“Rakitiiiiiiiić…”, odjekivalo je vjerojatno u valjda svakom hrvatskom kućanstvu one srpanjske večeri kada je Ivan odlučujućim jedanaestercem odveo reprezentaciju u polufinale Svjetskog prvenstva.

“Rakitiiiiiić”, djeca su se derala po ulicama i deru se i dalje. Bio je to urlik koji je čak i za Dragu Ćosića, najpoznatijeg među komentatorima i to baš po strastvenim prijenosima, obuhvatio čitav spektar emocija i postao autentičniji nego ikad. Da, izgradio je reputaciju na tom urlikanju koje ljudi ili obožavaju ili preziru, i u mnogo je puta to možda i usiljeno iskorištavao, znajući dobro da ga je to i izdvojilo od ostalih kolega. Pa evo, gotovo je 10 godina prošlo i od onog izvlačenja Barcelone iz “bunara” i “rudnika” na Stamford Bridgeu, a njegovo oduševljenje tim kasnim pogotkom Andrésa Inieste ušlo je u legendu i često i sam s društvom rekreiram taj trenutak ekstaze.

Usiljeno ili ne, Drago Ćosić voli sport. Da to nije slučaj, ne bi takve izljeve mogao imati na nešto što je prosječnom Hrvatu naizgled toliko beznačajno poput utakmice Barcelone i Chelseaja u Ligi prvaka. Spojio je pritom ugodno s korisnim i nitko na svijetu mu ne bi smio to zamjeriti jer bi vjerojatno svi na njegovu mjestu isfuravali nešto po čemu bi bili prepoznatljivi i što bih ih izdvajalo od drugih.

I kod tog odlučujućeg Rakitićeva penala osjetilo se to da Drago Ćosić obožava sport, hrvatsku reprezentaciju i, u konačnici, taj posao koji mu je omogućio da bude značajni dio takvog epohalnog trenutka hrvatskog spota. Baš zato nije ni slučajno da se na onom zadnjem dočeku nekog heroja iz Rusije, onom koji su mještani Teslića priredili Dragi kao svom sumještaninu, još jednom proderao upravo to “Rakitiiiiić”.

Pitam se onda baš je li gospodin Ćosić u tom trenutku zaslužnog vrhunca, pred svojim sumještanima, rodbinom i prijateljima dok ih je uveseljavao promislio koliko je zasrao i kako će opravdati to što je novcem rodbine i prijatelja otputovao u Rusiju, da bi ondje tapkario s preskupim ulaznicama koje je očito prošvercao mimo znanja nadređenih? Na kraju krajeva, je li pomislio da će ljudi naknadno početi sumnjati u sve? Da svi ti urlici, pokliči, uzdasi i jauci nisu bili samo plod njegove emocije, već i napete želje za novcem uz slavu koju ti urlici donose. Je li se on derao Rakitiću zato jer je bio oduševljen time što smo prošli u polufinale ili zato jer je provjerio prije utakmice, čisto usputno, koliko može dodatno para pokupiti na tako vrijednim kartama?

Već dugi niz godina održavamo klimu u kojoj ispada ‘normalno’ da su komentatori ujedno i glasnogovornici režima

Pitanje je sasvim legitimno, ali onda shvatim da je šira slika cijelo vrijeme bila tu. Drago Ćosić je tom svinjarijom koja je, eto, rezultirala i izvanrednim otkazom i vjerojatnim krajem ozbiljne komentatorske karijere najbolje ispričao priču o tome što smo i gdje smo.

Posao komentatora drugačije je prirode od klasičnog novinarskog jer mu u takvim trenucima kao što su praćenje reprezentacije na Svjetskom prvenstvu nitko ne nalaže potrebu za objektivnošću. Dragin posao nije samo zdušno prenositi ono što se događa na ekranu i dati tome kontekst, već je njegova uloga kao komentatora državne televizije i dodatno podizati te prenositi emociju na gledatelja kako bi se on što lakše identificirao s našim predstavnicima pred svijetom i dao im podršku. Ne mora to biti nikakva propaganda, već samo simpatično traženje dodatne podrške našim sportašima.

No, jednako kao što igrači nisu samo igrači, tako ni komentatori nisu samo komentatori.

Budalaština koju je izveo s očigledno švercanim kartama u Rusiji došla je kao bolno otriježnjenje mnogima koji, zagušeni od njegovih urlanja, nisu čuli mnoge zakulisne stvari koje su izvan domene njegova posla. Nisu čule valjda također ‘emotivno’ i neuvijeno relativiziranje situacije u kojoj je naš nogomet, pa čak i povremeno dodvoravanje onima koji su direktno odgovorni za to da nam nogometaši moraju laštiti Zlatne lopte pred sucima županijskih sudova. Možda je i čista emocija to da voli potencirati pik na određene reprezentativce koji nisu po ‘guštu’ dobrog dijela javnosti, pa će bez problema po potrebi promijeniti i ton glasa dok ih oslovljava prvim imenom i kudi zbog poteza koji uopće nisu pogrešni.

Jedini je problem za njega bio onaj kad je u priču ušao novac, pa nije imao problema prozvati vodstvo Saveza i izbornika Zlatka Dalića zato što su navodno obećali jači sastav u prijateljskoj utakmici s Meksikom u SAD-u. Ovako je za Dragu Savez ispao nepošten isključivo jer je njegova kuća — javnim novcem — preplatila taj prijenos očekujući jači sastav Vatrenih. Mnogi mu nikada nisu zaboravili ni huškački govor i otvoreno traženje linča nad sunarodnjacima koji su onom sad već davnom bakljadom na utakmici Italija – Hrvatska u Milanu pokušali očajnički svijetu poručiti da u našem nogometu postoje duboko ukorijenjeni problemi o kojima nitko osim njih neće progovoriti. Sigurno ne u eteru.

Baš je zato Ćosić imao slobodu zauzeti poziciju glasnogovornika, trpajući sve to pod tu egidu ‘emotivca’ kojeg eto, ponese atmosfera pa kaže i ono što ne misli. Očito da općenito u zadnje vrijeme i ne misli previše.

Umjesto da slave sportske uspjehe hrvatskih sportaša i pronose glas o njima gdje god ih pratili, neki domaći komentatori narodu održavaju bukvicu iz osjećaja pripadnosti i zajedništvu koje se ne smije propitivati. Izmišljaju opravdanja za glavešine hrvatskog nogometa i pritom propagandnim paralama denunciraju kritičare, bacajući tako ljagu na čitavu profesiju i kolege među kojima itekako ima profesionalac koji će i bez urlanja prezentirati svoje znanje i strast prema sportu te podržavati svoje bez skrivenih namjera.

Ali ne samo to, nego time već dugi niz godina održavamo klimu u kojoj ispada ‘normalno’ da su komentatori ujedno i glasnogovornici režima, mada je takvo nešto trebalo davno nestati s promjenom društvenog uređenja i većom slobodom govora.

A onda ovako jednom otkrijemo da su neki među njima kvarni i da, dok se busaju u prsa emotivnošću i domoljubljem, misle na svoj džep. Pa se onda s pravom pitamo jesu li onda i u nekim drugim situacijama prije svega mislili na njega i govorili ono što je trebalo govoriti da ga napune i je li sva ta emocija bila samo proračunatost slična onoj uz koju obično vežemo političare.

Narod kao narod, on će sve to zaboraviti i zafeštati, baš kao one ljetne večeri u Tesliću. Samo više ne uz Dragu, čiji slavodobitni pokliči sada odjekuju nekim malo tužnijim tonom.