove nekonkurentnosti, a onda posljedično i nemogućnosti stvaranja istinskih zvijezda, onih koje nisu produkt one jednokratne splitske euforije uslijed pojedinačnog dobrog rezultata.

Taj je front ranije uvelike bio i temeljno sredstvo ‘identifikacije’ u samoj reprezentaciji, barem u onoj početnoj fazi kada se igrači po prvi put pozivaju u nju. Nekad, kao primjerice u slučaju Ivana Rakitića, služi čak i kao blago sredstvo otuđenja, odnosno, distance koja se pojačava i smanjuje ovisno o potrebi. Taj su narativ kao sredstvo potencirali dobrano i sami mediji, baš kao što se događa i sad.

U ovom Ćorlukinu slučaju zanimljivo za primijetiti kako se, s druge strane, čudno i površno shvaća ideja nekakve objektivnosti. Okolonosti su specifične: nitko ne brani članovima stožera da se navijački opredjeljuju u najširem smislu, podrazumijevajući da će odgovor uvijek biti rotiran ipak oko jednog od hrvatskih klubova. No, svaki korak dublje u svrstavanje i favoriziranje vodi na sklizak teren, načet godinama podjela i skepse oko svake odluke donesene u vezi s reprezentacijom. Jasno, plod je to činjenice da je i njom vedrio i oblačio — a sigurno to i dalje dijelom radi — međugorski bjegunac. Samo što su nekad točke prijepora uglavnom bili izbornici i njihovi popisi; jačanjem popularnosti domaćeg nogometa sad smo dobili i dokazivanje tko je veća ‘domaća’ zvijezda.

Odjednom se iz istih onih smjerova koji su nekad osuđivali bilo kakvu subjektivnost ako ne bi dolazila iz ‘međugorskog’ stožera, stvar prebacila u smjeru zauzimanja agresivnog apologetskog stava prema Ćorlukinoj bedastoj izjavi, pokušavajući relativizirati njen (nedorečen) smisao tako što mu se, eto, treba dopustiti mogućnost da ima svoje favorite, iako aktivno sudjeluje u razvoju svih igrača pod reprezentativnim pozivom. S druge strane, pomisao da novinari aktivno kao zvijezdu definiraju nekog igrača iz jednog od ovih dvaju glavnih tabora, bijelog i plavog, vodi u vrelo osude i pečatiranja istih kao “subjektivnih”, kao da je to nekakva grozničava stigma koje se po svaku cijenu treba riješiti.

Takvo zauzimanje rovova, pri čemu se sad iskoristilo i samog Ćorluku, pogotovo s ove ‘apologetske’ strane, u potpunosti je ogoljelo viziju tobožnje ‘objektivnosti’ u nas.

Mediji koji su godinama u reprezentativnom okviru protežirali eksponate Zdravka Mamića, one koje je u nacionalnu vrstu trpao preko reda, u trenutku kad bi zaključio da je stigao prijeko potreban trenutak za njihovu hitnu prodaju, sad ne mogu provariti da je stvar kudikamo banalnija i svakodnevnija. Njihova, pak, ‘objektivnost’ ionako nikada nije bila vezana uz klubove, pa ni pojedinačne igrače; s Mamićem kao alfom i omegom hrvatskog nogometa njihov se smjer favoriziranja mahom poklapao s njegovim i tako, jasno, utjecao na mišljenje dobrog dijela javnosti. U takvom su izvještačenom okruženju uvjeti za nastanak autentične i ‘organske’ zvijezde bili iznimno otežani, čak i za sam Dinamo, usprkos njegovim uspjesima i sjajnim igračima koje je imao i ima.

Takvo mutirano okruženje naprosto ne prepoznaje odlike istinskih zvijezda ni ono što ih određuje, jer naviknuto je na to da mu mišljenje dobrim dijelom kreira nešto umjetno i isforsirano.

Valjda je zato nekome sada logično uopće postaviti Livaju i Oršića jednog do drugog kad je riječ o definiciji zvijezde, iako njih dvojica po profilima ne mogu biti različitiji. Jesu li pritom obojica sjajni, izvanserijski igrači koji apsolutno pripadaju u reprezentativni krug? Naravno da da. Jesu li zvijezde na jednak način? Naravno da nisu. Zaboga, prije se mogu usporediti Arijan Ademi i Marko Livaja nego takav miran i povučen tip poput Oršića, koji je svoj status krvavo zaradio gradeći ga iz duboke sjene. Reprezentacija im je obojici, ako išta, došla kao konačni čin iskupljenja i završna linija puta koji ih je učinio Dinamovom, odnosno Hajdukovom ikonom.

Ćorlukin je slučaj, puno više od neiskustva i “jezika bržeg od pameti”, pokazao koliko je naše nogometno okruženje zakucano u rovove — i to ne one između rivalskih navijačkih tabora, već između interesa jednog kriminalca koji je privatizirao i kult reprezentacije s jedne, a svih ostalih kojima je dovoljno stalo s druge strane.

Oni koji su glasno i šutke podržavali takvu atmosferu sad će podržavati i besmislene izjave, iskorištavajući nečije ‘mišljenje’ kako bi ponovno dokazali što za njih zapravo znači ‘objektivnost’. Oni ne mogu prepoznati zvijezde jer su navikli na hrvatsku ligu i hrvatsku reprezentaciju u kojoj se i vedri i oblači, i stvara ‘zvijezde’ i škartove onako kako kaže središte moći. A sada kad ono, srećom, barem nije svakodnevno prisutno u eteru, oni najbedastiji postaju i najglasniji.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

s