Na suncu i sjeni

Partijska prćija

Sport nam je čvrsto u HDZ-ovim raljama. Debakl s Adria Tourom podsjetnik je na to

O nesretnom zadarskom Adria Touru, koji je od simbola normalizacije sportskog života u pandemiji spletom organizacijskih propusta postao opomena da će virus iskoristiti svaku pukotinu da se proširi, rečeno je već puno i previše. No, baš kao i svih ovih dana, tjedana i mjeseci, svakog dana dobijemo nešto novo.

To da je Nikolina Babić, predsjednica Hrvatskog teniskog saveza i sama dala svoje mišljenje o čitavoj priči nije, naravno, uopće neočekivano. Radi se na kraju krajeva o teniskom turniru — doduše, u organizaciji privatne grupe — na kojem su nastupali hrvatski tenisači i koji je tako trebao iskoristiti tenis kao medij promidžbe u ovim gospodarski neizvjesnim vremenima. No, kada je postalo izgledno da se čitava stvar pretvorila u fijasko, teret kritika je posljedično pao i na HTS, pogotovo jer je i direktor bolskog WTA turnira Feliks Lukas na drugom primjeru upozoravao kako Savez ne primjenjuje epidemiološke mjere i pozvao njegovo vodstvo na hitno podnošenje ostavki.

HTS-ova predsjednica je u svojoj replici krenula u očekivanom smjeru nabrajanja mjera koje su organizatori poduzeli, ali onda je stvar otišla u drugom smjeru.

“Da to nije bio Dimitrov, tenisač, zvijezda, ne bi bila ovakva tenzija i priča oko ovog turnira”, započela je svoj ‘fakultativni’ dio čelna osoba hrvatskog tenisa, a onda je i upitana o premijeru Andreju Plenkoviću i njegovoj odluci da se ne samoizolira, iako je bio u kontaktu sa zaraženim Novakom Đokovićem. “On stvarno nije bio ni u jednom bliskom kontaktu s tenisačima. Znači, ni sa Đokovićem, osim one slike s Đokovićem koja kruži gdje ga je potapšao po ramenu 30 sekundi”, rekla je, a onda zapečatila besmislice izjavom da premijer “s obzirom na to u kojoj je funkciji, ne može ni biti u izolaciji” .

Sport je, zna se već odavno, naš najbolji ambasador, u dobru i zlu, i to je as u rukavu koji HDZ svakako želi iskoristiti

Možda vam zvuči besmisleno da se Babić uopće pitalo stvari vezane uz politički odjek teniskog turnira, ali ako znate njenu pozadinu, stvari vrlo brzo postaju jasne. Nikolina Babić je također i članica HDZ-a, koja je u jednom trenutku čak bila i saborska zastupnica. I nije ona jedina osoba bliska (još uvijek) vladajućoj stranci koja istovremeno sjedi u HTS-ovu Upravnom odboru. I tu onda svaka ona priča o tome da o sportu u Hrvatskoj možemo na bilo koji način pričati odvojeno od politike po tko zna koji put propada duboko u vodu.

Jer lako je zaboraviti, kao što to obično vrlo brzo zaboravljamo, da je hrvatski sport u najvećoj mjeri prćija politike, odnosno vladajuće partije — od najviše do najniže, lokalne razine.

Izvršni direktor Hrvatskog nogometnog saveza Marijan Kustić također je bio HDZ-ov saborski zastupnik, a preuzimanjem funkcije u sportu najavio je svoje povlačenje iz politike zbog stava da su mu “važnije funkcije u nogometu”. O tome koliko su mu važnije najbolje govori to da je u međuvremenu postao i predsjednik ličko-senjskog HDZ-a kao i predsjednik Županijske skupštine, da bi sad tražio novi zastupnički mandat kao dio HDZ-ove IX., ‘dalmatinske’ liste, što bi moglo objasniti i njegovu gorljivost u nastojanjima da se hrvatska nogometna reprezentacija dovede na Poljud, čak i po uvjetima koje su više nalikovale kakvom poligonu za antiteorističke vježbe nego nogometnoj utakmici.

Politika drma i rukometom, u kojem se valja prisjetiti alfe i omege Zorana Gopca, prvog do Tomislava Karamarka u HDZ-ovu stožeru dok je ovaj svojedobno osvajao unutarstranačke izbore. Na tom skupu je bio i Ivan Šuker, bivši ministar financija koji je naknadno postao i predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza, na čijem je čelu sada Stojko Vranković. Proslavljeni vaterpolist Perica Bukić nastavlja niz kao čelni čovjek hrvatskog vaterpola koji je u čak dva mandata bio HDZ-ov saborski zastupnik. Ta se spirala grana s vrha prema dnu i suludo je teško nabrajati sve lokalne šerife koji kroje sudbine mjesnih sportskih kolektiva, pretvarajući ih u instrumente čvrstog očuvanja te vertikale. Sport je, zna se već odavno, naš najbolji ambasador, u dobru i zlu, i to je as u rukavu koji HDZ svakako želi iskoristiti.

Toj političkoj monopolizaciji hrvatskog sporta i korištenju istog za raznorazne stranačke potrebe na svim razinama trebale su doskočiti one izmjene i dopune Zakona o sportu koje su, isto tako valja podsjetiti, uskoro na snazi punih pet godina, ali neke od ključnih odredbi nisu nikada zaživjele u punom obliku.

Naime, jedna od glavnih stavki bila je intenzivnija depolitizacija sporta — naravno, neovisno o stranačkoj pripadnosti — i upravo je zbog toga podignuta velika halabuka u sportskim upravljačkim krugovima. Jedan od glavnih protivnika izmjena i dopuna ZOS bio je Ante Kulušić, još jedan iz kvote HDZ-ovih saborskih zastupnika koji (i dalje) obnaša dužnost HNS-ovog dopredsjednika. On je na Visokom upravnom sudu vodio pravnu bitku za sebe, ali i svoje stranačko-nogometne kolege Valentina Pranića, Nenada Horvatića i Đuru Bukvića, koje je Sportska inspekcija svojedobno izopćila iz upravnih tijela u krovnoj nogometnoj organizaciji.

Koliko se u toj depolitizaciji uspjelo najbolje govori činjenica da navedena četvorka i dalje sjedi u HNS-ovu Izvršnom odboru, koji je i neovisno od njih i dalje satkan od članova trenutno vladajuće stranke.

I onda se vraćamo na slučaj Nikoline Babić, koja se u nespretnom trenutku dovela do toga da se zbog svog sportsko-političkog dualiteta mora postavljati kao vrlo neuvjerljiva odvjetnica aktualnog premijera. Sve ovo podsjeća i na ustaljeni princip ponašanja na našoj političkoj sceni u okolnostima pandemije; kad je sve dobro, onda je sve to isključivo zasluga angažmana naše političke elite, a kad se jave problemi ili niz loših odluka dovede do izrazito loših rezultata, onda se njihova nedodirljivost manifestira brzim odbacivanjem odgovornosti, jeftinim diskreditiranjem koje pleše po rubu teorija zavjere ili naprosto otvorenom bahatošću kao posljedicom te dobro utaborene pozicije.

Te primjere i dalje svakodnevno gledamo kroz premijerovo ponašanje koje neopisivo podsjeća na ponašanje sportskih dužnosnika koji također jedva dočekaju bilo kakav uspjeh — onaj koji najčešće dolazi usprkos preprekama, a ne kao posljedica ustrojenog sustava — da bi si pripisivali lovorike, a za sve loše krenu okretati priču na orjunaše i slično, brojeći krvna zrnca i pokušavajući kritičarima pripisati nekakav oporbeni politički interes.

I nije uopće sporno da bi neka nova politička lica na jednaki način iskorištavala tu ustaljenu povezanost politike i sporta u našem društvu. Kao što to sugerira i ova nova poveznica, u pitanju je tek novi u nizu vrlo istančanih simptoma bolesnog tkiva našeg društva, simptoma koje se kudikamo teže liječe čak i od ove aktualne zaraze.