Na suncu i sjeni

Nogometni Robin Hood

Život i djelo Amra Fahmyja, fanatika koji je rušio sistem i s tribina i iznutra

Bio je kolovoz 2019. kada se jedan mlađahni tip pojavio pred zgradom francuskog Ministarstva unutarnjih poslova u Parizu s hrpetinom dokumenata pod rukom. Čovjek ni po čemu nije odskakao od mnoštva; odjeven u košulju, ležerni sako i s popularno zvanom newsboy kapom na glavi, teško da bi ga itko primijetio dok se na ulici mimoilazio s njim. No, iza tog tipa stoji velika priča.

Priča o fanatičnom navijaču Amru Fahmyju, čovjeku koji je od karijere na tribinama egipatskih stadiona došao do pozicije s koje može rušiti FIFA-in kvarni sustav iznutra. Čak i u smrti.

Fahmy je bio fanatik; njegovo ime, i ne samo korisničko, poznavali su mnogi preko angažmana na raznoraznim internetskim forumima koji su objedinjavali pripadnike ultras supkulture. Pasionirano se involvirao u taj svijet, tražeći veze s raznoraznim istomišljenicima po Europi i svijetu, ali s jasno izraženim stavovima kako nogomet treba pripadati svima. Istovremeno, njegova pozadina je više djelovala kontrakulturalno, kao da je ušao u taj radikalan, često i toksičan svijet s namjerom da odskoči od ustaljene obiteljske tradicije.

Doduše, ta je pozadina jako usko vezana uz nogomet: njegov je djed Mourad Fahmy bio jedan od osnivača CAF-a, Afričke nogometne konfederacije, čiji je bio i glavni tajnik od 1961. do 1982. Tada je tu poziciju od njega preuzeo Amrov otac Mustapha, koji je tu dužnost obnašao sve do 2010.

Fahmy, koji je do samog kraja svoje borbe vodio iz pozadine, na neki je način postao personifikacija čitave jedne ideje

Obiteljske okolnosti su Fahmyju uvelike pomogle da svoje veze i poznanstva proširi i izvan krugova internetskih foruma. Studirao je na FIFA-inu studiju zvanom Management, Law, and Humanities of Sports, ali nije bio nabrijan na druženje s djecom bogatih nogometnih dužnosnika, već je bio oduševljen time što mu je to omogućilo involviranje u europsku ultra scenu. Prvo u Milanu, gdje je redovito pohađao razne utakmice i iz prve ruke vidio ono što se naziva “posljednjom zlatnom erom” talijanske ultras scene, a zatim i u Leicesteru. U Egipat se vratio s diplomom, ali i vizijom.

Nogomet je u Egiptu bio fanatično praćen, ali ta sljedba nije imala nekakve koherentne, organizirane okvire. Stoga je Amr 2007. prionio osnivanju grupe zvane Ultras Ahlawy, koja je bila zadužena za stvaranje atmosfere na utakmicama voljenog mu Al Ahlyja nalik onoj koju je viđao po europskim stadionima. Ubrzo je grupa postala poznata po cijelom Egiptu, ali i šire, tako što je Fahmy vodio računa da se dotad neorganizirana raja ujedini pod pomno razrađenim transparentima, zastavama i u dimu pirotehničkih sredstava.

No, deja o osnivanju ultras grupe nije mu bila misao vodilja; Fahmy je sanjao o nogometu koji će biti pristupačan svima, transparentan i usmjeren prema napretku. Isto tako, nije radio razliku među ljudima, što u jednom takvom hermetičnom društvu i nije čest slučaj. Ultras Ahlawy su u svoje redove primali i žene, a poseban je naglasak stavljen na njihovu sekularnu prirodu. On je sam kupovao ulaznice za klince koji su željeli ići na navijačku tribinu, ali nisu imali novca da si to priušte. Isto tako, često su ga viđali pred stadionom kako prodaje navijački asortiman, a sav profit je išao za lokalne dječje bolnice. Bio je nešto kao navijački Robin Hood, a s takvom ga je karizmom počela slijediti sve veća sljedba, koja je od par stotina ljudi u razmjerno kratkom roku došla do brojke od nekoliko tisuća.

Ipak, nisu svi dijelili taj sentiment prema novonastalim pokretima. Tadašnji egipatski predsjednik Hosni Mubarak takve je navijače nazivao “teroristima”, te je u rekordnom roku postavio sistem tako da zatre ultras pokret, pogotovo jer se bojao njegove moći mobilizacije koja je sve više rasla. Fahmy je bio lukav, izbjegavajući pretjerano izlaganje u javnosti. Bio je lice te revolucije, ali onda je revolucija došla u drugom, još većem obliku.

Arapsko proljeće, ta serija protuvladinih masovnih prosvjeda, načelno je krenula iz Tunisa i brzo se proširila po ostalim zemljama Magreba, pa tako i u Egiptu. Mubarakova je sumnja u nogometne navijače bila opravdana, jer su njihova moć mobilizacije i niz iskustava u obračunima sa policijskom represijom tu došli u prvi plan.

Na masovne prosvjede na trgu Tahrir u Kairu, organiziranima 25. veljače 2011., slile su se i sve navijačke skupine iz grada, uključujući i onu koja podržava velikog Al Ahlyjeva rivala Zamalek. Grupe su se ujedinile na trgu Tahrir, i to prvo skandirajući protiv Mubarakove vlasti, a onda i u sukobima s policijom u kojoj su poginula i dva pripadnika Ultrasa Ahlawy. Ondje je bio i Fahmy, tada činovnik u Egipatskom nogometnom savezu. Kao kakav superheroj, maskiran je vodio tu navijačku revoluciju po ulicama, poznat samo po nadimku Assad, dok je preko dana bio obični službenik.

Mubarak je na kraju svrgnut, ali repovi njegove vlasti i kontrarevolucionarni pokreti, provođeni kroz odmetnute pripadnike snaga sigurnosti, ostali su i više nego prisutni. To je postalo vidljivo na najgori mogući način, kada su na utakmici između Al Masryja i Al Ahlyja u Port Saidu izbili — pokazat će se, orkestrirani — neredi koji su na kraju prerasli u masakr. Čak 72 Al Ahlyjeva navijača izgubila su život u brutalnim napadima domaćih, a tužiteljstvo je odmah ustvrdilo kako su izvedeni uz podršku policije i osiguranja.

Fahmy je tu još jednom iskočio iz sjene, organizirajući prosvjedne marševe po Kairu i pred stadionima, kada su baš navijači opstruirali nastavak prvenstva dok se njihovim palim suborcima ne pruži barem pravda na sudu. I tu je Fahmy bio angažiran, a pravda je na kraju stigla poslije godinu dana sudskog procesa kroz teške kazne za one uključene u taj nezapamćeni masakr.

U toj nestabilnoj društvenoj zbilji navijači su i dalje bili demonizirani, a linč je predvodio Mortada Mansour, Zamalekov predsjednik i bliski suradnik svrgnutog predsjednika Mubaraka. Do 2015. je organizirani navijački pokret u Egiptu je i zakonski zabranjen, a na stotine navijača je završilo po zatvorima. Nakon nove serije navijačkih prosvjeda Fahmy i družina iz Ahlawyja su odlučili krenuti u potpunu ilegalu, a kao ritualni dokaz toga su spalili svoj udarni transparent, poručivši da Ultras Ahlawy službeno ne postoje.

Za Fahmyja je pak to bio tek novi početak borbe koju je sam osmislio.

U studenom 2017. Amr je postao i treći član obitelji koji je imenovan na funkciju CAF-ova glavnog tajnika. Ulazak na tu razinu omogućio mu je puno veću operativnu slobodu, ali i puno veći uvid u svakodnevna događanja po hodnicima tako velike organizacije. A kako može zaključiti svatko iole uključen u događanja vezana za globalnu nogometnu administraciju, ona su i više nego mračna. On je to otkrio jako brzo, pogotovo kada se krenuo zalagati za načela koja je oduvijek živio: ona o nogometu kao sportu koji pripada svima i koji treba počivati na transparentnosti i modernizaciji. Uveo je VAR u egipatski nogomet, a pokrenuo je i reforme vezane uz sudačke organizacije. No, putem je naletio na klupko koje je postpuno odmotavao i ono ga je dovelo do francuskog MUP-a.

Nakon što je na njegovu inicijativu suspendiran Mansour, prve sumnje establišmenta da je u njihove redove ušla ‘krtica’ počele su izlaziti na vidjelo. A do određenih spoznaja je došao i Fahmy, kada je išao ugovoriti suradnju s Pumom, koja je trebala trebala postati glavni dobavljač opreme za CAF. Ugovor je bio težak 250.000 dolara, ali se u cijelu priču umiješao CAF-ov predsjednik Ahmad Ahmad, na čiju je inicijativu taj posao zaustavljen kako bi se potpisao ugovor s francuskom tvrtkom Tactical Steel, vrijedan čak četiri puta više. Jasno, pokazalo se da je sumnjivi dogovor bio plod činjenice da tu tvrtku vodi čovjek blizak Ahmadu, koji ga je želio pogurati sredstvima koja su nominalno bila namijenjena razvoju afričkog nogometa.

Bio je to tek vrh sante leda po pitanju korupcije i kriminala u krovnoj organizaciji afričkog nogometa. Fahmy je putem otkrio i niz drugih sumnjivih poteza, poput plaćanja privatnih putovanja šefovima raznih nacionalnih saveza koji su Ahmada održavali na vlasti, ili ozbiljnih sumnji u seksualno zlostavljanje zaposlenica — kako u samom CAF-u, tako i u tim savezima. Fahmy je radio u tišini, skupljajući dokaze do trenutka kada je postao siguran da ih ima dovoljno. Bio je to opasan projekt, pogotovo jer je Ahmad bio blizak sa novoustoličenim FIFA-inim predsjednikom Giannijem Infantinom, pod kojim je bio i njen dopredsjednik. Ali s iskustvom u obračunu protiv kvarnog sistema koje je stekao na tribinama, Fahmy nije oklijevao. Jedino ga je u svemu tome mogla zaustaviti nekakva viša sila, mislio je.

Upravo se to, nažalost, i dogodilo.

Fahmy je pustio dokaze u javnost, između ostalog i u samu FIFA-u. Ahmad je promptno uhićen u Francuskoj, ali je pušten već dan kasnije. Zadržao je i svoju funkciju, čak produbivši suradnju s Infantinom kroz projekt Transform CAF 2021. Fahmy je istovremeno vidio na dva načina koliko je pravda zapravo slijepa: osim što je Ahmad prošao neokrznut, CAF je Fahmyju uručio izvanredni otkaz. A onda mu je stigla i tragična dijagnoza tumora na mozgu, ali bila je to samo još jedna bitka koju je morao iznijeti. Ona druga, nogometna, nije stala ni dok je bio na agresivnoj kemoterapiji; odlučio je kako će se na izborima kandidirati za CAF-ovog predsjednika, i to nakon što je Ahmad poručio kako će i on krenuti u kampanju za svoj reizbor.

Iako oslabljen od bolesti i terapija, Fahmy je kandidaturu objavio kroz rečenicu koja je odjeknula i daleko od Egipta i Afrike: “Nemojte zaboraviti što smo mi”, kazao je u toj — kasnije će se pokazati — posljednjoj izjavi koju će ikad dati. “Mi smo za Afriku, za nogomet, i protiv korupcije”.

Amr Fahmy umro je 23. veljače 2020., dva dana prije Hosnija Mubaraka. Bilo mu je samo 36 godina. Vijest o njegovoj smrti odjeknula je čitavom ultra scenom, onom koju je aktivno ujedinjavao kroz svoj rad. Jasno, njegovi Ahlawyji su izašli iz sjene da bi mu odali vječnu počast, ali izrazi sućuti su krenuli stizati i od raznih ultras grupa po Europi. Njegov život i fanatična borba za pravedni nogomet su pravo lice onoga za što se ultras pokret u svojoj zdravoj suštini i zalaže, a Fahmy, koji je do samog kraja svoje borbe vodio iz pozadine, na neki je način postao personifikacija čitave jedne ideje.

Na kraju ga je pravda u smrti ispoštovala, jer je u studenom prošle godine FIFA ipak odlučila kako je Ahmad kriv zbog financijskih malverzacija, a prije dva dana je potvrđena njegova suspenzija iz sporta na inicijalni rok od dvije godine, što ujedno znači da se neće moći kandidirati na predstojećim izborima za CAF. Ta konačna Fahmyjeva pobjeda, ma koliko sitna bila u moru korupcije i kvarnosti nogometnog establišmenta, simbolizira i vječnu ideju koja stoji suprotiv njima. Onu koja je na kraju nadišla čak i njegov život, život nogometnog Robina Hooda.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.