Lice Andreasa Schjelderupa, koje je itekako poznato svim pasioniranim igračima Football Managera, odaje dojam da je inače 18-godišnji Norvežanin i mlađi nego što zaista jest. Prošlog je tjedna pozirao s tim svojim baby face smiješkom uz legendarnog Ruija Costu nakon što je postao novo ime u Benficinoj svlačionici. S odštetom portugalskog giganta u iznosu od ukupno 14 milijuna eura talentirani je krilni napadač postao ujedno i drugi najskuplji izlazni transfer svog dosadašnjeg kluba, FC Nordsjællanda.
Prosječna dob igrača koje puštaju u bijeli svijet iz tog malenog kluba u dvorištu dvaju velikana iz Kopenhagena kreće se oko jedva 20-ak godina; Schjelderup, kojeg su kao kadeta privukli preklani iz još jednog čuda na sjeveru, Bodø/Glimta, odigrao je punih 55 utakmica za njihove seniore, zabivši usput 17 golova.
Ovim je transferom nadmašio transfer tada također 18-godišnjeg Emrea Mora, kojeg su 2016. prodali u Borussiju Dortmund za nepunih 10 milijuna eura, a ispred njega ostao je samo 19-godišnji Kamaldeen Sulemana, koji je lani potpisao za Rennes u transferu vrijednom 17 milijuna eura, dok je na četvrtom mjestu transfer tad također 19-godišnjeg Mohammeda Kudusa u Ajax za devet milijuna eura. Osim Mora, koji je tek debitirao prije odlaska, svi su najrenomiraniji igrači stigli dati svoj osjetniji obol u Nordsjællandovoj prvoj ekipi i odraditi barem po dvije seniorske sezone u klubu prije nego što su se otisnuli na veću scenu.
Priča o danskom inkubatoru talenata fascinantna je iz kojeg god kuta joj pristupili, a sve je krenulo netipičnom pričom koja uključuje i korupciju.
Ove su sezone korištena 32 igrača, od čega je njih 27 staro do 21 godinu. Svih 50 najmlađih sastava u povijesti danske Superlige su Nordsjællandovi
Farum je satelitska općina koja gravitira Kopenhagenu, i do koje se može doći javnim prijevozom iz srca danske prijestolnice. Mirna je to sredina s obiteljskim kućama u pitoresknoj prirodi, a svoj je najveći razvoj doživjela pod Peterom Brixtofteom, koji je na čelu tog grada/općine bio od 1985. do 2002. Bio bi vjerojatno i dalje da te 2002. nije pukao jedan od većih, ali i bizarnijih korupcijskih skandala u Danskoj.
Tip je, naime, uvodio mjere koje su uključivale obavezno zaposlenje za sve korisnike socijalne pomoći, s naglaskom na imigrante, te ilegalnu prodaju socijalnih stanova koje su onda uzimali natrag u najam. Taj su najam uglavnom plaćali preko fonda kojeg je financirao niz privatnih tvrtki, i to preko sponzorstva za lokalni nogometni klub Farum BK. Priča kaže da je Brixtofte jednom prigodom posjetio Santiago Bernabéu i toliko ostao oduševljen luksuznim kožnim sjedalicama u VIP zoni da je po povratku naložio da se na Farumovu stadiončiću presvuku sva sjedala, kako bi “svaki navijač bio VIP gledatelj”. Bilo kako bilo, ta je priča neslavno propala kad je ovaj 2002. provaljen i uhićen, a klub je ostao bez te, nazovimo je tako, financijske konstrukcije.
Međutim, na sasvim drugom kraju planeta razvijala se druga jedinstvena priča, lišena koruptivnih elemenata. Njen glavni protagonist je Tom Vernon, Englez koji je kao 19-godišnjak već postao glavni skaut Manchester Uniteda za tada još nedovoljno istraženo afričko tržište. On je po dolasku u Ganu dobio širu viziju. Dok je paralelno obnašao skautsku dužnost, Vernon je trenirao momčad Accra Great Olympicsa, što je tada bio treći najveći klub u Gani. Jedan od glavnih problema bio je privlačenje mladih talenata iz okolice Accre, koji zbog nepostojeće infrastrukture nisu imali uvjete za život i treniranje u glavnom gradu, pa je Vernon odlučio svoju kuću pretvoriti u svojevrsni internat za talente.
Prvih 16 klinaca koje je ugostio tretirao je kao vlastitu djecu, iako je i sam bio klinjo koji je tek bio zašao u treće desetljeće; znao je nogometnu teoriju, ali i kako im pristupiti na ljudskoj razini. Od 16 inicijalnih polaznika Akademije Tom Vernon, kako je neskromno glasio inicijalni naziv njegova projekta, njih petorica su postala profesionalni nogometaši u Europi, dok ih je još šest diplomiralo na lokalnim sveučilištima, što bi inače teško mogli.
Vernon je u međuvremenu taj svoj projekt podignuo na visoku razinu, organizacijski i infrastrukturno, sada pod pomalo i kičastim imenom Right To Dream. Fokus mu je bio na holističkom pristupu razvoju mladih igrača; njegova ideja je da razvoj talenata ne počiva samo na brušenju tehničkih sposobnosti, već je ključno da ih se prvo razvije u ljudskom aspektu, a da onda oni sami budu svjesni onoga što im nedostaje u životnom, kao i u nogometnom pogledu.
Projekt je u jednom trenutku tražio iskorak na europsko tržište i pronašao ga je 2015. na neobičnoj lokaciji: u Farumu.
Onaj nesretni Farum već je tada punih 12 godina funkcionirao kao oživljeni projekt pod imenom Nordsjælland, začet kao fuzija niza lokalnih amaterskih klubića. I to ne da je samo funkcionirao, već se prometnuo kao konkurentan faktor u danskom nogometu. Organizacijski je klub preuzeo Jan Laursen, nekadašnji igrač nekolicine danskih kubova, a koji je onda po kraju profesionalne karijere prešao u administraciju. Postao je sportski direktor u Nordsjællandu i krenuo razvijati skautsku mrežu, ali i akademiju.
U šest godina uspjeh je bio enorman; dvije titule osvajača danskog Kupa i povrh svega osvojena titula prvaka 2012. testament je tom nevjerojatnom napretku na krilima mladih igrača. Nije samo bila riječ o vrlo dobrom radu u akademiji, već i o sjajnom skautingu; primjerice, te šampionske sezone u klub je stigao i Ivan Runje, kojeg su izvukli iz žrnovničkog Mosora, baš kao i Mario Tičinović, kojeg su dovukli iz Hajduka na posudbu s pravom otkupa. Momčad koja je uoči te sezone u svojoj povijesti imala tek 14 europskih utakmica zaigrala je u skupini Lige prvaka s Chelseajem, Juventusom i Šahtarom. Bio je to ogroman testament poslu koji su Laursen i suradnici, među kojima je i današnji danski izbornik Kasper Hjulmand, odradili u poprilično rekordnom roku.
Nastup među elitom i novac koji se slio u klupsku blagajnu značio je i prekretnicu: hoćemo li te novce reinvestirati u prvu momčad i krenuti održavati rezultatski imperativ, ili ćemo ga preusmjeriti u ovo što nam očigledno dobro ide, a to je razvoj mladih igrača? Dugoročno planiranje je pobijedilo.
I tu je stigla prilika i za Vernona. Baš kao što je on tražio novu platformu u Europi, tako je i Nordsjælland tražio nove ideje i novi pristup za svoj razvojni put. Njegova akademija je prerasla u nevladinu organizaciju s programom da se svakom djetetu koje završi u projektu Right To Dream ili ponudi sustavni nogometni razvoj sa završnom postajom na kojoj kao profesionalac igra u Europi, ili — ukoliko naprosto nije dovoljno dobro da samo od nogometa živi — stipendija za američka sveučilišta. S Nordsjællandom je i taj projekt dobio odskočnu dasku, pa su 2015. Vernon i njegov NGO otkupili većinski udio u klubu. Nordsjælland je postao poligon za sanjanje i formalno, pošto se stadiončić od kakvih 10 i pol tisuća mjesta sada službeno zove baš Right To Dream Park.
Poanta nije bila da Vernon i njegov projekt lakše plasiraju mlade afričke igrače na bogato europsko tržište, već da oni budu dodatna vrijednost klubu. Prošle je sezone klub porušio sve rekorde po pitanju prosječne dobi prve ekipe, po mjerilima koje i za pasionirane igrače Football Managera zvuče apsurdno nerealno. Nordsjælland je službeno postao najmlađa seniorska momčad u nekom prvoligaškom natjecanju u povijesti kad je s prosječno 20 godina i 20 dana starosti istrčao protiv Aarhusa i pobijedio.
Ove su sezone korištena 32 igrača, od čega je njih 27 staro do 21 godinu. Čak 13 igrača su još uvijek tinejdžeri, uključujući i svježe prodanog wonderkida Schjelderupa. Svih 50 najmlađih sastava u povijesti danske Superlige su Nordsjællandovi, i to su u posljednje četiri godine, otkako je Vernonov sustav nadogradio otprije postojeći, redom obarali svoj vlastiti rekord.
Akademci nisu tu nužno zato da čine apsolutnu većinu u klubu, niti je to poanta. U posljednjoj utakmici pred zimsku pauzu, u kojoj je momčad zadržala prvo mjesto na ljestvici s demoliranjem AaB-a 5:1, bila su trojica prvotimaca koji su u Nordsjælland stigla preko afričke ispostave akademije Right To Dream. Ostatak čine ili lokalni talenti, ili pomno skautirani mladići koji su dovedeni kao dio doselekcije u ranoj dobi, poput napadača Rocca Asconea koji stigao o iz Lilleove B momčadi, spomenutog Schjelderupa kojeg su pikirali u Bodø/Glimtovoj akademiji ili Madsa Bidstrupa, inicijalno Kopenhagenova talenta kojeg su doveli na posudbu iz engleskog Brentforda, kluba koji je i sam poznat po nekonvencionalnom putu do uspjeha.
U Nordsjællandu nikad nije ‘prerano’ za ubacivanje talenata, jer ako struka ocijeni da su spremni za iskorak u seniorski nogomet, to će se dogoditi bez obzira na dob. A struka je ono na čemu počiva čitav klub; taj slikoviti prijelaz s vizije u kojoj cijeli stadion mora imati kožna sjedala na onu u kojoj čitava akademija — muški i ženski dio — s popratnim administrativnim, trenerskim i znanstvenim kadrom radi i živi pod jednim krovom izrazito je simboličan.
U klubu također vjeruju u razvoj igrača prvenstveno kao ljudi i potiču ih da razviju svoj stav o svijetu u kojem žive. Primjerice, lani su svi mladići istrčali u dresovima na kojima su, umjesto njihovih prezimena, bila prezimena njihovih ženskih idola, jer je jedno istraživanje pokazalo da samo 20 posto mladića može navesti ženskog uzora koji ne uključuje njihove majke. To je gesta kojom su prikazali kako igrač ne može poštovati suparnika ako ne poštuje osobe oko sebe i ako nije formiran kao osoba. Za ovaj tehnički dio je tu ionako razvijena infrastruktura.
Vizija ima i svoje nuspojave. Klub je uspostio stil igre koji uzgaja i u kojem razvija mlade igrače kroz sve kategorije po suvremenim postulatima “što brže, što energičnije, što direktnije”. Kad to ukombinirate sa seniorima koji jedva da prebacuju prosječnu dob od 20-ak godina, onda su kiksevi neminovni. Fokus na razvojnom putu, za neke i suviše radikalnom, rezultirao je time da je Nordsjælland od osvajanja titule 2012. tek dvaput završio među top tri momčadi u ligi. I ove sezone je kao glavni cilj postavljen plasman među prvih šest, čime se ulazi u razigravanje za mjesta koja vode u UEFA-ina natjecanja.
Zvuči skromno, ali samo tako mogu ostati na zemlji; susjed Brøndby je na pojačanja samo u zadnjih pet sezona spržio preko 25 milijuna eura, u istom periodu tijekom kojeg je Nordsjælland uložio nepuna 3,5 milijuna. Ove sezone Brøndby leži na 10. mjestu od ukupno 12, dok Nordsjælland i dalje ima tri boda više od drugoplasiranog Viborga i čak osam bodova više od drugog slavnog susjeda, Københavena. Najmlađa ekipa lige ima ujedno i najbolji napad, a i najbolju obranu sezone, sa 29 postignuta i samo 13 primljenih pogodaka u 17 utakmica.
Za ekipu iz Faruma to su, međutim, i dalje sekundarne stvari. Njen san ne leži nužno u tome da opet osvoji naslov ili da igra Ligu prvaka; ondje sanjaju da ti podvizi i velika ostvarenja dođu tek kao plod njihova jedinstvenog, pa i radikalnog puta.
Kao klincima nam svi pune glavu pričama o tome kako treba sanjati velike stvari, jer samo tako ih možemo i doživjeti, ali rijetko nas konkretno usmjeravaju kako točno krenuti u ostvarenje tog sna. Klinci iz Nordsjællanda znaju da na putu do njihova sna leži puno prepreka, ali on proizlazi iz toga što ih se uči, da budu svjesni sebe i svog rada.
Taj san su već i ostvarili.
