U moru memorabilnih utakmica koje je Mislav Oršić odigrao u Dinamovu dresu lako je propustiti neke koje bi ogromnoj većini igrača bile sigurno pri samom vrhu u karijeri. Tako je, primjerice, veoma lako zaboraviti maksimirski derbi od kojeg će uskoro proći pune dvije godine, odigran još u doba kada je pandemija držala vrata stadiona pod ključem.
Bila je to druga utakmica koju je Paolo Tramezzani vodio kao Hajdukov trener; Splićani su tada bili podosta drugačija momčad, kadrovski pogotovo. Marko Livaja neće još mjesec dana osvanuti u Splitu i povući Hajduk u novu eru, iako je u kadru za ovaj ogled bio Mijo Caktaš, i to kao kapetan. Dinamo je, s druge strane, bio u ustaljenoj formi i, iako je razlika između dva rivala bila ogromna — Hajduk je tada bio petoplasirana momčad lige — Dinamo je trebao pobjedu kako bi tu prednost podebljao, ali i uhvatio zamah za proljetni dio sezone.
Stvari nisu krenule po planu. Mario Vušković već je u šestoj minuti ubačaj iz kornera skrenuo iza Dominika Livakovića, minutu nakon što je Mijo Caktaš pogodio vratnicu. Činilo se da će Tramezzanijev pristup dati ploda protiv favoriziranog suparnika, ali onda je na scenu stupio baš Oršić.
Već je u derbiju koji je prethodio ovome, onome odigranom u rujnu na Poljudu, odradio značajan posao — prvo asistencijom Lirimu Kastratiju, a onda i pogotkom za 2:0. No ovdje je postigao dva pogotka, s tim da je onaj prvi, u njegovu trademark stilu s 20-ak metara za 1:1 u 16. minuti, vjerojatno jedan od najljepših u suvremenoj eri derbija. Gol za konačnih 3:1 zabio je Lovro Majer, službeno na asistenciju Joška Gvardiola, ali je i tu akciju u potpunosti usmjerio Oršić, preko kojeg je išao praktički svaki ozbiljniji Dinamov napad. Baš kako je to i općenito bio slučaj s njim.
Oršića čovjek naprosto nije mogao mrziti, čak ni iz perspektive najvećeg rivala
Iz perspektive Hajdukovih navijača puno je Dinamovih igrača koji su im bili hodajuće traume. Ne treba se puno prisjećati Hillala ‘Mr. Derbyja’ Soudanija, Marija Gavranovića ili Duje Čopa, koji je propisno naplaćivao svoj ‘dug’ Hajduku. Oršić ne kaska puno za njihovim učinkom u derbijima: Hajduku je zabio ukupno devet komada i triput je asistirao — tri je pogotka Splićanima zabio noseći dres Intera iz Zaprešića, od čega je dvaput zabijao za pobjede — a u ovom siječanjskom susretu 2021. povezao je četiri derbija u kojima je zabio četiri gola i dvaput asistirao. Doduše, kasnijom Hajdukovom konsolidacijom taj je niz donekle osiromašen, sa ‘samo’ dva gola u idućih osam susreta, ali svejedno ostaje upamćen kao jedan od najboljih strijelaca u novijoj povijesti derbija.
Ono što je drugačije kod Oršića u odnosu na ove nositelje derbi-spomenica činjenica je da njega čovjek naprosto nije mogao mrziti, čak ni iz perspektive najvećeg rivala.
Kod svih gore navedenih postojao je dodatni impuls, sol na ranu koju bi Englezi podveli pod shithousery, ali ne i kod Mislava. Kod njega je uvijek bila prisutna jedino i isključivo radost igranja za svoj klub, ona za koju je vjerojatno i on sam u nekom trenutku morao pomisliti da je nikad neće okusiti, a kamoli da će završavati derbije na način na koji je to radio tog prohladnog zagrebačkog poslijepodneva. Baš je zato i šteta što publike na Maksimiru nije bilo, jer je zaslužio pravu kulisu za takvu predstavu.
Možda bih mogao iskoristiti svoju poziciju i odmak od navijačkog kuta gledanja kako bih potvrdio dojam da je Oršić najbolji nogometaš u Dinamovoj povijesti. Da, za Dinamove navijače će uvijek biti većih karaktera, ali teško da je itko pomaknuo toliko granice kao individualac na takvoj razini kao što je to napravio Mislav. Dinamo je i u doba kada je kretao sa Soudanijem, Čopom, Juniorom Fernandesom ili Eduardom da Silvom bio izrazito dominantan u domaćim okvirima, ali nitko od njih nije uspijevao tu dominaciju kod kuće prenijeti i na europske oglede. Pogotovo ne na način na koji je to uspijevao Oršić.
On možda jest formiran kao dio mehanizma pod Nenadom Bjelicom, ali s vremenom je nadišao taj status, i protiv londonskih klubova i talijanskih velikana, i protiv Hajduka. Njegovim odlaskom osiromašen je i HNL, ali i kult derbija.
Usporedbe Oršića i Marka Livaje u karakternom smislu uvijek su mi djelovale promašeno; ako išta, Marko je u tom pogledu kudikamo sličniji Bruni Petkoviću. Ono što ih povezuje je ne samo priča o povratku okolnim putem u klubove svog djetinjstva, već i činjenica da su svojim međusobnim ogledima uveli te iste klubove u neke nove, uspješne ere. Zato se i poklopila lijepa simbolika da je Oršić svoj posljednji pogodak kao službeno još uvijek Dinamov igrač zabio na Livajinu asistenciju.
Oršić je povukao Dinamo u ogromni iskorak koji je klub toliko tražio, etablirajući se na europskoj mapi i ravnopravno se noseći i s momčadima u Ligi prvaka. Njegova priča, priča mirnog dečka s Malešnice koji se itekako okolnim putem probijao do Dinama, samo daje dodatnu dimenziju tom njegovom enormnom uspjehu. A kada smo kod simbolike: upravo zbog toga djeluje neobično prikladno i da je sada dobio priliku okušati se u najjačoj ligi na svijetu, baš kada Dinamo daje nove podsjetnike na svoje duboko ukorijenjene koruptivne temelje. Mislav je ionako lik koji simbolizira neki drugi Dinamo, onaj koji počiva na pričama igrača na čijim se transferima ne vrte rikverci i ne zakida porez, i koji pripada svim njegovim navijačima, počevši od zagrebačkih kvartova pa do svih kutaka u kojima žive oni koji vole Dinamo.
Nema sumnje da će neka nova lica nastaviti njegovim putem, možda čak i kada je derbi-učinak u pitanju, ali rijetko će tko imati auru kakvu je imao Oršić. O njegovu statusu u Dinamu sve je odavno poznato, ali malo je tko je u suvremenoj eri stekao i poštovanje rivala u takvoj mjeri.
