Studeni često nije blagonaklon mjesec po pitanju vremenskih uvjeta čak ni u poslovično osunčanom Splitu, ali jučerašnji dan kao da su sami Rusi naručili. Rijetko je kada drugi najveći grad u zemlji toliko potapan kišom koja je intenzitetom tek varirala od jake pa do razine pravog proloma oblaka. Međutim, jučer je bio, znamo, i dan održavanja “utakmice godine” i “najvažnije utakmice od povijesne 2018.”, a unaprijed rasprodan Poljud samo je davao težinu događaju.
Ne mogu, doduše, ne primijetiti kako funkcionira naše kolektivno pamćenje. Utakmica s Rusijom je, jasno, bila presudna u ovim kvalifikacijama i ona u koju “staje sve”, ali negdje između te povijesne 2018. i jučerašnjeg dana stala je i, kvragu, utakmica osmine finala Europskog prvenstva sa Španjolcima. Tu se najbolje vidi koliko smo skloni kreirati narative isključivo u maniri onih koji nas u potpunosti portretiraju kao pobjednike, jer biti i više nego časan gubitnik — kao što je to Hrvatska definitivno bila onog popodneva u Kopenhagenu — i dalje nije dovoljno dobro za opsesiju mitovima i legendama.
Bilo kako bilo, jučer smo dobili i prigrlili novu legendu koja zapravo i ima uporište, kao jedna od najuspješnijih zemalja-sudionica kvalifikacija, a u tu nas je legendu ispratila gomila koja se na Poljud sjatila sa svih strana.
Ceremonijalni dio nije započeo na samom Poljudu, na kojem se ukazao čak i legendarni Mišo Kovač, već koji kilometar i pol južnije, na pokisloj Rivi. Onamo se pola sata iza podneva sjatilo nekoliko tisuća ljudi kako bi okupljeni u ono što se žargonski naziva korteo, a podrazumijeva organiziranu navijačku šetnju do stadiona, dodatno podignuli atmosferu.
Baš kao što politika perfidno privatizira koncept domoljublja, tako i ovakve udruge privatiziraju podršku nogometnoj reprezentaciji
Korteo je, prema riječima organizatora iz Kluba navijača Mi Hrvati, osmišljen kao “najveći u hrvatskoj povijesti”, a posebnu najavu imao je kroz zajedničku nit kako se postavljanjem transparenta s natpisom “Vukovar” na čelo kolone želi odati počast 30. godišnjici pada grada koja je na rasporedu ovog tjedna. Procesija je bila uspješna; moja mentalna arhiva me, doduše, podsjeća na to da ne mogu sa sigurnošću reći je li baš ovo zaista bio najveći korteo u povijesti — na pamet pada i onaj masovni zajednički dolazak Bad Blue Boysa i Torcide na “Derbi zajedništva” 2013., kao i korteo BBB-a uoči ljetnog derbija 2015. — ali to zaista i nije toliko bitno. Odnosno, bitno je samo onima koji pate od kreiranja spomenutih minucioznih mitova i legendi.
Službenih transparenata BBB-a i Torcide, kao ni ostalih navijačkih skupina, na Poljudu nije bilo.
Odnosno, pojedinačno članovi organiziranih navijačkih skupina pohode utakmice, a od prepoznatljivijih transparenata iza kojih stoje pripadnici nekih od njih redovno na reprezentaciji možete vidjeti dva: poznate “Vinkovce” sa srcem, kao i poruku “Ljubav koja ne može proć”. Torcide na sjeveru nije bilo; ondje se, natiskano što je više moguće pod rubove krova koji zaklanjaju sjeveroistok i sjeverozapad, pronašlo mnoštvo u šarenim kabanicama, ali navijanja s te strane nije bilo. To je već dugi niz godina naprosto realnost na utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije, a kada nema onih koji najbolje znaju organizirati atmosferu, onda se ukažu neki drugi koji tako iskoriste prigodu staviti sebe u fokus.
Navedena udruga Mi Hrvati, kada smo već kod mitova i legendi, službeno je osnovana lani u Kninu, na proslavi 25. godišnjice Oluje. To je osnivanje podržao i general Ante Gotovina, a sami ljudi iz skupine objasnili su tada kako su oni zapravo odmetnici jedne od prethodnih navijačkih skupina hrvatske reprezentacije, čuvenih Uvijek vjernih.
“Htjeli smo da Udruga Uvijek vjerni, u kojoj smo bili nešto više od pola godine, promijeni statut, da radi na potpuno drugačiji i transparentan način, ali to se nije dogodilo i povjerenici su odlučili da osnujemo nešto potpuno novo, što nema nikakve veze s Uvijek vjernima, ni jednima niti drugima”, objasnio je na osnivanju Željko Bulić, predsjednik Izvršnog odbora ove nove udruge. “HNS je to pozdravio. Nama je prešlo 94 posto povjerenika”.
Interesantno, sama najava osnivanja se na gotovo ciničan način osvrće na činjenicu da sada “u Hrvatskoj postoje tri, a možda i četiri navijačke organizacije vezane uz reprezentaciju: Stari Klub navijača Uvijek vjerni, novija Udruga navijača Uvijek vjerni koja je bila glavna na tribinama u proteklim kvalifikacijama za Euro te Budi ponosan, ali pitanje je postoji li ta udruga još barem na papiru”. Na prvu priča djeluje slično onoj jedne naše poznate, a opet sasvim marginalne ekstremne političke stranke, raslojene na tko zna više koliko domoljubnih frakcija.
Uvijek vjerni, valjda (?) ovi najstariji, osnivanje udruge Mi Hrvati prozvali su “farsom”, prozivajući Bulića za “opsjedanje” aktualnih članova KN Uvijek Vjerni “riječima kao ‘rodjo oprat ću ti obraz’, ‘biti će para’, ‘vjeruj rodji’, ‘iza mene su moćni ljudi’, ‘rodjo je l’ dovoljno da kažem Plaza’”. Navode i kako je Bulić “umjesto zajedništva napravio potpuni raskol”.
Istini za volju, farsa je prisutna od samog početka.
Uvijek vjerni su osnovani još davnog ožujka 2008., i to u suradnji s Hrvatskim nogometnim savezom koji je — rastom nezadovoljstva njegovim radom među organiziranim navijačkim skupinama — želio staviti pod svoju kontrolu navijanje na utakmicama reprezentacije. Tu se njegovi čelnici nisu libili posegnuti za izdašnim sredstvima kako bi taj projekt podignuli na noge; HNS je udrugu vezao i ugovorom, omogućivši joj prostorije u centru Zagreba, letove reprezentativnim čarterima i pravo na distribuciju karata za utakmice reprezentacije. Udruga je privukla i neke viđenije pripadnike hrvatskih navijačkih skupina, zbog čijih ‘prebjega’ su tada izbijali i sukobi na tribinama stadiona, a sve zbog novca koji im je HNS omogućavao.
Međutim, Uvijek vjerni su se na uistinu spektakularan način raspali. Ogrezli u suradnji sa Savezom kojemu su s vremenom postali teret, UV su trenutno u stečajnom postupku kao udruga. Unutar tog postupka se utvrdilo kako Udruga duguje iznos od gotovo 600.000 kuna, ali i da joj je HNS u sklopu produženja ugovora 2015. trebao isplatiti tri milijuna kuna, što je očito propalo.
Da sve ne stane samo na tome, raspad udruge paralelno se odvijao s još jednim potpuno bizarnim događajem, kada je njen bivši vođa Kruno Grlević dospio na naslovnice zbog navodnog bijega iz države uslijed sukoba s članovima podzemlja u Aferi Špic papak.
Između naslikavanja s Davorom Šukerom, Damirom Vrbanovićem i drugim članovima nogometne močvare, tu i tamo bi se Uvijek vjerni — čiji su, podsjetimo, članovi bili i aktualni predstavnici ove novoosnovane udruge Mi Hrvati — oglasili i poručili kako oni tobože ‘kritiziraju’ rad Saveza, ali kako “pravi navijači nikada neće biti za bojkot”. Usput su naglasili kako “neki mediji siju samo mržnju”, što je u korak s narativom kakav sve ove godine serviraju upravo ljudi iz vrha Saveza.
Mediji jučer, međutim, nisu sijali ništa drugo osim pozitive, i to je sasvim prirodno i zapravo realno. Stadion je bio pun i po prolomu oblaka, korteo je protekao po planu — ako ne računamo ponovne dvostruke standarde po pitanju epidemioloških zahtjeva — a Hrvatska je dominirala tijekom čitave utakmice i plasirala se na Svjetsko prvenstvo.
No, atmosfera nije bila “spektakularna”, niti je navijanje bilo “fenomenalno”.
Dapače, tijekom utakmice se u više navrata moglo glasnije čuti onih nekoliko stotina pokislih Rusa, skrivenih pod rubom krova u gostujućem kavezu, nego čitavi euforični rasprodani Poljud. U 30. minuti je puki žamor razbijen skandiranjem u čast Vukovara, sa ‘šetalicom’ podignutoj na istočnoj tribini, opet u čast okrugle obljetnice. Pritom je bilo fascinantno za primijetiti kako je ta šetalica, za koju nemamo uvid tko ju je financirao, uz simbol vukovarskog vodotornja imala u barem jednakoj veličini istaknut i logotip kluba navijača Mi Hrvati. To guranje u prvi plan, osim što je neumjesno, ide i ruku pod ruku s bizarnom slavljeničkom pjesmom nakon potvrde plasmana.
Nije mi, moram priznati, jasno kakve direktne veze imaju Mate Bulić i njegova uspješnica Moja Hercegovina s hrvatskom reprezentacijom, pritom bez ikakve namjere da sudjelujem u ksenofobnom progonu Hercegovaca i Hercegovine, kao što to često znaju raditi nadmeni malograđani. Možda naprosto poveznicu treba tražiti u činjenici da je Željku Buliću, koji s megafonom vodi ‘navijanje’ s Istoka kao novopečeni službeni HNS-ov časnik za navijače, prvi rođak upravo popularni Mate. Možda su se i na to referirali stari suborci iz Uvijek Vjernih kada su u svom pisanom obračunu s Bulićem i kolegama napomenuli kako su UV “najsrčaniju podršku često imali u Hercegovini”, ali kako “na žalost Bulića i nosača državnog cekera Ljubuški i Klobuk nisu glavni grad RH nego je to još uvijek Zagreb”.
Svi ovi detalji i ‘argumenti’ u obračunu zapravo jako lijepo dočaravaju tu priču o mitovima i legendama, onu koja neopisivo podsjeća na modus operandi domaćih ‘domoljubnih’ stranki. Pitanje navijanja za hrvatsku reprezentaciju u ovom je obliku postao i poligon za privatizaciju svih aktivnosti koje se otvaraju vezano uz taj naizgled najobičniji koncept podrške nacionalnoj momčadi.
Nije slučajno da se takve udruge, vezane i uz Savez i uz, kako vidimo na Grlevićevu primjeru, politiku, u javnosti predstavljaju i mobiliziraju isključivo kroz korištenje te domoljubne simbolike. Osnivanje na kninskoj tvrđavi, Gotovinina podrška, stavljanje svog logotipa tik do vukovarskog vodotornja; sve je to dobro programiran PR koji svakog tko se usudi preispitati smisao postojanja takvih ‘navijačkih’ udruga u očima dijela javnosti automatski svrstava pod mrzitelja svih tih simbola. Baš kao što politika perfidno privatizira koncept domoljublja, tako i ovakve udruge privatiziraju podršku nogometnoj reprezentaciji. Uz niz pogodnosti koje im takav program vjernosti donosi.
Zato se i ne smije javno izreći da je atmosfera jučer zapravo bila podosta sterilna, pogotovo kada se sjetimo kakav je kolorit znao dočekivati reprezentaciju na istom ovom stadionu u vrijeme kada se nismo bavili ovakvim problemima, makar su oni tada zapravo počeli izvirati preko ljudi u loži. Možda je stoga i prikladno da, kada smo već izgubili tu spontanost i autentičnost u najsjajnijoj eri hrvatske nogometne reprezentacije, pridajemo nekom drugom ekskluzivno pravo na selekciju ljudi koji će imati priliku pratiti Hrvatsku u Kataru. Uostalom, ionako se radi o najumjetnijem Svjetskom prvenstvu u povijesti, organiziranom kroz koloplet visoke politike i partikularnih interesa koji su privatizirali nogomet i ubili spontanost.
Kakav turnir, takvi i navijači, reklo bi se.
