Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Od scudetta do Auschwitza

Nasilno prekinuta karijera i život trenerskog velikana Árpáda Weisza

Bila je to subota, 27. siječnja 1945., kada su oko 9 sati ujutro vojnici iz 100. pješačke divizije Crvene armije ušli u prostor kampa IG Farben u Monowitzu, jednog od triju najvećih dijelova kompleksa koncentracijskog logora Auschwitz.

Par sati kasnije stiglo im je pojačanje iz 59. i 60. armije Prvog ukrajinskog fronta, naprosto jer je ovima iz 100. pješačke nasušno trebalo ljudi da adekvatno skrbe za ogromni broj ljudi koje su ondje zatekli. Prema njihovim zabilješkama, u trima glavnim dijelovima logora pronašli su oko 7.000 živih logoraša, a s njima i još 500 u okolnim podkampovima. Pronašli su i 600 leševa koje nacisti u bijegu nisu stigli spaliti, kao i 837.000 komada ženske galanterije, 370.000 muških odijela, 44.000 pari cipela i 7.000 kilograma ljudske kose za koju će naknadno utvrditi da je pripadala više od 140.000 ljudi.

Za tih oko 7.500 duša bio je to konačni kraj agonije koji su dočekali živi, ali je sreće te siječanjske subote bilo malo. Izmučeni i ustravljeni, logoraši nisu shvaćali što im sovjetski vojnici govore, već su bježali od njih misleći da su to Nijemci koji su ih došli dokrajčiti. Tih 7.500 duša na kraju je uspjelo ispričati svoju životnu priču koja se, dakako, do njihova zadnjeg daha dijelila na život prije i poslije deportacije u taj najozloglašeniji logor. No, više od 1,1 milijun ljudi, koliko ih se po službenoj statistici vodi kao ubijene u logoru u periodu kraćem od pet godina, to nikada nije uspjelo.

Proporcije golemog, užasnog zločina vjerojatno nikada nećemo moći u potpunosti pojmiti; uz spomenutih 1,1 milijun, još je nekih pet milijuna drugih stradalo u nacističkim progonima. Zato 27. siječnja obilježavamo Dan sjećanja na holokaust u spomen na sve njihove priče — kako one neispričane, tako i one koje uvijek iznova treba pričati.

Ovo je jedna od takvih.

Weisz je s 34 godine postao najmlađi trener u povijesti Serie A koji je osvojio scudetto, a taj rekord nije nadmašen do dana današnjeg

Kažu da je Árpád Weisz dobio ime po legendarnom vođi ugarskih plemena koji je stajao iza osvajanja Karpata i za kojeg će vam mnogi Mađari reći da je zapravo ‘otac’ Mađarske. Weisz nije bio ratoboran, ali je bez obzira na to kao mladi student budimpeštanskog pravnog fakulteta i lijevo krilo malog gradskog kluba Törekvésa mobiliziran u Prvi svjetski rat na strani Austro-Ugarske. Ratni ga je put 1915. odveo na Mrzli Vrh, planinu na današnjem graničnom području između Slovenije i Italije, gdje je njegova jedinica opkoljena i zarobljena. Kao ratni zarobljenik stigao je do Sicilije i ondje u zatvoru proveo četiri godine; bio je to igrom slučaja njegov prvi, doduše neplanirani, doticaj sa zemljom čiji će jedan kulturološki aspekt iz temelja promijeniti godinama kasnije.

Weisz je bio Židov i život za njega po povratku u Mađarsku nije bio pretjerano lagan. Bilo je to doba tzv. Bijelog terora, dvogodišnjeg kontrarevolucionarnog progona pod nadzorom zloglasnog austrougarskog admirala Miklósa Horthyja, koji se u znak odmazde nakon kratkotrajnog perioda komunističke vlasti odlučio obračunati s političkim neprijateljima. Dobar dio tog progona bio je usmjeren na Židove; iako ih se jako puno borilo na strani tad već propale Monarhije, u Mađarskoj su iskrivljenom percepcijom Židovi viđeni kao oni koji su izbjegli novačenje i tako ‘izdali’ svoju državu, što je na morbidni način legitimiralo nasilje nad njima koje je bilo sve učestalije.

Weisz je, doduše, izbjegao ono najgore, fokusiravši se na rad u banci i na nogomet, kojem se vratio istog trena nakon što se vratio u Mađarsku. Bio je dobar nogometaš u periodu kada je u Mađarskoj cvao kult tzv. Dunavske škole, srednjoeuropske nogometne revolucije koja će iznjedriti jednu od najboljih ekipa u nogometnoj povijesti. Weisz je s vremenom čak dogurao do statusa reprezentativca, dobivši poziv na olimpijski turnir u Parizu 1924. na kojem nije nastupio, ali je na temelju njega dobio ponudu iz Padove. Ondje je zabio na svom debiju, ali se također nije previše zadržao, jer uskoro je stigao poziv da se pridruži Interu. Klubu koji će uvelike promijeniti.

Čini se da ima neka igra sudbine koja mnoge progresivce rano udalji od terena i posjedne na klupe; kao da postoji viša sila koja ih usmjerava onamo gdje će biti zaista od prave koristi. Weisz je bio jedan od tih, s teškom ozljedom koju je pretrpio i zbog koje je već sa 30 godina morao okačiti kopačke o klin nakon samo desetak utakmica za Inter.

Proveo je tada neko vrijeme lutajući po svijetu — između ostalog, i do Meksika, Sjedinjenih Američkih Država te Urugvaja, zemlje čijim je nogometom ostao fasciniran još na onom olimpijskom turniru. Godine 1929. stigao je natrag u Italiju, sada s ‘talijaniziranim’ prezimenom Veisz. Uslijed talijanizacije koju je proklamirao sve snažniji kult fašizma ime je u međuvremenu promijenio i sam Inter, preimenovan u Ambrosianu.

Weisz je uživao određenu reputaciju, ponajprije kroz suradnju sa Augustom Ragnoneom, trenerom koji će naknadno ući u povijest talijanskog nogometa kao jedini koji je osvajao dvije titule prvaka s klubovima koji nisu iz Milana ili Torina. Ragnone je odveo Fiorentinu i Bolognu do naslova, a u trenucima trijumfa se nije propustio zahvaliti i Weiszu, za kojeg je tvrdio da ga je svojim načinom razmišljanja oblikovao u trofejnog trenera. Weisz je u Milanu preuzeo Ambrosianinu klupu i u kratkom roku implementirao svoj stil igre na kojem je počivala čitava Dunavska škola, a koji je sažeo u priručniku napisanom zajedno s klupskim tehničkim direktorom Aldom Molinarijem.

Priručnik, nazvan jednostavno Il giuoco di calcio (Nogometna igra) postao je talijanskim trenerima nešto poput Svetog pisma, a veliki Vittorio Pozzo, koji će nešto kasnije osvojiti dva naslova svjetskog prvaka s Italijom, opisao je u predgovoru knjige Weiszov Inter kao “tehnički najbolju talijansku momčad”. Weisz će zadužiti Pozza tako što će od mladog napadača Giuseppea Meazze napraviti ubojiti stroj za golove s kojim će Italija doći do ta dva naslova.

Meazza je naknadno opisao Weisza kao “najboljeg trenera pod kojim je radio”, a s tom se konstatacijom slagao i Gipo Viani, još jedan koji je u dresu Intera/Ambrosiane osvojio scudetto s Weiszom. Viani će kasnije, inspiriran Weiszovim radom, i sam postati trofejni trener, osvojivši dva naslova prvaka s Milanom tijekom kojih se profilirao kao jedan od prvih ideologa catenaccija. Ni on nije propustio naglasiti kako svoj trenerski put u potpunosti duguje Weiszu. Osvajanjem titule prvaka 1930. Weisz je sa samo 34 godine postao najmlađi trener u povijesti Serie A koji je to uspio napraviti, a taj rekord nije nadmašen do dana današnjeg.

Bilo je to doba kada se Dunavska škola izrazito cijenila u Italiji, s nizom drugih trenera koji su dolazili u Serie A kao bi proširili utjecaj tehnički inspiriranog nogometa, poput Istvána Tótha ili Erna Erbsteina, također trofejnih trenera koji su igrom slučaja, baš kao i Weisz, bili Židovi. Weisz je u međuvremenu prešao u Bari i spasio ga od ispadanja, da bi se uskoro ponovno vratio u Inter, a zatim i prešao u Bolognu. Klub je već uživao veliku reputaciju, sa dva osvojena scudetta 1925. i 1929., a nije mu bio stran ni kult mađarskih trenera: prije Weisza Bolognu su trenirali Gyula Lelovics i József Nagy.

Weisza su u Bologni, međutim, vidjeli ne samo kao progresivnog trenera, već i kao onog koji ima istančan njuh za lociranje i promoviranje mladih talenata, pa mu je Bolognin vlasnik Renato Dall’Ara omogućio dovođenje niza mladih igrača koje će pretvoriti u šampione, baš kao u Milanu. Rezultat toga je osvojen naslov 1936., koji je bio i početak Bolognine dinastije — one koja će polučiti još tri naslova prvaka do izbijanja Drugog svjetskog rata. Kada je momčad nakon te titule pozvana u Pariz na ugledni međunarodni turnir, Weiszova Bologna je pomela put do trofeja, a u finalu je s 4:1 demolirala Chelsea kao prvi talijanski klub koji je svladao neki engleski. Novine su tada brujale o “ekipi koja je potresla svijet”.

Weisz je bio arhitekt te momčadi, ali nije mogao do kraja nadgledati tijek njene izgradnje.

Iako Židov, njegova jedina vjera je u realnosti bio upravo nogomet. Čak je i svoje dvoje djece krstio kao katolike, ali to nije puno značilo kada je Benito Mussolini 1938. na snagu stavio rasne zakone.

Tog kolovoza su Weisz i njegova žena Ilona stavljeni na popis stranih Židova u Italiji, makar njihova djeca nisu bila na tom popisu. To je podrazumijevalo da moraju napustiti zemlju; iako je inicijalna odredba govorila da pravo boravišta gube oni Židovi koji su u Italiju stigli nakon 1933., ona je uskoro promijenjena u 1919., a obitelj Weisz je u rujnu dobila naredbu da u roku od šest mjeseci moraju otići iz Italije. Njegova posljednja utakmica na Bologninoj klupi bila je pobjeda nad Laziom 2:0, a novine su uglavnom prešutno popratile njegov odlazak, znajući što se krije iza toga. U siječnju 1939. obitelj je otišla za Francusku.

Da nije bilo talijanskog novinara Mattea Maranija, koji je na sebe uzeo proučavanje Weiszova života u tom turbulentnom i mračnom razdoblju, vjerojatno bi ova priča imala puno rupa. Marani je svoja istraživanja 2014. ukoričio u knjigu Dallo scudetto ad Auschwitz. Storia di Árpád Weisz, allenatore ebreo (Od scudetta do Auschwitza. Priča o Árpádu Weiszu, židovskom treneru), a sve je započelo tako što je u potrazi za informacijama stigao do školskog kolege Weiszova starijeg sina Roberta, koji je te 1939. prekinuo školovanje u trećem razredu osnovne škole. Njegov školski drug, Bruno Savigni, održao je kontakt s njim kroz pisma i nakon što su Weiszovi napustili Italiju, a kroz ta pisma je postalo jasno da su prvo otišli za Pariz prije nego što su produžili za Nizozemsku, gdje je Dordrecht Árpádu ponudio trenersku poziciju.

Iako je prvi trener u Dordrechtovoj povijesti bio sam Jimmy Hogan, jedan od nautjecajnijih ranih trenerskih pionira koji je, između ostalog, imao i ogromni utjecaj na razvoj Dunavske škole, u suštini je to bio posao debelo ispod Weiszova renomea. Bila je u pitanju amaterska ekipa koja je igrala na stadiončiću za 5.000 ljudi. Bez obzira na to, Weisz je bio zahvalan na prigodi koju mu je klub ukazao, i svom silom je radio na profesionalizaciji.

“Prva stvar koju je Árpád napravio je bila zabrana treniranja po cičoj zimi”, prisjetio se u Maranijevoj knjizi tadašnji Dordrechtov branič Nico Zwaan. “Weisz je bio dobrodušan čovjek koji je skrbio o ljudskosti svojih igrača, ali je isto tako bio vrlo strog kada je prenosio svoje upute.”

Daba 10. svibnja 1940. njemački su padobranci sletjeli u Nizozemsku, koja je potpisala predaju četiri dana kasnije. Rasni zakoni su vrlo brzo stupili na snagu i Roberto Weisz je posljednje pismo svom školskom drugu Bruni, ono u kojem mu čestita Božić, poslao 14. prosinca te godine. Mjesec dana kasnije i točno dvije godine nakon što su Árpád, žena Ilona i njihovo dvoje djece otišli iz Italije, nacisti su naredili popisivanje židovskog stanovništva u okupiranoj Nizozemskoj. U svibnju te 1941., dok je Bologna potvrđivala svoj novi naslov prvaka sa sedmoricom igrača koje je Weisz promovirao u prvu momčad, počele su deportacije, a njegov sin Roberto i kćer Clara su 1. rujna dekretom ispisani iz škole u Dordrechtu.

Weisz je bio omiljen lik u gradiću, ali to mu, baš kao u Bologni, nije uopće pomagalo, dapače. Na vrata kluba su 29. rujna 1941. pokucali nacisti, znajući da njihovu momčad i dalje trenira Židov. Ostavili su pisanu naredbu u kojoj se predsjedniku Rinusu Scheepbouweru nalaže da Weisz “nema pravo kročiti na bilo koji teren na kojem je dopušteno javno okupljanje”, što je, naravno, značio i kraj njegove karijere u Dordrechtu.

Scheepbouwer, naravno, nije imao izbora i Weisza je smijenio istog dana, postavivši natrag na klupu Ferryja Triebela kojeg je upravo Weisz bio zamijenio. Na zidu klupske prostorije je u tom trenutku bila slika na kojoj se Triebel i Weisz druže u vrtu Weiszove kuće; na njoj je Weisz vidno mršaviji u odnosu na talijanske dane, ispijen stresom zbog neizvjesnosti koja ga je okruživala. Ta je slika promptno uklonjena i spomen na Weisza je u klubu izbrisan.

U lipnju 1942. prvi je vlak sa više od 4.000 nizozemskih Židova krenuo za Auschwitz, a o tome koliko su njihovi nacistički progonitelji bili morbidni govori i činjenica da su ih prisilili da plate kartu za tu vožnju. Dva mjeseca kasnije, u 7 ujutro, Gestapo je stigao u Bethlehemplein, kvart u Dordrechtu u kojem je Weisz živio i gdje je uslikana ta posljednja slika s Triebelom. Popeli su se 15 stepenica do njegova stana i pokucali.

Weiszovi su prvo stavljeni na vlak za Westerbork, tranzitni logor na sjeveroistoku Nizozemske u koji će nešto kasnije biti deportirana i Anne Frank, a u kojem je igrom sudbine bio i teren na kojem su logoraši mogli igrati nogomet. Iz njega su dvaput dnevno vlakovima slani dalje u logore smrti, nakon što bi prozvali njihova imena.

Za Weisza i njegovu obitelj taj dan je stigao 2. listopada 1942., na Clarin osmi rođendan i samo dva dana uoči početka nove sezone u Serie A. Potrpani su, zajedno sa još 1.010 ljudi tog dana, u tijesne vagone vlaka koji je na lokomotivi imao napisano odredište: Auschwitz.

Árpáda su zajedno s 300 drugih muškaraca iz vlaka izvukli u selu Koźle i poslali u Monowitz, u kompleks koji će kasnije biti prvi oslobođen. Ilona, Roberto i Clara su produžili u Auschwitz na selekciju: desno su išli oni koji su slani u logor Auschwitz 1, dok je red lijevo bio rezerviran za plinske komore. Njih troje su, skupa s još 649 drugih, poslani lijevo i ubijeni tog istog dana.

Árpád nije znao što se dogodilo njegovoj obitelji i zbog svoje fizičke spreme je izdržao 13 neljudskih mjeseci radeći na traci u tvornici oružja dok ga 31. siječnja 1944. slabost nije dokrajčila. Bilo mu je 47 godina.

Njegova je priča, naravno, samo jedna od milijuna čiji su životi naglo prekinuti na tako okrutan i bezdušan način. Tek kada se ovako ispričaju i kada dobiju ime i lice iza njih, shvatimo u potpunosti da iza svake od tih ogromnih, tužnih brojki stoji pitanje kako bi se odvila da se sve to nije dogodilo.

U Weiszovu konkretnom slučaju pitanje je što bi bilo da je on mogao nesmetano nastaviti trenirati u Italiji i stati iza sve četiri Bolognine titule prvaka, od kojih je on službeno potpisao samo tu jednu, prvu. Koliko bi još mladih igrača promovirao i koliko bi njih na kraju, inspirirano njegovim progresivnim načinom razmišljanja i življenja nogometa, nastavilo raditi i dalje mijenjati nogomet prema njegovu učenju. To su sve pitanja na koja nećemo dobiti odgovor, baš kao što nećemo dobiti odgovore na potencijalne životne scenarije milijuna ljudi koji su nestali u tom mračnom razdoblju.

Jedino što nam preostaje je pričati njihove priče i tako se boriti protiv zaborava.