Povijest je vidjela jako puno značajnih ekspedicija koje su započete iz luke u Genovi i mnoge od njih su promijenile svijet. Jedna od posljednjih takvih dogodila se u lipnju 1930., kada se na prekooceanski putnički brod SS Conte Verde ukrcala neobična ekspedicija, s kartama na kojima je kao odredište stajao urugvajski Montevideo. Doduše, u Genovi se tog 21. lipnja ukrcala samo grupa rumunjskih nogometaša, da bi brod usput stajao u Barceloni, Rio de Janeiru, a prije toga i u malenom francuskom gradiću po imenu Villefranche-sur-Mer. U Barceloni su ekspediciju dočekale kolege iz Belgije, dok su se u Riju, naravno, ukrcali Brazilci. Ali u tom franuskom gradiću je Conte Verde pokupio grupu francuskih nogometaša, trojicu nogometnih sudaca i jednu malu delegaciju, predvođenu čovjekom koji je u običnoj putničkoj torbi nosio omanji trofej.
Bila je to ekspedicija koja je stigla u Montevideo nakon dva tjedna provedena na oceanu, a njeno je ‘otkriće’ po dolasku promijenilo nogometni svijet. Te grupice nogometaša bili su sudionici prvog nogometnog Svjetskog prvenstva u povijesti, i to zahvaljujući tipu koji je u koferu nosio trofej namijenjen pobjedniku, a koji će kasnije ponijeti baš njegovo ime.
Bio je to Jules Rimet.
Njegov je fanatizam vjerojatno najbolje opisan u toj anegdoti; čovjek je to koji je podredio život sportu u tolikoj mjeri da je bio spreman organizirati improviziranu ekspediciju i povesti momčadi na dvotjedno ljuljanje preko oceana zajednom s peharom, samo da bi nogomet dobio mogućnost reći kako ima najbolju ekipu na svijetu.
Njegove ideje besklasnog sporta koji će ujediniti ljude i nacije u zdravom rivalstvu, a ne u mržnji i ratu, nažalost, nikad nisu u potpunosti zaživjele
Ali njegova priča nije počela u tom Villefranche-sur-Meru. Nije ni u ožujku 1921., prije ravno 100 godina, kada je i službeno prihvatio funkciju predsjednika tada još odmetničke organizacije zvane Fédération Internationale de Football Association, odnosno FIFA. Rimetova priča, a samim tim i priča o Svjetskom prvenstvu, počela je zapravo u isto tako malenom francuskom gradiću Theuleyu, u kojem je rođen. Ondje je Rimet odrastao s djedom i bakom, inače veoma religioznim ljudima, jer njegovi su roditelji bili prisiljeni trbuhom za kruhom krenuti za Pariz, gdje mu je otac pokušao preživljavati kao ulični prodavač. Kombinacija strogog katoličkog odgoja i svijesti o radničkoj pozadini utjecala je na njega kao čovjeka i kao sportaša, a onda i na sam nogomet.
S tim će se pečatom kasnije pridružiti roditeljima u Parizu, u kojem će se posvetiti studiranju prava nakon što je, kao tada rijetki primjer djeteta radničke klase, uspio izboriti stipendiju. Bio je to period nakon enciklike Rerum novarum koju je papa Lav XIII. u svibnju 1891. uputio svim katoličkim biskupima, a u kojima poziva na povećanu potrebu za poboljšanjem položaja radnika diljem svijeta, koji opisuje kao “bijedan i nedovoljan”; u njima Papa podržava i razvoj sindikata, ali također odbacuje i socijalizam. Ta enciklika je ujedno postala i podloga za razvoj političko-vjerskog pokreta poznatog i kao Le Sillon, nazvana po časopisu koji je uređivao i sam Rimet.
Rimet je istovremeno ta učenja preslikavao u sport, u kojem je bio zagovornik profesionalizacije i to po ključu sporta za sve, neovisno o njihovoj pozadini.
Njegovi su ga stavovi doveli za stol lokala u predgrađu Saint-Ouenu, gdje je s nekolicinom istomišljenika 1897. osnovao i jedan od najstarijih francuskih nogometnih klubova, Red Star Sporting Club. U pitanju nije bila ‘samo’ nogometna momčad, već i kolektiv koji je u tim siromašnim predgrađima za cilj imao ujedinjenje radničke klase kroz nogomet, s inkluzivnošću kao temeljnim klupskim postulatom. U tom je periodu to prouzrokovalo nesuglasice s tadašnjim vodstvom organizacije Union des Sociétés Françaises des Sports Athlétique, koja je te stavove smatrala suviše radikalnima, pa su Rimet i kolege suborci odlučili postati dio novoformirane Ligue de Football Association, iz koje je nastala francuska ligaška piramida koju gledamo i danas.
Rimet je tako postao jedan od pionira razvoja nogometa u Francuskoj; osim što je te 1910. osnivao Ligue de Football Association, šest godina ranije je bio i član FIFA-ine osnivačke skupštine održane u pariškom sjedištu Saveza francuskih sportskih društava, inače udruženja čiji su članovi — uključujući Pierrea de Coubertina — stajali iza organizacije modernih Olimpijskih igara. Iako se USFSA strogo protivila profesionalizaciji sporta, Rimet i družina su se zakačili za ideju razvoja duha sportskog kozmopolitizma, koju su željeli razvijati kroz rastuću popularnost nogometa kao sporta koji je razvila i omasovila radnička klasa.
No, pitanje profesionalizma bila je nepremostiva prepreka za suradnju USFSA i FIFA-e, osobito nakon što su se na ljetnim Olimpijskim igrama u Londonu 1908. Francuzi osramotili tako što su uslijed sukoba poslali dvije odvojene momčadi na olimpijski nogometni turnir, dotad jedino međunarodno nogometno natjecanje. Na turniru su Francuska i Francuska B zauzele sramotno pretposljednje i posljednje mjesto, postigavši ukupno jedan jedini gol, a primivši čak 26. Rimet je 1919. postao i prvi predsjednik Francuskog nogometnog saveza, nakon što su se nogometaši prvo odmetnuli iz USFSA-ovog krila i praktički vezali uz FIFA-u. Na kraju su postali i službeno tijelo francuskog nogometa, a prekid izazvan Prvim svjetskim ratom — u kojem je i Rimet sudjelovao, pa čak i zaradio odlikovanje — bio je prilika za pokretanje velikih promjena.
Iskusivši ono najgore u međuljudskim odnosima, Rimet se s bojišnice vratio odlučan da napaćeno čovječanstvo ujedini u nogometu.
Dolaskom na FIFA-ino čelo 1921. Rimet je prvo izborio pravo na organizaciju olimpijskog nogometnog turnira 1924., održavanog u Parizu. Bila je to idealna proba za njegov ultimativni cilj: profesionalni međunarodni turnir na kojem bi mogli sudjelovati svi igrači, a ne samo oni koji dolaze iz krugova bliskih ljudima zaduženima za sport u njihovim zemljama i kojima je životna situacija omogućavala da im nogomet bude tek razbibriga. Ta elitizacija je, pomalo i paradoksalno s obzirom na amatersku prirodu, kočila masovni razvoj nogometa na globalnoj razini.
Velika Britanija je iz tog razloga povukla svoje predstavnike na Olimpijskim igrama 1924., baš kao i Danska, ali je Rimetova organizacija bila svejedno savršeno odrađena. Turnir je prvi put uključivao 22 ekipe s četiri kontinenta, uključujući i Urugvajce koji su prvi, u trećem razredu prekooceanske linije, prešli ocean kako bi kao južnoamerički prvaci odmjerili snage s europskim reprezentacijama. Na kraju su turnir i osvojili, pobijedivši Švicarce s 3:0 u finalu igranom pred 60.000 ljudi natiskanih na tribinama Olimpijskog stadiona u Colombesu. Prema izvještajima, interes je bio toliki da je još preko 10.000 ljudi ostalo zaključano ispred ionako pretrpanog zdanja, što je bio i konačni dokaz da je nogomet zaslužio dobiti veliki međunarodni turnir u vlastitoj organizaciji.
Četiri godine kasnije taj je Rimetov cilj i službeno uspio. FIFA je, nakon godina natezanja oko definicija statusa plaćenih nogometaša, uspješno organizirala još jedan olimpijski turnir u Amsterdamu 1928., koji je također osvojio Urugvaj i koji je premašio sve rekorde praćenosti. Nizozemci su primili više od 250.000 zahtjeva za ulaznice za južnoameričko finale između Urugvaja i Argentine; iako je službeno zavedeno da je obje finalne utakmice uživo gledalo nešto više od 28.000 ljudi, izvještaji s terena su opisivali i preko 50.000 duša zbijenih na tribinama. A samo dan prije početka turnira Rimet je predsjedavao FIFA-inim kongresom, na kojem je 30 članova izglasalo kako će od 1930. organizirati zajednički međunarodni turnir svake četiri godine.
Bio je to na neki način kraj njegovog putovanja i onog cilja kojI je s istomišljenicima gađao još od dana u Saint-Ouenu, ali i početak nove ekspedicije na koju je povukao niz novih istomišljenika diljem svijeta. Trofej koji je nosio sa sobom za njega je simbolizirao ne samo pobjednika tog prvog turnira, a bio je to opet Urugvaj, već i same ideje za koju su se borili. Bila je to ideja nogometa bez granica — kako onih među državama, tako i onih postavljenih među ljude same. Rimetova utopistička vizija bio je Coupe du monde: umjesto da se narodi međusobno kolju i pogibaju zbog resursa, teritorija, vjere i ideologije, neka se natječu na zelenom travnjaku; umjesto Svjetskog rata, imat ćemo Svjetsko prvenstvo.
Trofej se, uostalom, do 1946. — kada se u Rimetovu čast preimenovao po njemu — zvao jednostavno Pobjeda, i tu je pobjedu jedne ideje Rimet osobno uručio svakom pobjedniku Svjetskog prvenstva. Posljednji put je to napravio 1954., kada je trofej u Bernu uručio zapadnonjemačkom kapetanu Fritzu Walteru. Mjesec dana nakon toga je, kao već 80-godišnjak, odstupio s funkcije FIFA-inog predsjednika nakon pune 33 godine na čelu, postavši ujedno i prvi počasni predsjednik te organizacije, kao i prvi nogometni čelnik koji je nominiran za Nobelovu nagradu. Umro je u listopadu 1956.
Nogomet je u međuvremenu oplovio svaki kutak ovog planeta, promijenivši ga iz temelja. No, taj je svijet u Rimetovom slučaju bio neki drugi, baš kao i nogomet. Njegove ideje besklasnog sporta koji će ujediniti ljude i nacije u zdravom rivalstvu, a ne u mržnji i ratu, nažalost, nikad nisu u potpunosti zaživjele, a i on je sam promatrao kako te ideje koje je on naivno pružao koriste raznorazni nitkovi za propagandu nekih svojih izopačenih fiksacija. I to već na drugom izdanju Svjetskog prvenstva, u fašističkoj Italiji 1934.
Isto tako, njegovo zalaganje za novčane naknade igračima kako bi si i oni iz najsiromašnijih slojeva mogli priuštiti bavljenje nogometom u međuvremeno je mutiralo u gramzivi festival pljačke i stratifikacije, u kojoj bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji. Da ironija bude potpuna, iza tih opačina stoji baš FIFA, kao i brojni Rimetovi nasljednici na predsjedničkoj funkciji.
Vihor mržnje i rata poharao je — tužno ali istinito — čak i brod Conte Verde, koji je nakon spajanja nogometnog svijeta spašavao i mnoge izbjeglice tako što ih je iz okupirane Europe prevozio prema razmjerno sigurnijim Sjedinjenim Američkim Državama i određenim dijelovima Azije tijekom Drugog svjetskog rata. Na kraju je namjerno potopljen u šangajskoj luci kako bi se spriječio njegov pad u japanske ruke.
Možda bi Rimet u kasnijim desetljećima zagovarao i namjerno potapanje ovog i ovakvog nogometa, da je imao prigodu vidjeti u kakve je okupatorske ruke pao. Ali neka nam ovo bude prigoda da se barem prisjetimo nogometa kakav su on i njegovi kolege zamišljali dok su na tom brodu ponosni plovili ka Urugvaju.
