Pariški Park prinčeva rasprodao se davno prije nego su francuske reprezentativke demoliranjem kolegica iz Južne Koreje sa stilom otvorile ovogodišnje Svjetsko nogometno prvenstvo za žene.
Djelovalo je u periodima te utakmice da je na tribinama i više od službeno zabilježenih 45.261 gledatelja, pošto je atmosfera zaista bila na razini; gol kapetanice Amandine Henry za konačnih 4:0 ostvario je naum domaće selekcije da uvjerljivim rezultatom na otvaranju pošalje poruku kako je ekipa spremna kapitalizirati ulogu favoritkinja i osvajanjem turnira učiniti Francusku prvom nacijom koja brani naslov svjetskog nogometnog prvaka u obje kategorije. Ta ambicija bi se također jako dobro uklopila s činjenicom da su nogometašice kluba Olympique Lyonnais Féminin već četvrtu sezonu u nizu osvajačice Lige prvaka.
No, Francuska nema namjeru stati s dominacijom na terenu, već planira ovo Svjetsko prvenstvo učiniti najatraktivnijim i najspektakularnijim dosad. To je otvaranje uživo prenosilo rekordnih 206 TV kuća, a polovica od 52 predviđena susreta na turniru je već rasprodano. Općenito se broj prodanih ulaznica za SP popeo na milijun, a vrlo lako bi se moglo dogoditi da se premaši rekord iz Kanade otprije četiri godine, kada je susrete Svjetskog prvenstva uživo pratilo više od 1.350.000 gledatelja. U odnosu na turnir u Kanadi udvostručen je i ukupni nagradni fond, koji u Francuskoj iznosi rekordnih 43 milijuna dolara.
Nastavak je to povećanja globalne praćenosti i popularnosti ženskog nogometa. Ove su sezone redom obarani rekordi gledanosti na stadionima diljem Europe; u ožujku je sudar za vrh ljestvice između Atlético Madrida i Barcelone na Wando Metropolitanu uživo pratilo čak 60.739, što je najviše ljudi na utakmici ženskog klupskog nogometa na Starom kontinentu. Dvoboj s jednakom težinom u utrci za prvaka između Juventusa i Fiorentine, odigran također u ožujku na torinskom Allianz Stadionu, privukao je 39.000 ljudi, dok je finale FA kupa za žene na Wembleyju, u kojem su nogometašice Manchester Cityja deklasirale kolegice iz West Hama sa 3:0, uživo pratilo također zavidnih 43.264 navijača.
Svih 1.287 nogometnih profesionalki, koliko ih danas ima na svijetu, zajedno godišnje ne zarade koliko sam Neymar
Eppur si muove, rekao je davno jedan mudri čovjek. Ipak se kreće. Međutim, jedan je drugi mudrac također rekao da je i noga u dupe korak naprijed, a to je prava realnost ženskog nogometa iza svih ovih glamuroznih PR brojki.
Uz sav napredak u gledanosti, pokrivenosti i etabliranju ženskog nogometa, problema je još mnogo, da ne kažem previše. Uoči samog početka Svjetskog prvenstva ekipa iz The New York Timesa napravila je veliki prilog u kojem je anketirano više od 100 igračica iz 17 reprezentacija koje će sudjelovati na završnici. Novinari su ušli u njihove svakodnevne živote, koliko je to bilo moguće, kako bi dobili jasniju percepciju što danas znači biti žena koja stremi profesionalnoj karijeri nogometašice. Jedan dio ankete bavi se pitanjima o najtežim i najbljim aspektima odabira karijere, a odgovori daju jasnu sliku i bez dodatnog konteksta.
“Financijski to nema nikakvog smisla”, kaže 25-godišnja Ashleigh Shim, napadačica reprezentacije Jamajke. Činjenica da je Jamajka uopće ovdje je živo čudo, pošto je 2016. raspuštena nakon što je tamošnji nogometni savez odbio sudjelovati u organizaciji međunarodnih utakmica, a uskraćeno je i minimalno financiranje. Da nije bilo Cedelle Marley, kćeri Boba Marelya koja je postala ambasador ekipi i preko svoje fondacije sakupljala novac, vjerojatno budućnosti ne bi bilo.
“Unatoč mukotrpnom radu, jedva da dobijemo dio priznanja koja dobivaju naše muške kolege”, odgovara Chinaza Uchendu, 21-godišnja veznjakinja nigerijske nogometne reprezentacije. Nigerijke su osvajačice Afričkog kupa nacija u čak 11 od ukupno 13 izdanja turnira, ali su 2016. bile primorane skrivati trofej i koristiti ga kao sredstvo pregovora sa Nigerijskim nogometnim savezom, koji ih praktički nije priznavao i zbog čega više od dvije godine, do travnja 2018., nisu odigrale službenu utakmicu.
“Diskriminacija u svakom polju”, nudi svoje viđenje 23-godišnja brazilska stoperka Kathellen Sousa. “Nemamo podršku, plaću, adekvatna igrališta. Tražimo poštovanje”. Brazil je tek 2013. godine organizirao prvu nacionalnu nogometnu ligu za žene unatoč činjenici da je njihova najpoznatija igračica, napadačica Marta Vieira, čak šest puta — od čega pet sezona a u nizu, od 2006. do 2010. — osvajala titulu najbolje nogometašice na svijetu po FIFA-i. Ona je sa nepunih 18 godina morala otići u Švedsku kako bi pokušala ostvariti karijeru, pošto su joj u to doba u Brazilu čak i otvoreno zabranjivali igru. Inače nju i dalje zovu “Pelé u suknji”, što također govori o iskrivljenoj percepciji u kojoj žena i dalje ne može biti najbolja sama po sebi, već je samo ženski ekvivalent nogometaša.
Puni smo parola kako je nogomet kohezivni element društva, ali u svijetu ženskog nogometa su ono što ih veže upravo ovakve priče, bez obzira na snagu selekcije ili standard zemalja iz kojih dolaze. Gotovo niti jedna od ukupno 24 zemlje sudionice nema zadovoljavajuću priču koja im omogućuje da se zaista pripreme i fokusiraju isključivo na nogomet, čak ni favoritkinje. Reprezentativke SAD-a, trostruke svjetske i četverostruke olimpijske prvakinje, već godinama vode pravne bitke sa savezom oko novog kolektivnog ugovora kojim bi pospješile svoj status u odnosu na muške kolege, čiji je najveći domet treće mjesto još tamo 1930. Identične bitke vode i Nizozemke, dok je najpoznatiji slučaj Norvežanke Ade Hegerberg, fantastične Lyonove napadačice i ovosezonske osvajačice prvog izdanja nagrade Ballon d’Or Féminin.
Da, one na čijoj je dodijeli upitana zna li twerkati, odnosno mrdati guzicom.
Ona neće kao najbolja nogometašica svijeta biti tu da pomogne svojoj Norveškoj postići što bolji rezultat. Iako je njen bojkot uslijed sudskih postupaka kojima su reprezentativke tražile veće priznanje i veću jednakost sa muškim kolegama na reprezentativnoj razini 2017. rezultirao dogovorom kojim se garantiraju jednaka sredstva za obje selekcije, ona se i dalje ne stavlja na dispoziciju. Jednostavno, osjeća da i dalje ima zamjerki što se odlučila svojim radikalnim potezom izboriti za svoje kolegice, koje su — baš kao i Amerikanke — neusporedivo trofejnije od svojih muških kolega. Norvežanke su osvajale Europsko i Svjetsko prvenstvo, kao i Olimpijske igre, dok su se muškarci svega triput uopće plasirali na završnicu nekog velikog natjecanja.
Pri svakom komparativnom isticanju te realnosti jave se pravovjernici koji počnu, valjda zbog osjećaja ugroženosti pukom činjenicom da i žene mogu dobro igrati nogomet, nabrajati niz razloga zbog čega se dvije konkurencije nikako ne mogu izjednačavati. Tako je, uostalom, i pri praćenju ovog Svjetskog prvenstva; odjednom je ispod časti smatrati ozbiljnim ženski nogomet i to ne jer ga igraju žene, jer bi to bilo preneugodno ozbiljno reći, već zato jer je po nečijem mjerilu on nedovoljno kvalitetan. Upravo se tu upletu u zeznutu igru povijesno-društvene spirale nejednakosti koja, kada se istakne, dodatno objasni početne pozicije.
Svi ti gorenavedeni recentni rekordi su mogli i trebali biti uspostavljeni puno ranije — jer je, primjerice, još 1921. engleska ekipa Dick, Kerr Ladies okupila više od 53.000 gledatelja na Goodison Parku na ogled protiv St Helen’s Ladies. Svega godinu dana kasnije, engleski FA je zabranio ženski nogomet, tvrdeći da je on “neprikladan za žene”. Taj se trend proširio gotovo po cijelom svijetu, uključujući i Kraljevinu Jugoslaviju, koja je 1939. po dolasku trenda u naše krajeve preko Ministarstva za fizičko vaspitanje naroda odbila prijedlog pravila, tvrdeći da ženama jednostavno nije mjesto u nogometu.
Zabrane su se postupno počele dokidati tek liberalizacijom društva kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih, što je efektivno značilo gotovo pola stoljeća — ovisno o kojem dijelu Europe pričamo — izopćenja koncepta ženskog nogometa. Zamislite samo da se muški nogomet na isti način zabranio negdje početkom 20. stoljeća, baš kada je uzimao zamah među pukom; sada bi on negdje razvojno tek dostizao razinu kakvu smo gledali uoči SP u Švedskoj, 1958. A gdje je još koncept javne poruge i stigme koji je kroz čitavu povijest bio vezan uz ženski nogomet.
Koliko je to sve ostavilo traga na razvoju samog sporta, najbolje prikazuju i brojke. Prema udruženju FIFPro u 2017. godini je tek 1.287 nogometašica na cijelom svijetu moglo profesionalno živjeti isključivo od igranja nogometa, što je 0,93 posto od ukupnog broja nogometnih profesionalaca. Za usporedbu, veći postotak žena je među ljudima u svemiru — u pitanju je 59 kozmonautkinja, astronautkinja i tehničkog osoblja koje čini 11 posto ukupne brojke u struci — nego među onima koji se profesionalno bave nogometom. A svih onih 1.287 nogometnih profesionalki na svijetu zajedno godišnje ne zarade koliko sam Neymar. Tu je, naravno, i nezaobilazna biološka komponenta; one rijetke koje su izborile te ugovore moraju ih žrtvovati ako misle zasnovati obitelj.
Stoga je činjenica da danas gledamo ženski nogomet na ovakvoj visokoj razini uistinu fascinatno prkošenje normama i golemim preprekama s kojima su se djevojke susretale kroz čitavu povijest, samo što ih zanima taj sport i sudjelovanje u njemu. Pričati o meritokraciji i zakonima tržišta u svrhu ‘zasluživanja’ jednakosti znači negirati sve navedeno, odnosno, biti slijep kraj (valjda) zdravih očiju, i srećom da se stvari kreću u smjeru da se i margine tog lijenog kriterija ‘popularnosti’ sve više smanjuju.
Ukoliko se u Francuskoj obori kanadski rekord, razlika u gledanosti s lanjskim muškim turnirom u Rusiji će biti najmanja u povijesti i brojat će nekih 200-tinjak tisuća ljudi, što je spektakularno ako na sve dodamo i činjenicu da je ovo tek deveto po redu službeno SP za žene. Pomak koji je u međuvremenu ostvaren od tog prvog turnira u Kini 1991., na kojem se igralo dvaput po 40 minuta jer su im, riječima tadašnje kapetanice prvakinja iz SAD-a April Heinrichs organizatori rekli da bi im u protivnom mogli “ispasti jajnici”, ogroman je, ali sistemski problemi još itekako postoje.
Stoga ovo Svjetsko prvenstvo mora biti prijelomno.
Ne u marketinškom ili scenskom smislu, već u kanaliziranju poruke da će ženski nogomet onaj pravi iskorak napraviti tek kada šira javnost shvati da je nitko ne treba ‘siliti’ da ga prati. Od svih odgovora iz one ankete The New York Timesa odgovor tajlandske napadačice Mirande Nild nudi najbolji odgovor zašto treba zapravo podržati razvoj ženskog nogometa.
“Mislim da je najteža stvar zapravo biti elitni sportaš i ne imati nikakvu podršku u vlastitoj okolini: psihološku, socijalnu, kulturalnu ili financijsku”, kaže u ponešto opširnijem odgovoru. “Na kraju mislim da su nogometašice same podrška jedne drugima, i to u čitavom svijetu.”
Za njih je nogomet borba protiv normi, nejednakosti i nepravde, a Svjetsko prvenstvo još jedna bitka za pridobivanje publike na svoju stranu. Ne dopustimo da zbog plitke mizoginije i osjećaja ugroženosti tu bitku vode same.
