HEP logo generalni partner Telesporta

Na suncu i sjeni

Odrastanje sa Žanom

Kanta boje i patologija pogubljenog društva

U rijetko kojem gradu na ovom svijetu, barem ne računajući one u kojima traje nekakav oružani sukob, jedan mural na uličnom zidu može danima okupirati naslovnice i dijeliti javnost. Pogotovo ako se radi o muralu čija je tematika u skladu s nekakvim lokalnim sentimentom. Ali Split je grad u kojem je to moguće naprosto zato jer je to grad koji je u perpetualnom ratu sa samim sobom.

U srijedu je tako pukla vijest da je netko kantom boje polio mural posvećen tragično preminuloj Torcidinoj ikoni Žanu Ojdaniću, mural koji su njegovi prijatelji i sljedbenici ad hoc napravili praktički tek koji dan nakon njegove smrti 2016. Vijest o toj noćnoj diverziji još je i brže počela dijeliti javnost, barem sudeći po komentarima na društvenim mrežama; iako je velika većina ljudi zgrožena tim činom, Split ne bi bio Split da ne dođe do kontreštavanja i nadjebavanja.

Prvi su tako pohitali negodovati što su zidovi gradskih ulica u velikoj mjeri pokriveni isključivo navijačkim muralima, zazivajući drugačiji vid umjetničkog izričaja u duhu nekakvog neformalnog kulturnog pluralizma. Drugi su samo nezadovoljni što se u ovom trenu od toga radi priča za naslovnice, dok su treći — na neki način derivati ovih drugih — tek hinili ciničnu ravnodušnost. I svi su oni na hrpi zapravo strašno u krivu.

Priču o tome tko je bio Žan i zbog čega o njemu morate znati, čak i ako vas Hajduk ili nogomet u životu apsolutno ne zanimaju, ne mogu započeti s nekakvim klasičnim uvodom. Prvo zato jer se ni ne mogu smatrati Žanovim prijateljem, a drugo, jer je u toj priči klasičan samo on kao čovjek, dok istovremeno ništa oko njegove priče nije bilo takvo.

Svima je dao ruku. Pa i nama, uobraženim malim kretenima koji smo samo čekali da nas nahrani pričama o sukobima sa zakonom. Međutim, on je imao druge priče

Tih srednjih 2000-ih sam bio tinejdžer, a tinejdžera u Splitu tih godina nije ni moglo zanimati baš previše stvari jer prostora za nekakav široki dijapazon interesa nije ni bilo. Grad je bio nešto sasvim drugačije od onog što je danas, iako je u osnovi i onda i danas zatvoren u svoje zadane okvire i čovjek se jedino može pretvarati da ih nema. Tih je godina bio tek tranzitno turističko odredište, pa nije bilo ni prigode za mučni rad na recepcijama hostela ili pubertetske pokušaje šarmiranja strankinja po gradu. Postojao je — kao i danas, reći će neki — samo Hajduk.

S tim da je i Hajduk tih godina bio nešto drugo. Devastiran i pušten da umre, klub više nije interesirao baš nikog osim nas tisuću-dvije mladih budaletina koji su se, spremni na vječnu odanost, skupljali na domaćim, ali i gostujućim utakmicama. Torcida je tada bila u svojim strukturalnim problemima; tadašnje vodstvo, uglavnom oslonjeno na neke stare zaslužnike koji su svoj status željeli sačuvati zbog beneficija suradnje s klubom, bilo je odmetnuto od realnosti. Rezultat toga bila je njihova podložnost sitnim interesima onih kojima je bio cilj kontrolirati jedan takav, načelno moćan ulični pokret. Politika, sitni kriminal, droga; svi su željeli iskoristiti to stanje i uzeti grupu i njen značaj u svoje ruke.

Za Žana smo kao klinci dotad čuli samo kroz mitove o malenom tipu s velikom karizmom, tipu čiji je lik s maramom i sunčanim naočalama postao znamen nekakvog vrhovnog entiteta. Nitko ga od nas nikad nije ni vidio ni čuo; jedni su, kako to i priliči kod takvih priča, govorili da je u Australiji, drugi da je u Njemačkoj. Nas je, infantilne balavce, tada palila priča o njegovoj hrabrosti u uličnim okršajima u periodu kada je bio naših godina ili tek nešto stariji. O gostovanjima, moto-utrkama, o svemu onome što je njega navodno nabrijavalo, a što je izbacivalo adrenalin u koktelu naših tinejdžerskih hormona.

A onda je jednog dana ujahao u grad kao Ben Wyatt u filmu Return of the Gunfighter, samo što je umjesto na konju stigao na motociklu.

Naše navijačko božanstvo sada je već ulazio u svoje srednje godine; bio je obiteljski čovjek, radnik, a više nije bilo ni one kose koju smo gledali po muralima i fotografijama. Međutim, karizma je i dalje bila tu. Žan je bio onaj tip stamenog čovjeka koji je govorio malo, ali uvijek kada je za tim bilo potrebe. Što je još važnije, s takvim statusom i takvom aurom, prva stvar koju je napravio bila je okupiti sve strane i svima dati ruku. Pa i nama, uobraženim malim kretenima koji smo samo čekali da nas nahrani pričama o razbijenim glavama i sukobima sa zakonom.

Međutim, on je imao druge priče.

Sa Žanom nisam mogao baš prijateljevati, jer je stariji skoro 20 godina, a i uvijek bi mi se održavala barem mala doza dječačke fascinacije u njegovu prisustvu. On je postao simbol mog odrastanja, i to baš zato jer se iz svijeta iz kojeg je otišao daleko nije vratio kako bi jahao na svom statusu iz mladosti, glumatajući facu i nekakvog vođu toj pogubljenoj mlađariji. Ojdanić nije došao u Split kako bi postao autokrat ulici, nego kako bi snagu navijačkog pokreta iščupao iz ralja onih koji su samo par godina ranije plaćali Torcidinu vodstvu da na derbiju diže poruke podrške Hrvatskom bloku, a ono je drage volje držalo svijeću političarima koji su klub vodili u bankrot.

Jedan od trenutaka u kojima sam shvatio da sam zaista počeo odrastati bio je onaj kad sam osvijestio da me je prestala fascinirati isprazna priča o navijačkim podvizima, a počela okupirati ona koju je Žan inicirao: o borbi za vraćanje kluba narodu, kao i Torcide na pravi put. On se sam stavio na raspolaganje kao medij za one koji su upućeniji i obrazovaniji, barem formalno, institucionalno, kako bi se, neovisno o svojoj životnoj pozadini i vjerovanjima ujedinili oko borbe za nešto što pripada svima. On je bio šibica koja je zapalila priču o Ditetu puka, inicijativi iz koje je najprije proizašla borba za usvajanje Kodeksa kao svojevrsnog Hajdukova ‘Ustava’, a onda i priča o Našem Hajduku, čiji je na kraju postao i prvi predsjednik.

Izašao je imenom i prezimenom i stao pred sve one koji mu nikad nisu oprostili što radi sve ono što oni ne žele. Napadala ga je i vlast, koja je vršila strašan institucionalni pritisak na njega i ostale predvodnike te borbe, optužujući ih da “opstruiraju privatizaciju državne imovine”, kako su tada Hajduk nazivali. Naravno, privatizaciju po istom ključu po kojem su privatizirali i hrpetinu drugih poduzeća u gradu, čime su praktički devastirali gradsko gospodarstvo i bacili mnoge obitelji u gradu i okolici na koljena. Nažalost, u tim drugim borbama nije u Splitu bilo nekog Žana koji bi stao ispred njih i objedinio ih u zajedničkom cilju.

Nije, naravno, slučajna ni lista poltrona te iste vlasti koji su ga išli difamirati toliko nisko da su u eter pustili priču po kojem je Žanovo pravo ime tobože “Jovan”. A radili su to mnogi: od maksimirskih uzurpatora, pa do onih koji su Hajduk odveli u bankrot i onda nestali, samo da bi, zajedno s pravomoćno osuđenim dilerima i klasičnim oportunistima, provirili kada pokušavaju računati na poslovični zaborav javnosti. Oni, uostalom, životare tako što misle da tako mogu nekog okaljati, posebno ako znaju da je Žan i sam bio sudionik Domovinskog rata, ali time se on, za razliku od onih koji od toga pokušavaju prosperirati, apsolutno nikad nije hvalio niti je to koristio kao zalog svog statusa.

A to što neki smatraju shodnim da se od svega i svih baš njegov lik zalije kantom boje iz nezadovoljstva time što je Hajduk izgubio od Šibenika ili što tu nije mural, ne znam, Tina Ujevića, jasno govori u prilog patologiji idejno, duhovno i moralno bespovratno pogubljenog društva. Onog koje više ne vjeruje ni u što osim u onog što mu huškači serviraju s nekim vlastitim ciljem, a s druge strane misli da punjetari poput mene otprije 15 godina trebaju voditi i njihove bitke jer je njima ispod časti priznati kako nemaju kapaciteta biti ni mali dio onoga što je tamo neki navijač Žan Ojdanić bio i značio za to društvo.

Zato je ova priča zapravo irelevantna u kontekstu navijača, načina i modela upravljanja klubova, ali je izuzetno relevantna za širu sliku onoga u čemu više nema ničeg romantičnog ni karakterističnog za Split.

Generacijska je razlika možda bila prevelika za prijateljstvo, ali Žan Ojdanić mi je, više od mnogih koji su me pratili kroz život, pomogao da odrastem i naučim stajati iza svojih ideja, stavova i djela. Ponekad mi se čini da je društvo oko mene za to vrijeme zapelo u adolescenciji; kad bi pokušalo odrasti, ponestalo bi tih kanti s bojom koju bismo svi zajedno morali sebi prosuti u lica.