Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Orjunaši

Split i Liverpool dva su grada bratska

Community Shield, tradicionalna utakmica između prošlosezonskog osvajača FA Cupa i pobjednika Premier lige, idealan je uvod u novu sezonu elitnog nogometa na Otoku. Ove je godine je ta utakmica imala i dodatnu težinu, pošto su se u njoj sudarili Liverpool i Manchester City, momčadi koje su prošle sezone očarale svijet svojom fascinantnom utrkom u kojoj je zbilja bilo teško procijeniti tko će biti bolji. Utakmica odigrana prošlog vikenda pokazala je ponovno da su kvalitativne margine između ovih dviju momčadi još uvijek vrlo male i da nas ponovno čeka uzbudljiva utrka za naslov prvaka.

Međutim, nogomet je i kraj ove dvije fantastične ekipe po posljednjem zvižduku nekako uspio ostati u drugom planu.

Protokol uoči početka Community Shielda uključuje i intoniranje God Save the Queen, nacionalne himne Ujedinjenog Kraljevstva, što je više-manje uobičajeno za valjda bilo koju utakmicu superkupa na svijetu. Kompleksna društvenopolitička situacija u Velikoj Britaniji je, doduše, donekle utjecala na taj protokolarni segment; primjerice, kad su se Swansea i Reading susreli u finalu play-offa za Premier ligu 2003. negodovanje koje su velški navijači proizveli pri intoniranju himne bilo je toliko glasno da je organizatorima bilo neugodno to slušati. Ista stvar se ponovila i 2011., kada su se ponovno susreli velški predstavnici, Swansea i Cardiff.

Godinu dana poslije, u finalu Liga kupa, Liverpool se susreo s Cardiffom i tada je protokol preskočio izvođenje himne. Službeno objašnjenje je kako je ta politika uvedena kada se susreću engleski i velški klubovi, ali pozadina je još dulja i zamršenija. To se vidjelo i prošlog vikenda pri prvim taktovima imperijalne himne.

Deseci tisuća Liverpoolovih navijača krenuli su negodovati kao da je netko preko zvučnika pustio Glory, Glory Man United, a ne nacionalnu himnu vjerojatno većine tih istih ljudi. Razmjeri negodovanja su u neugodan položaj stavili i pojedine Liverpoolove igrače: Trent Alexander-Arnold, koji se nada postati nezamjenjivi prvi izbor na desnom beku u engleskoj reprezentaciji, ukipio se na mjestu, baš kao i kapetan Jordan Henderson, koji je jedan od zamjenskih reprezentativnih kapetana. Naravno, oni su vrlo dobro znali da to nije ni prvi, a ni posljednji put da se takvo što događa, samo što moraju pažljivo balansirati između interesa vlastite karijere i osjećaja da predstavljaju taj isti narod koji negoduje na himnu zemlje koju također predstavljaju.

Desetljeća su prošla od tih 1990-ih, ali vizija je napravila puni krug

Alexander-Arnold je klinac iz Liverpoola, dok je Henderson rođen u Sunderlandu, također velikom sjevernjačkom lučkom gradu; Sunderland je zapravo grad koji je slomom industrije prepušten da umre, a slična se stvar dogodila upravo i Liverpoolu. Dok je luka u Sunderlandu bila ona iz čijeg je brodogradilišta u jednom trenutku izlazilo čak 25 posto ukupne kvote novih brodova na cijelom svijetu, Liverpool je bio najvažnija luka Britanskog Carstva, ona koja je zbog svog geografskog položaja imala enormni značaj.

Ta je uloga, doduše, uključivala i onu glavnog punkta za dovođenje roblja iz raznih britanskih kolonija, a oni su pridonijeli multietničkoj slici grada u koji su se u potrazi za boljim životom slijevale obitelji iz raznih krajeva Velike Britanije i Europe. Uz njih su živjeli i došljaci s, primjerice, Kariba i područja Zapadne Afrike, koji su se vrlo brzo integrirali u radničku zajednicu kakva je oduvijek bila temelj Liverpoola kao grada.

Ponajviše je tom brisanju razlika između različitih nacija i kultura pomogla činjenica da domicilno stanovništvo nije ničim pretjerano odskakalo od došljačkog. Od uloge ključne strateške luke radnici s liverpoolskih dokova vidjeli su malo i ništa: profit su gotovo u potpunosti sebi pripisivali bogati industrijalci i zemljoposjednici. Čak je i sektarijanska podjela između katolika i protestanata izbrisana završetkom Drugog svjetskog rata, kada su porušeni zloglasni slamovi na Netherfield i Scotland Roadu, a obitelji različitih pozadina i ponajprije religijskih uvjerenja su počeli živjeti zajedno, uglavnom u neimaštini, shvativši da među njima i nema velikih razlika.

Nedugo zatim, slomom Imperija, Britanija se okrenula novim trgovinskim putevima, uglavnom onima na europskom kontinentu. To je efektivno značilo i da ona jedna ključna strateška važnost za pripadnike viših slojeva društva na sjeveru Engleske više nema značajnu ulogu; kolonijalizam je u tom obliku pokopan, dok je i brodogradnja još tamo 1970-ih postala sve manje isplativa centralnoj vlasti, kao i cjelokupna industrija na sjeveru zemlje. Henderson, Alexander-Arnold i drugi sjevernjaci i lokalci su vjerojatno već treća generacija populacije koja je ostavljena da trune u vihoru snažnih ekonomskih promjena. Onih koje su desetke tisuća ionako potlačenih ljudi ostavile na rubu egzistencije.

Te 1980-e su bile samo konačna potvrda Liverpoolu, ali i ostatku sjevera zemlje, bivšem centru industrije, kako vlast i ta kruna za koju u toj istoj himni zazivaju Boga da ih spasi nemaju želje da isto požele i za njih.

Margaret Thatcher i njena torijevska vlada pogasili su bez milosti ono malo industije što je ostalo; a kada je to već 1982. rezultiralo probijanjem rekordne brojke nezaposlenosti u Liverpoolu, Thatcher je preko njenog jednog od najbližih suradnika Geoffreyja Howea jednostavno proglasila mjere pod egidom tzv. managed decline, koje su efektivno značile da se i centralna vlast pomirila da je jednostavno prekomplicirano uopće prilagoditi područje eventualnim novim ekonomskim mjerama kojima bi se pokušalo spasiti brojna radna mjesta, a posljedično i živote. Te uvedene mjere su bile, blago rečeno, tek kozmetičke — nešto nalik situaciji u kojoj ćete tresnuti s trećeg kata kuće, ali vam netko gurne mali jastuk pri padu da tobože dokaže svoju humanost.

U devastiranoj zajednici nogomet je ostao, kako to često biva, jedino sredstvo i medij otpora. Znale su to i vlast i kruna, koju su navijači s Kopa još 1960-ih podbadali pjesmama: tako su, umjesto “Bože čuvaj našu plemenitu Kraljicu”, u tekstu himne riječ “queen” mijenjali s “team”. Tada je to bilo tek vragolasto, a halabuka se nije podizala znajući da su ti sjevernjaci uvijek težili biti nekakvi odmetnici. Međutim, poruka je s vremenom postajala sve glasnija, a Thatcher, kraljica liberalizma i temeljne misli da su ljudi sami odgovorni za vlastitu sudbinu, postala je njihova glavna meta. Ona im nije ostala dužna, ponavljajući mantru da su navijači “neprijatelji iznutra” s kojima se po svaku cijenu treba obračunati, znajući da su upravo oni ostali jedini epicentar otpora uništene radničke klase.

Onda se prvo 1985. dogodio Heysel, što je vlast iskoristila da pokuša podijeliti Liverpool.

Tako su 31. svibnja, samo dva dana nakon katastrofe iz Vladina kabineta preduhitrili UEFA-inu drastičnu kaznu odlukom da se engleske momčadi povlače iz europskih natjecanja. U tom je periodu Everton, Liverpoolov gradski rival i engleski prvak, uživao neke od najsjajnijih dana svoje povijesti, a narativ se u potpunosti usmjerio na to da su Liverpoolovi huligani odgovorni za nemogućnost da gradski rivali svoju snagu prikažu i u Europi. Bila je to tek još jedna PR varijanta spomenutih managed decline mjera i udar na zajedništvo opustošenog grada.

A onda su laži i spletke nakon Hillsborougha, kojima su djecu istih tih radnika proglasili pijanim budaletinama koje su efektivno same sebe ubile, potvrdile da obračun s njima ne prestaje. Agonija za odmetnike nije završavala čak ni smrću, jer je nakon te tragedije, u kojoj je 96 navijača — kasnije će se i službeno potvrditi, sasvim nevinih — izgubilo život, pokrenuta i nacionalna operacija svaljivanja krivnje na njih same samo jer su u svojoj “lijenosti” odlučili frustraciju ventilirati divljanjem na stadionu. Ostavština te ogavne operacije ostaje bojkot glavne medijske tvornice državničkih laži, The Suna, diljem Liverpoola, kao i podsjetnik na godine progona na račun mrtvih ljudi koje su uslijedile. No, narativ o Liverpoolu kao gradu koji “živi od samosažaljenja” ostao je prisutan u javnom prostoru.

Prvo su, dakle, bili izdajnici, a onda su postali i kmečavci.

Za nekih dva tjedna biti točno 21. obljetnica utakmice između zagrebačke Croatije i Celtica u drugom pretkolu Lige prvaka. Bio sam tek osnovnoškolac, ali se jako dobro sjećam gdje sam je gledao; bio je to jedan kafić uz plažu u Supetru, gdje sam gorljivo i euforično pratio i onaj nebitni susret Svjetskog prvenstva između Argentine i Hrvatske, odigran samo dva mjeseca ranije. Bilo je to blistavo doba hrvatskog nogometa, samo dva mjeseca nakon bronce Vatrenih, ali za generalno okruženje iz kojeg dolazim nije u njemu bilo puno toga blistavog. Činjenica da je rat tek relativno nedavno bio završio bila je, uz tu novostečenu nacionalnu nogometnu slavu, jedina doza optimizma. Optimizma koji je svakim danom sve više kopnio.

Međutim, ta Croatijina utakmica, u kojoj je s 3:0 u Zagrebu isprašila Celtic, bila je popraćena u sasvim drugačijoj atmosferi od one kojom se pratio susret Hrvatske protiv Argentine. Ljudi su otvoreno navijali protiv Croatije, što je meni kao mladom hajdukovcu bilo donekle shvatljivo, ali ne baš i u potpunosti. Bilo je i onih koji su grubo osuđivali sve koji su se postavljali suprotiv tog državnog projekta pod nadzorom Franje Tuđmana. Sjećam se, bilo je tada i incidenata na splitskom željezničkom kolodvoru, na kojem su pretučeni pojedinačni navijači Modrih koji su s vikendica pohitali na utakmicu u Zagreb. Sjećam se i jednog čovjeka koji je vikao da takve stvari “ne bi radili ni četnici”, što je bilo nekako u skladu s poslijeratnom retorikom.

Split je u to vrijeme prošao neki donekle sličan put kao i Liverpool, samo u kudikamo kraćem vremenskom periodu. Tranzicija je odradila svoje, a pod snom tadašnje vlasti, koji je uključivao famoznu priču o “200 obitelji”, Split je od snažne ekonomske i regionalne metropole sveden na poligon za jednog čovjeka bliskog istom establišmentu koji je stajao i iza Croatije. Dok su stariji oko mene te 1998. vijećali trebali ili ne treba u ime općenarodnog jedinstva podržavati mutantski i autokratski Croatijin projekt, Split i srednju Dalmaciju efektivno je kontrolirao taj jedan čovjek: Miroslav Kutle.

Do tog je trenutka, kao poduzetnik izrazito blizak centralnoj vlasti, postao vlasnik više od 170 lokalnih poduzeća. Bio je produžena ruka vlasti u tranziciji i vladao je svim iole ozbiljnijim tvrtkama: u njegovim su rukama bili mediji, ali trgovački i hotelski lanci. Bio je toliko utjecajan da je kontrolirao i privatizaciju nekadašnjih gradskih industrijskih divova, koja je završila baš kao što su završile i mnoge slične priče diljem države: pustošenjem i beznađem. To su proživjeli ljudi i obitelji koje su te tvrtke i tvornice desetljećima hranile.

Kutle je u jednom trenutku, baš negdje u tom razdoblju dok se Croatia promovirala kao “ponos svih Hrvata”, pokušao domoći i Hajduka — ponajviše zbog vrlo vrijednog zemljišta na Starom placu, koje bi onda mogao lako preprodati. U tome nije uspio jer je predsjednik Tuđman godinu i pol dana kasnije preminuo, a Kutle je — kao i mnogi drugi intimusi vlasti — preko noći postao persona non grata. Eno ga i danas u Bosni i Hercegovini, gdje se već gotovo dva desetljeća uspješno skriva od zakona. Ostavština tog perioda je ovo što Split danas i jest: ‘privremeni’ grad koji se bori da preživi od neplanskog turizma, naprosto zato jer nikakve druge grane ekonomije ni nema.

Hajduk je, naravno, i sam opustošen — prvo pod nadzorom te iste državnotvorne politike, a onda i njenih ideoloških nasljednika koji su ju revitalizirali kao ključni dio svog populizma. Pod onima koji su podizali spomenike Tuđmanu na Rivi klub je srozan do razine bankrota od kojeg su ga spasili navijači; oni isti ljudi koje je centralna vlast ostavila da tavore na dnu i čiji su životi i obitelji postali Monopoly ploča za tajkune bliske poslijeratnoj vlasti.

U međuvremenu, reprezentacija se već postupno prestalajala pojavljivati u gradu pod Marjanom, gdje su još u svibnju 1993. Tuđman i prateća klika istjerani iz lože poljudskog stadiona kad su se, u jeku redukcija struje koje su drugi najveći grad u zemlji tada redovito pogađače, naumili slavodobitno pojaviti na finalu Kupa. Zvižduci su, baš kao i na Wembleyju prošlog vikenda, bili odgovor ljudi izdanih pod krinkom lažnog domoljublja — onog koje se definira odanošću, a ne borbom za dobrobit i prosperitet svih građana.

Desetljeća su prošla od tih 1990-ih, ali vizija je napravila puni krug.

Kada je 2016. prekinuta utakmica između Hrvatske i Češke na Europskom prvenstvu, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović — koja je u najnovijem intervjuu danom opskurnom desničarskom glasilu naglasila kako želi Hrvatsku “vratiti na put koji je zacrtao predsjednik Franjo Tuđman” — nazvala je te iste navijače “orjunašima”. Thatcher je barem stala na općenitom terminu “unutrašnjih neprijatelja”, dok je naša aktualna predsjednica posegnula za usporedbom s radikalnim militantima u službi kraljevske vlasti prve Jugoslavije.

U Liverpoolu su, kao i u Splitu, nogometne navijače predvodila djeca škverana i industrijskih radnika mnogih tvornica i poduzeća ugašenih agresivnom liberalizacijom tržišta i kvarnom tranzicijom. Mnoga od njih vidjeli su nogometni klub kao jedini preostali kohezivni element u društvu, ali i medij kroz koji mogu podignuti glas. I jednima i drugima je predbacivano da su za sudbinu kluba i grada nekako sami krivi i da je svo to negodovanje protiv institucija tek površno kmečanje.

Predsjedničina samouvjerenost u preventivnom verbalnom udaru na navijače proizašla je iz shvaćanja da je Dalmacija — ili Južna Hrvatska, kako ju je često imenovao predsjednik Tuđman — u svojoj socioekonomskoj pustoši koju su njeni politički prethodnici efektivno sproveli društveno toliko raslojena da je jedini glas protiv takve vladavine ostao onaj upućen s tribina.

Tuđman je pokušavao iskoristiti svoj kult ličnosti da odradi posjete Splitu i Poljudu, što je zavšilo fijaskom koji je uključivao skandiranje rivalu Rijeci u borbi protiv njegova mutiranog projekta i povicima prvoj dami, Ankici Tuđman, da “vrati pare za djecu Hrvatske”. Kolinda nema takvu hrabrost, ali je njen i HDZ-ov projekt prilično ovisan o Splitu i o Dalmaciji — a to se očituje i u ovim očajničkim projektima vraćanja reprezentacije na Poljud samo mjesec i pol dana prije prosinačkih predsjedničkih izbora. U tom kontekstu orjunaši postaju strateški partneri s kojima želi održavati sastanke, baš kao i s klupskim predstavnicima koje omekšava preko gradonačelnika Andre Krstulovića-Opare, čovjeka koji bi istovremeno podržavao koncept narodnog kluba i služio HDZ-ovim stranačkim interesima.

Međutim, stigma je ostala. Baš kao i te 1998., oni koji se usude reći da se ne slažu s korištenjem nogometnih ‘svetinja’ kao servisa za ilegalno bogaćenje pojedinaca ili u predizborne svrhe bivaju okarakterizirani kao državni neprijatelji.

Tijekom proteklih tjedan dana su Liverpoolovi navijači, nakon svega što je vlast kroz desetljeća priuštila njima i njihovu nogometnom klubu, ponovno naširoko izvrijeđani. U aktualnoj političkoj klimi se svaka kritika naspram toksičnog brexitovskog populizma jednostavnim spinovima pretvara u ‘izdajništvo’ — bez obzira na to što upravo Scouseri ponajbolje znaju što izdaja zapravo znači.

Znaju to i Splićani. I njih je država izdala i ostavila na cjedilu. I ostavit će ih opet, nakon što još jednom preko nogometa odigra svoj igrokaz za dnevno-političke potrebe.