U 71. minuti utakmice koju je njegov Manchester United početkom tjedna igrao protiv Brentforda, Nemanja Matić je vrlo vjerojatno posljednji put napustio travnjak Old Trafforda. Pet je punih godina prošlo otkako ga je José Mourinho privolio na dolazak, upoznat s njegovim kvalitetama; pet godina kasnije, navijači su mu priredili ono što svaki igrač vjerojatno i sanja, standing ovation na takvom zdanju. It’s Matić, you know, kako su mu pjevali pri tom posljednjem naklonu u Kazalištu snova.
Paul Pogba je u Manchesteru, ne računajući onaj juniorski staž, proveo godinu dana više od Matića, ali pjesme za njega nema niti su je ikada ispjevali.
Kad je sredinom prošlog mjeseca izlazio s istog tog travnjaka, na utakmici protiv Norwicha, navijači su mu skandirali da konačno “odjebe”. On im jeuzvratio stavljajući dlan na uho i to mu nije bilo prvi put da s navijačima ‘raspravlja’ na takav način. Taj izlazak protiv Norwicha, pokazat će se vrlo skoro, bio je i njegov izgledni službeni oproštaj od stadiona na čiji travnjak nikad zapravo nije ni ugazio onako kako treba. Prije šest godina se kao najskuplji igrač na svijetu vratio u klub koji je već onda bio disfunkcionalan, ali je i tada sreću mislio kupit novcem. Sad Pogbu doslovno tjeraju dalje, a da u međuvremeno ne znamo ni što smo to uopće trebali od njega gledati.
Matića je 2017. u klub povukao Mourinho, koji je, naravno, još na Stamford Bridgeu do detalja naučio što od njega može i mora očekivati. Znali su i navijači, znali su i novinari, znao je svatko tko je u životu pogledao barem dvije utakmice u kojima je nastupio. Matić nije čovjek koji će vam donijeti titule, ali je čovjek koji je točno uobličen da bude važan dio momčadi koja hoće. I baš zato su ga navijači ispratili ovacijama i pjesmom, iako u pet godina provedenih u Manchesteru nije osvojio apsolutno ništa.
S 29 na plećima i izgubljenim godinama iza sebe, pred njim bi moglo biti još dobrog nogometa — uspije li opet prvenstveno biti nogometaš, a ne otuđena ikona
Kada je Pogba one 2016. ishodio povratak na Old Trafford, stadion na kojem je svojedobno doživio i seniorski debi, probio je rekordni iznos plaćen za nekog nogometaša. United je — i ne samo United — u njemu vidio zvijezdu po mjeri američkih vlasnika: igrača za kojeg su velikani poput Zinedinea Zidanea ili Andree Pirla stavljali ruku u vatru da je upravo on iduća Zlatna lopta i da je sve što mu treba samo izazovno okruženje poput Unitedova, u koje se vraćao iz Juventusa kao igrač s iskustvom velikih utakmica, ali i rukovanja bremenom zvjezdanog statusa. Oko tog povratka se sve pomno isplaniralo.
Točnije, sve osim one najbitnije stavke: kako iz njega izvući taj zvjezdani status i na terenu.
O njemu kao da smo morali saznavati sve u maniri nogometnih paparazza, prikupljajući mozaik onih rijetkih utakmica kada bi sami sebi djelovali budalastima, pa da ne vidimo kraj zdravih očiju. Naravno da se oduvijek znalo o njegovoj preferiranoj poziciji i stilu igre, ali rekordni iznos koji je United za njega dao s vremenom je više nametao misao kako on i ljudi oko njega moraju znati što mu je raditi i da to nekako i radi, čak i ako mi nismo sigurni što se zapravo događa. Najlakše bi bilo sada istaknuti ono očito, da je United danas klub koji i od formiranih zvijezda radi pogubljene i frustrirane likove bez ideje, želje i cilja, i to svakako nije nešto što se u ovoj priči treba izbjegavati.
Ali problem je cijelo vrijeme bio i u njemu samom.
Pogba je u mnogočemu kroz ovih šest godina djelovao kao frustrirani školarac koji bi pred veliki ispit neobjašnjivo dobio vrućicu i odlučio ga preskočiti. I nije on fingirao te oscilacije, barem ne u potpunosti. Psihosomatski utjecaj je golem u trenucima pritiska, a za njega je pritisak bio konstatan. Zbog tog pritiska i jest u ovom periodu najbolje izgledao onda kad bi crveni dres mijenjao plavim, reprezentativnim. Na onom turniru u Rusiji, u kojem je zabio i Hrvatskoj u finalu, djelovao je kao pokazna vježba za Pogbu kakvog bismo trebali gledati u Unitedu. Iako se, slično kao i u Unitedu, nije slagao s trenerom, djelovao je slobodno, neopterećeno; kao dječak kojeg je opisivao trener u lokalnom Torcyju, tvrdeći da ga je namjerno spustio s pozicije devetke u sredinu kako bi mu skratio vrijeme na lopti, jer se od nje nije želio odvajati.
Toliko su razni komentatori u Engleskoj, poslovično iziritirani, bili zbunjeni i srditi zbog njegova turnira života da su u prvi plan gurali činjenice koje su, doduše, dijelom i držale vodu — one da reprezentativni nogomet ipak puno više odgovara igračima koji vole cariniti loptu, ali i da je ondje imao svesrdnu pomoć N’Gola Kantéa kao svog satelita. Kao da i u Unitedu nije imao, barem na papiru, mogućnost takve konfiguracije.
Nastupi za reprezentaciju postali su njegov alter-ego, okruženje u kojem je i igrački i mentalno pokazao sve ono što bi potisnuo kada bi se vratio u Manchester. Dok u Engleskoj nije razgovarao ni s kim, ozlojeđen još otkako su ga engleski tabloidi uhvatili na zub kad što je kao slobodan igrač onomad pobjegao u Torino, u Moskvi je postao viralan tako što je imao presudni glas vođe pred svima u svlačionici. U Manchesteru zapravo, tvrde ljudi, za razliku od brojnih suigrača, nije ni izlazio u grad; otuđenost na terenu ocrtavala je otuđenost u životu, ili obrnuto.
Međutim, ako je ipak u međuvremenu pokazao da u sebi ima ono što mu je ta rekordna cijena i nametnula, što je onda točno bio problem u Unitedu?
United je pod vodstvom obitelji Glazer i ponajprije njena sad bivšeg namještenika Eda Woodwarda, postao primjer kluba vođenog diktatom suvremenog nogometa. U njemu nema strukture, osim one koja je usmjerena ka pokušaju održavanja nekog starog renomea kroz gomilanje skupih imena. Okruženje je to u kojem više i od samih igrača govore računovođe ili celebrity agenti; u Pogbinu je slučaju riječ, naravno, o pokojnom Minu Raioli, s kojim se baš Alex Ferguson svojedobno gadno zakačio po pitanju njegova statusa u Unitedu. I u tom se okruženju već godinama priča o tome da i sam klub gubi identitet. Zbog čega se onda ne bi moglo pričati i o tome da ga u takvom okruženju gube i sami igrači?
Pogba je svoje najbolje igračke godine posvetio borbi s vlastitim identitetom, nametnutim tom ogromnom cijenom koja nije samo definirala njegovu tobožnju trenutnu vrijednost, već i nametala očekivanja, pa i poteze kojih je u praksi bilo premalo. Naravno, Manchester United je prevelik klub da ga i ovakav crni period lutanja toliko kulturološki sruši da ljudi preispituju njegovu izvornu vrijednost, ali baš je ta egzistencijalna rupa ocrtana kroz Pogbinu karijeru u klubu i priču o superzvijezdi za koju nitko nije više bio siguran ni kako bi točno trebala sjati na terenu.
Misija u kojoj je doveden da samom pojavom ‘spasi’ sve ono što strukturalno nije u redu s Unitedom kao klubom bila je ionako unaprijed osuđena na propast, ali samo potvrđuje u kojem izopačenom smjeru nogomet kreće žrtvovati svoje najbolje eksponate. Naravno, besmisleno je amnestirati Pogbu za činjenicu da se sam ranije nije odmaknuo od situacije u kojoj se pronašao, pogotovo zato jer mu to isto sumanuto tržište i dalje nudi mogućnost lukrativnog novog ugovora drugdje i nekog novog početka. No, možda je zaista vrijeme da, kada je riječ o odgovornosti za ovakvo generalno stanje u nogometu, prestanemo hraniti tu mutiranu kulturu individualnosti koju zapravo više ne možemo ni formalno definirati, a čija je Pogba zasad možda i najveća žrtva.
Pogba je drugdje uspijevao pokazati da u njemu leži igrač iznimne kvalitete i to mu sada ostaje kao jedini zalog da još može nadoknaditi barem dio tog izgubljenog sebe. S 29 na plećima i izgubljenim godinama iza sebe, pred njim bi moglo biti još dobrog nogometa — uspije li opet prvenstveno biti nogometaš, a ne otuđena ikona.
