Na suncu i sjeni

Osaka i teror presica

Vodeća svjetska tenisačica povukla se s Roland Garrosa. Reakcije su porazne

Kad se Naomi Osaka obratila javnosti preko Instagrama kako bi poručila da zbog svog anksioznog poremećaja “nije prirodni javni govorni” i kako pati od “ogromnih valova anksioznosti kad priča sa medijima”, prva reakcija javnosti bilo je isticanje činjenice kako je u pitanju najbolje plaćena sportašica na svijetu s preko 55 milijuna dolara godišnjih prihoda.

Osaka se, dakle, sama povukla s Roland Garrosa nakon što su organizatori odbili pomisao da se žena jednostavno ne osjeća ugodno u takvoj atmosferi. I umjesto da se kolektivno stalo u obranu psihičkog zdravlja jedne vrhunske sportašice, ne zna se tko je u ovoj situaciji poraznije reagirao, organizatori ili mediji. Guy Forget, direktor natjecanja čije su ime i prezime za ovu prilliku neobično simbolični, u maniri frustriranog djeteta ispalio je patronizirajući komentar o tome kako ćemo “vidjeti Osakino daljnje ponašanje”; s druge strane, mediji su jedva dočekali stati u obranu organizatora, a ne sportaša, frustrirani uslijed svoje prekarne pozicije u kojoj, barem u ovim tradicionalnim oblicima, gube bitku za bitkom.

Kao da je njeno prisilno pojavljivanje pred nekolicinom novinara i odgovaranje na većinom učmala pitanja od velike važnosti za budućnost njihovih medija. Kao da im je nanesena velika šteta i uvreda time što im je jednom uskraćeno pravo da ispituju sportašicu.

Samo par dana nakon Osakina skandala, Carlo Ancelotti je ušao u press dvoranu na stadionu Santiago Bernabéu kako bi se po drugi put predstavio kao trener Real Madrida. Pogledao je po prostoriji, nabacio svoj šeretski smješak i izjavio kako su i “pet godina poslije tu ista reporterska lica”, a jedino što se u Realu mijenja su, po njegovom, treneri. Da je tu rečenicu ispalio na presici nekog hrvatskog nogometnog kluba, ona bi od riječi do riječi također bila primjenjiva, kao jedna od rijetkih stvari koja bi ih povezala s madridskim velikanom.

Dok su novinari naviknuti na postavljanje lijenih, promašenih i ispraznih pitanja, Osaka je u svom Instagram postu otvorila neka znatno važnija

Tijekom vlastite novinarske karijere imao sam tu sreću da me urednici nisu tjerali na pohođenje tih festivala dosade. Možda će zvučati elitistički, ali misao odlaska na svojevrsni grupni sastanak u nadi da će netko od ljudi pred tobom izreći nešto novo ili naprosto drugačije u eri kada jednako bezlična novinarska pitanja presreću detaljno isplanirane PR strategije nešto je što doživljavam kao rizik za svoje mentalno zdravlje.

Presice koje se pamte uglavnom su one na kojima se do informacija i novog narativa dolazi provokacijom, u skladu s tabloidnim pristupom koji reakcijama daju prednost nad sadržajem.

Utoliko ne treba čuditi ni to što se onaj međugorski bjegunac još uvijek može probiti u medijske naslove kad god dobije potrebu sazvati konferenciju na kojoj će istresti novu kantu bljuvotina po čitavom sustavu. Dok je bio na svom vrhuncu, nerijetko su njegova omiljena meta bili novinari nad kojima se, kao i na njihovoj profesiiji, sadistički verbalno iživljavao; a oni su svejedno uredio pohodili i od riječi do riječi prenosili njegove monologe, ne dobivši priliku — ili usudivši se — postaviti pa makar i najbanalnije pitanje.

Zato je onako viralan postao video u kojem pulski reporter Nenad Marjanović, poznatiji kao Dr. Fric iz KUD Idijota, na Istrinoj presici poslije utakmice uzvratio jednakom retorikom, poručivši tadašnjem Dinamovu treneru Kruni Jurčiću neka prenese Gazdi kako ga on osobno “nabija na kurac”.

U svojim formativnim godinama, dok još nisam dobio čast i zadovoljstvo baviti se ovim poslom, za život sam još kao student između ostalog zarađivao i gažom u produkciji jednog domaćeg reality showa. Imao sam ulogu ‘dnevnog urednika’, što otprilike izgleda tako da svakodnevno morate biti u interakciji s natjecateljima, ali na način da pokušavate saznati što je više naizgled banalnih detalja koje biste onda dalje mogli upakirati u nekakav opći narativ, odnosno scenarij bez scenarija.

Išao bih među te labilne ljude sa jedinim pravim zadatkom da pokušam iz njih izvući nit, šibicu koja bi zapalila vatru i tako privukla gledatelje. Pritom je važno za napomenuti kako su mnogi od njih zaista pucali u takvim laboratorijskim uvjetima, u kojima su non-stop okruženi kamerama i pitanjima koja nisu tu da vam olakšaju, već upravo suprotno, da vas poguraju u rastrojstvo. Na svaki akt frustracije bi im se indirektno davalo do znanja da su plaćeni za sudjelovanje i da su oni kao osobe tu u potpunosti podređene ulozi hodajućih karikatura.

Takav je u dobroj mjeri i današnji život profesionalnih sportaša, pogotovo ovih vrhunskih poput Osake.

Između nabijanja na genitalije i bezličnih pitanja o “želji za pobjedom” staje jedan čitav svijet u kojem se manjak sposobnosti stvaranja suvislog sadržaja ponajviše kompenzira zlonamjernim provokacijama. Baš zbog toga najviše u tom pogledu pamtimo pizdarije poput Gennara Gattusa i njegove malakije u Grčkoj, ili niza drugih ispada koji u velikoj mjeri graniče s živčanim slomovima. To je ona konačna bit, i kada kažemo da želimo vidjeti kakve su oni osobe, zapravo želimo vidjeti koliko im treba za stići do granice pucanja. Nitko ne pamti kada Pep Guardiola ili Marcelo Bielsa održe sat taktike pred mikrofonima, ali dobro pamtimo kada se frustrirano okome na reportere koji ignoriraju introspektivne trenutke ili kada ih isprovociraju relativizirajući bitne odluke koje donose.

Jedna od najluđih frazetina današnjice je ona da su ljudi u sportu “moderni gladijatori”, čija je jedina svrha ta da borbom oduševljavaju mase na tribinama. Uporno ih se ucjenjuje eksponiranošću, slavom i novcem koji zarađuju, podsjećajući ih da oni nama nešto ‘duguju’, a ne obrnuto. Pritom mediji svoje tapkanje u mraku pokušavaju riješiti tako što igraju na kartu te neposrednosti i davanja platforme sportašima da sebe učine primamljivijima i omiljenijima konzumentima, potpuno iz jednadžbe brišući ideju da su oni postali dugoročne zvijezde isključivo svojim radom, odnosno svojim nastupima. Oni koji su tražili pažnju izvan terena ionako su najvećim dijelom brzo izgorjeli i ostali tek dio bedaste sportske trivije.

Organizatori French Opena nisu svim silama krenuli u rat s ponajboljom tenisačicom na svijetu zbog nečega tako banalnog kao što je odaziv na medijske obveze, nego zbog toga što industrija ne trpi odmetnike. Oni su navikli na teror presica i to da akterima postavljaju raznorazne granice koje oni moraju trpjeti, čak i ako im utječu na mentalno zdravlje, a onda i na nastupe od kojih žive i oni sami.

Dok su novinari naviknuti na postavljanje lijenih, promašenih i ispraznih pitanja, Osaka je u svom Instagram postu otvorila neka znatno važnija — ona o dinamici odnosa aktera u suvremenom sportu, vrijednosti rada sportaša i posljedičnoj kontroli nad njegovim plodovima.

Nažalost, ta je pitanja, izgleda, postavila pred praznom dvoranom. Druga strana je, frustrirana i uvrijeđena, već bila napustila presicu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.