U nedjelju, 2. listopada, više od 120 milijuna Brazilaca izašlo je na opće izbore kako bi birali predsjednika, potpredsjednika i članove Nacionalnog kongresa. Pošto socijaldemokratski kandidat Luiz Inácio Lula da Silva, koji je već u dva mandata bio na vlasti, nije sakupio dovoljan broj glasova za pobjedu u prvom krugu, stvari idu u drugi krug, gdje će se ponovno suočiti s protukandidatom i aktualnim predsjednikom Jairom Bolsonarom.
Na drugom kraju svijeta, u Italiji, također su održani opći izbori, na kojima je, između ostalog, neuništivi Silvio Berlusconi i s 86 godina uspio ponovno ući u talijanski Senat. Onamo se vratio nakon što je odslužio šestogodišnju zabranu kandidiranja uslijed potvrđene presude za poreznu prevaru; samo zahvaljujući činjenici da je vremešan stari Silvio je te 2013. izbjegao zatvorsku kaznu, umjesto koje je morao odrađivati neplaćeni rad za javno dobro.
Međutim, u oba su slučaja kampanje bile obilježene listama javnih podržavatelja, a koje su — i kod Berlusconija i kod Bolsonara — uvelike građene preko podrške poznatih nogometnih faca.
Bolsonaro uživa veliku podršku igrača, bivših i sadašnjih. Na listi su se našli Cafú, Rivaldo, Robinho, Ronaldinho, ali i aktualna imena od Lucasa Moure i Felipea Mela do Neymara i Alissona. Svojevrsnu ‘tihu’ podršku Bolsonaru dali su i Gabriel Jesus, koji je po društvenim mrežama podijelio solidnu brojku lajkova na objave koje promoviraju sadašnjeg predsjednika, kao i Thiago Silva, koji je na dan izbora objavio njegov slogan “Bog, država, obitelj”. S druge strane, Zlatan Ibrahimović je iskoristio prigodu za fotografiju sa starim šefom Berlusconijem, za kojeg je i inače uvijek imao birane riječi.
Bolsonaro prezire Neymara sa smetlišta, ali glorificira Neymara kao jednog od najskuplje plaćenih nogometaša na svijetu
Naravno, nogometaši su ljudi i građani; njihovo je demokratsko pravo da sudjeluju u političkom životu. Mantra o “odvajanju nogometa od politike” suluda je shvatimo li činjenicu da je nogomet društveni konstrukt i da je slijedom događaja politika, globalna i lokalna, neraskidivo povezana sa samom igrom, ali i industrijom. Ta mantra uglavnom onda služi kao plitki mehanizam diskreditiranja onih politika koje u nečijim očima djeluju neprihvatljivo. Ono što je problematično nije, dakle, činjenica da nogometaši javno daju podršku političarima, već u podršci stavovima koji ne samo da idu protiv životnih pozadina iz kojih su ti nogometaši uvelike došli, nego, u neku ruku, i protiv nogometa samog.
Bolsonarova lista kontroverznih stavova i mišljenja preduga je za nabrajanje. Njegove su politike uglavnom bazirane na koktelu ekstremno desne demagoške retorike i otvorene mizoginije, homofobije, rasizma, ali i otvorenog prijezira spram siromaštva. U tom se pogledu čak i Berlusconi, s izjavama poput one o “kućnim negritima”, kako je opisivao Marija Balotellija, čini kao obični, mirni pučkoškolac. I dok je Lula, Bolsonarov aktualni protukandidat, za svojih mandata sam izdao najsiromašnije slojeve društva, Bolsonaro je u svojoj viziji meritokratskog društva na neviđene razine podignuo ljestvicu otvorene mržnje prema ideji socijalne pomoći.
Ilustracija koliki je utjecaj ta retorika imala na društvo se ogleda kroz slučaj Fabrícia Maninija, još jednog nogometaša koji otvoreno podržava Bolsonarovu politiku. On je izazvao velike kontroverze u Brazilu izjavom na društvenim mrežama kako, nakon rezultata prvog kruga izbora, “Bolsonarovi glasači poput njega ne trebaju pomagati nekome na ulici tko gladuje ili traži hranu”, već bi tu osobu “trebali pregaziti autom, pa da država nema više troškova s tim crvima”. Manini je naknadno obrisao profile s društvenih mreža, ali poruka je odjeknula eterom kao primjer neuvijenog interpretiranja poruka koje stižu sa samog političkog vrha.
Bolsonaro je na putu stvaranja Brazila po svojoj mjeri — dakle, mjeri bogatog bijelog građanina — iskoristio veliki utjecaj evangeličke crkve, ali i nogometa. Štoviše, nogomet je iskoristio baš da kroz njega pokuša pokazati i svoje lice “čovjeka iz naroda”; međutim taj je plan samo prebacio društvenu polarizaciju iz sfere političkog u sferu nogometnog.
Dresovi brazilske reprezentacije često su korišteni u političkim prosvjedima protiv odnarođenih političara; godine 2014. milijuni su Brazilaca nosili dresove kad su tražili ostavku korumpirane ljevičarske predsjednice Dilme Rousseff. No, 2018. je žuto-zelene boje priglio sam Bolsonaro, zbog čega je — kao i zbog činjenice da ga dosta aktivnih reprezentativaca otvoreno podržava — dobar dio ljudi naprosto počeo bojkotirati reprezentaciju. Na te se podjele osvrnuo i Tottenhamov Richarlison kad je rekao kako su “te konotacije odvojile Brazilce od dresa i zastave” tako što su “otkinule komad zajedničkog nacionalnog identiteta”.
Ali dok je lakše shvatiti zbog čega Bolsonara idejno podržava Alisson, kao dobrostojeći bijeli potomak kršćanskih europskih doseljenika, jako je teško na prvu zaključiti zbog čega bi uživao podršku tipova kao što su Ronaldinho ili, pak, Neymar za kojeg je vlastiti otac rekao da se rodio “na smetlištu”.
Nije tu samo pitanje njihove siromašne životne pozadine iz koje ih je izvukao baš nogomet kao narodni sport, već i pitanje Bolsonarova odnosa prema rasi, odnosno redovito povezivanje rasnog pitanja i imigracije sa sistemskim siromaštvom kroz prizmu “parazitiranja”. Otud i likovima poput Maninija ideje da se “crve” u svrhu uštede treba gaziti autima.
Isto tako, Ibrahimović kao dijete siromašnih imigranata ne može biti odbojniji profil za Berlusconija i njegove anti-imigrantske stavove, kao i poruke siromašnima da “zarade više novca”. No, Zlatan koji je donosio rezultate njegovoj nogometnoj igrački jest netko koga želi uz sebe, baš kao što i Bolsonaro prezire Neymara sa smetlišta, ali glorificira Neymara kao jednog od najskuplje plaćenih nogometaša na svijetu.
Nogomet je mnogima donio mogućnost da se iz ekstremnog siromaštva izvuku svojom igračkom vještinom. Milijuni ljudi spremni su to obilato nagraditi svojim idolopoklonstvom, a na njega se onda kače populistički političari s namjerom da ga pretvore u sredstvo vlastitog probitka — kako političkog, tako i financijskog. I premda bi težište moći u tom odnosu trebalo biti na strani igrača, neki od njih se u takvim situacijama redovito priklanjaju a drugu stranu. Ne samo zato jer strahuju za svoje novostečeno bogatstvo, nego i zato jer će dio njih uvijek tražiti vlastitu validaciju kroz pažnju kakvu im ovakvi likovi pridaju. Možda će u tome ići i tako daleko da lažu na sudu i kaljaju vlastiti obraz kako bi zaštitili one koji na njima parazitiraju.
Jer populisti upravo i jesu ono za što neki među njima, poput Bolsonara, optužuju ljude s ‘dna društvene ljestvice’: paraziti.
Slično kao i kod ‘prave’ politike, nogomet uvijek nudi mogućnost izbora i odbacivanja takvih ljudi iz okruženja možda i najmasovnijeg društvenog fenomena na svijetu. Međutim, ti izbori — opet, baš kao i oni ‘stvarni’ — tek ogole to koliko su ljudi malo nespremni izaći iz svoje zone komfora; koliko je mala razina demagogije i strašenja ‘nepoznatim’ potrebna da se ljudi učahure i ne drmaju kaveze, već biraju iste ljude. Posljedica je na globalnoj razini ista, jer je nogomet, kao i društvo, izrazito polariziran i fokusiran na materijalno izraženije nego ikad prije.
Pa vi onda recite da politika i sport ne idu jedno s drugim.
