Na suncu i sjeni

Orjuna se vraća

Livaja je simbol, a ovakva Hrvatska taj simbol prezire.

U samo dva dana je inače suptilna, ali jako efikasna retorika kojom Zlatko Dalić barata dobila poprilično oštar ton: “Žao mi je što je došlo do ovoga, do ove situacije. Izgubili smo važnog igrača za Ligu nacija, to mi je baš jako žao”, započeo je pomirljivo Dalić. A onda je, čini se, prešao na ono što zaista želi poručiti. “Ovo sve što se događa nakon toga je jedna velika igra. Opet se pokušava stvari vratiti na početak, kao što je bilo prije šest-sedam godina. Ja se u to neću uvući kao izbornik, a neće niti igrači reprezentacije. Za nas je ta priča gotova. A vi znate moj stav, da je Hrvatska iznad svega i za Hrvatsku moraš puno toga istrpjeti”.

Dalić je reprezentaciju preuzeo u listopadu 2017., kad je praktički upoznao ekipu na zagrebačkom aerodromu uoči puta na utakmicu dodatnih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo protiv Ukrajine u Kijevu. Reprezentacija je tada bila skup demoraliziranih igrača koje se nakon onog kiksa protiv Finske razvlačilo poput žvakaće gume.

Još važnije, reprezentacija je tada bila poligon za podjele; na Euro 2016. selekciju je ispratio čuveni transparent na čiovskom mostu s porukom “sve izgubili dabogda”, a na samom turniru je došlo i do prekida i opće tučnjave među navijačima koji su ga izazvali. Tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pričala je o “orjunašima”; termin je to koji su autoironično prigrlili svi oni koji su kritizirali kult reprezentacije, one koju je s klupe vodio čovjek kojem je Zdravko Mamić dijelio sugestije i tijekom samih utakmica. Na sve se to Dalić referira kada se osvrće na taj period.

Šest godina kasnije, Hrvatska pod njegovim vodstvom ima srebro i broncu sa svjetskih prvenstava, kao i razmjerno dobru šansu za osvajanje Lige nacija. Šest godina kasnije, Dalić je rezultatima stvorio zaleđe koje mu omogućuje da radi kako ga je volja i to je, u danom kontekstu njegova izborničkog mandata, zasigurno uspjeh koji je pandan rezultatima na terenu.

Ako su lopta u publiku i navijačka pjesma dovoljni da u trenu opet rasplamsaju podjele, onda to više govori o tom “zajedništvu” nego o bilo čemu drugom

A onda je jedan “izolirani incident” na treningu stvari zaista ozbiljno približio atmosferi otprije tih šest-sedam godina. I ako je zaista tako, a čini se da jest, onda to govori i o tome koliko je čitavo ovo vrijeme to ‘svehrvatsko primirje’ zapravo bilo labavo.

Marko Livaja je profil tipa koji ne može drugačije nego da slika o njemu bude tako podvojena u očima javnosti. Za navijače Hajduku rivalskih klubova on je nepopravljiv i mit koji se forsira u nedostatku opipljivih rezultata. Prgavac koji je čitavu karijeru radio po svom i sad misli da mu to može ponovno prolaziti jer ima zaleđe jednog takvog kulta i pripadajuće mu navijačke vojske. Za Hajdukove navijače on je svetac, čovjek koji epitomizira sve ono što navijači od Hajduka i žele, a to su i uspjesi i stav.

Ako čak stavimo te dvije stavke po strani, iako ne bismo trebali, Livaja je u kontinuitetu najbolji igrač hrvatske lige otkako se vratio u Hajduk. Kada je stigao na Poljud, momčad je bila demoralizirana i u ozbiljnoj rezultatskoj krizi, a navijači podijeljeni. Livaja je pomeo tu ligu i tako praktički samostalno usmjerio Hajduk prema konkurentnosti i rezultatima. O tome da on može pred očima i ušima Hajdukovih navijača govoriti što želi je, pak, bespredmetno razgovarati.

I kad je kao takav zasluženo našao svoje mjesto u reprezentaciji, narativ nikada nije išao u smjeru ove prve priče. Mediji su se vječno pravili blesavi, gazeći po jajima dok su gurali priču o tome je li on baš igrač za prvu momčad, vuklo se usporedbe s Brunom Petkovićem po ključu klubaštva i mjerkao mu se svaki potez, ali u opreznoj maniri, znajući više koga on predstavlja. Sam Dalić je tijekom Svjetskog prvenstva rekao kako “nemamo više napadače iz Atletica i Juventusa”, što u ovom kontekstu nimalo nije slučajno, već jako ilustrativno. Livaja je od starta u reprezentaciji ne kao najbolji igrač hrvatske lige, već kao simbol. A kao takav je zaista smetnja, umjesto dodatni adut.

Zajedništvo o kojem Dalić sve ove godine trubi zaista odavno nije bilo veće nego ove zime, kada su i najtvrdokorniji ‘orjunaši’ sa zadovoljstvom na licu pratili kako Livaja zabija na Svjetskom prvenstvu. Pokušalo se potencirati zaista lijepe slike suradnje njega i jednog drugog simbola, Mislava Oršića, kao primjer defamacije te pomisli da nam trebaju napadači Juventusa i Atletica kako bi na najvećoj sceni radili razliku. Štoviše, uoči ove posljednje utakmice protiv Walesa stigla je i informacija kako se Torcida planira organizirano vratiti na utakmice reprezentacije, što bi bio i konačni pečat na priču o podjelama i orjuni.

Ta je priča, doduše, pomalo i predimenzionirana, pogotovo kada ju je sam Dalić pohitao potencirati, ali opet je u njoj bilo istine: Torcida je, naime, tek postigla interni dogovor da oni koji žele uživo doći i podržati reprezentaciju to mogu napraviti bez da se u očima ostatka grupe ‘ogriješe’ o kakav kodeks.

Livaja je važan dio te priče i kada već Dalić nije sam priču okrenuo na ovu drugu legitimnu stavku, a to je da se radi o najboljem igraču lige, onda je ozbiljan propust napravio kada ga nije prigrlio kao adut tog zajedništva.

Livaja dijeli ljude zbog pjevanja glupavih navijačkih pjesmica? Za to će biti kažnjen. A to s reprezentacijom nema puno veze. Jer dijelili su je svojim riječima i djelima i Joe Šimunić, i Luka Modrić, i Dejan Lovren. Nakon što su po medijima rađene ankete o tome treba li ga izbaciti iz reprezentacije zbog pjevanja pizdarija, Livaja je s nacionalnom selekcijom došao na trening na kojem su bili i ljudi spremni vrijeđati ga, pa možda i fizički ozlijediti — i to je nešto “što treba trpjeti za Hrvatsku”. Da, baš kao što je valjda trebao trpjeti i onaj dečko iz Zagreba kojeg su tijekom SP-a napali na ulici jer je nosio hrvatski (!) dres s Livajinim imenom.

Ta finćukasta, umivena Hrvatska upravo je ona koja je spremna dijeliti zbog najsitnijih interesa. Koja će brojati pizdarijice jednima jer su simbol nečega što im je na najplošnijoj, navijačkoj razini nepodnošljivo, a drugima će opraštati stvari koje imaju dugoročne posljedice na hrvatski nogomet i društvo. To je ona ista umivena Hrvatska koja nije sretna ako istovremeno netko drugi ne pati, koja Livaju naziva čovjekom-slučajem, baš kao i Split gradom-slučajem zbog izdvojenih incidenata kakvih ima u svakom većem gradu.

Livaja je simbol tog demoniziranog grada i te demonizirane sredine koja je predugo šutjela i trpjela i sustavno razaranje i izrugivanje i dociranje. A onda kad pukne i kaže sve što joj je na pameti, pretvara se u leglo primitivaca i orjunaša.

Zato je sada smiješno slušati priče o tome kako je jedan izolirani incident pokrenuo lavinu, i to zato jer je Livaja, eto, nervozan tip. Ako su jedna lopta u publiku i jedna navijačka pjesma dovoljni da u trenu opet rasplamsaju podjele, onda to više govori o tom i takvom “zajedništvu” nego o bilo čemu drugom. Jer ovakva je Hrvatska probleme o kojima Dalić priča samo bacala pod tepih.

Livaja je simbol, a ovakva Hrvatska taj simbol prezire. I to, baš zbog one druge i drugačije Hrvatske, ne treba trpjeti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.