Nije to ništa neočekivano, jer je Šimunić ovih gotovo pet godina koliko je prošlo od odlaska u igračku mirovinu proveo više-manje svugdje osim uz teren; a kada se ondje i našao, u eri izbornika Ante Čačića, reference su mu bile ‘motivatorske’ prirode. Kao prava žrtva ‘rata’ koji je za njega također počeo na Maksimiru, ali onog 16. prosinca 2013., Šimunić je odlučio kako je nogomet za njega sporedna stvar, pa se bavio peglanjem svog imidža prigrlivši ulogu svojevrsne ikone radikalne desnice, šetajući po tribinama i šatorima. Zapravo, kada bolje promislim, uz teren se našao u još jednoj, odvojenoj prigodi: na kino platnu, u filmu Moja voljena Hrvatska Jakova Sedlara, kojem su Joe i njegova priča poslužili kao inspiracija.

Poruka koju HNS šalje je ta da ga nije briga za meritum stvari nego za to je li netko dio njegova establišmenta ili nije. U prvom slučaju čekaju ga fotelje; u drugom, kazne

Da, kod nas zaista ništa ne može biti jednostavno, ali je imenovanje Šimunića na tako delikatnu poziciju zapravo vrlo jednostavna stvar. On je idealna slika čitavog sustava, ne samo ovog nogometnog, već i općeg društvenopolitičkog, i najlogičnije je zapravo da mu se pruži prilika da se održi u vidokrugu. Jer op tom modelu domoljublje dolazi prvo, a stručnost daleko iza.

HNS, doduše, nije odveć poznat po osobitoj skrbi za sustav, onaj koji ni nakon trijumfalne Rusije ne namjerava uspostaviti, pa je i to pitanje stručnosti sasvim nebitna prepreka u cijeloj priči. Ono što su u savezu u svom savršenom patriotsko-pragmatičnom planu propustili notirati je to da ih je Šimunić odmah uvalio u problem. Zato jer je ogolio njihovu dvoličnost i pravo naličje tog domoljublja, koje u svojoj esenciji ne može biti kanalizirano kroz želju da se zajednički dođe do nekog najboljeg rješenja već poprima paranoidno-agresivne konture nakon što se kroz njega pronalaze kojekakvi ‘neprijatelji’ s kojima se treba obračunati.

Trčao je uvrijeđeni Joe kukati raznim europskim institucijama, tvrdeći preko svojih odvjetnika da je žrtva “utjecaja i manipulacije velikosrpske politike” koja eto, ima presudni utjecaj na FIFA-u, odlučnu da mu ugasi reprezentativnu karijeru zbog njegovog istančanog patriotizma. U HNS-u su se tada svojski trudili žonglirati između međunarodnog imidža i potreba jeftinog populizma, što je — mora se priznati — solidno prolazilo. Šimunića nisu vidjeli kao “izdajnika” iako je pohitao tužiti Hrvatsku Sudu za ljudska prava u Strasbourgu, nego kao “žrtvom medijske hajke”, kako je tada to postavio Damir Vrbanović.

A sada, šest godina kasnije, dočekali su da institucionaliziraju svoje licemjerje.

Bilo bi zanimljivo čuti što Joe, primjerice, misli o transparentu “Maksovi mesari” koji su ranije ove godine podignuli pojedinci iz Torcide. Za očekivati je da bi se, oparen neugodnim vlastitim “velikosrpskim progonom” ugrizao za jezik i ogradio se, mada to nije učinio kada je Sedlar nakon njegova filma zaoštrio retoriku i iz patetičnog plošnog domoljublja skrenuo u revizionizam uratkom Jasenovac: Istina, u kojem “kuću Maksovih mesara” predstavlja kao neku varijatnu skladne manjinske zajednice u NDH. Dapače, Šimunić je zajedno sa Sedlarom govorio da je “istina o Jasenovcu bolna” i da je baš zato “oni moraju prezentirati”.

Zaslužena oštra kazna koju je Hajduk dobio zbog tog odvratnog transparenta možda je neke na trenutak zavarala i natjerala da pomisle kako je HNS napokon naučio nedvosmisleno kažnjavati takve stvari i da možda zaista vjeruje kako im nema mjesta na stadionima. Kazna je konačno donešena beskompromisno i neuvijeno; ovog puta nije bilo priče o medijskim hajkama i manipulacijama velikosrpskih politika, već se s tim svinjarijama ophodilo na jedini način na koji bi i trebalo. Ali iluzija je, kao i obično, kratko trajala i ono neizbježno zrnce sumnje u njenu vjerodostojnost je ovim angažmanom Šimunića postalo potpuno utemeljeno.

Poruka koju time HNS šalje je ta da ga nije briga za meritum stvari nego za to je li netko dio njegova establišmenta ili nije. U prvom slučaju čekaju ga fotelje; u drugom, drastične kazne.

Pritom kriteriji stručnosti i kredibiliteta, pa čak i pitanje zdravog razuma po kojemu se ispada blatantno dvoličan, ne igraju nikakvu ulogu. Odsad će tako svaka budala koja na ogradu okači nekakvu poruku imati razlog da se pozove na dvostruka mjerila: jedna maloumna provokacija završila je zatvorskim kaznama i izgonom, druga je nagrađena izborničkom ulogom. Ta cijela priča je ujedno i idealna preslika naše društvene zbilje — ako nam vjeroučitelji djecu uče politici, zašto onda ne bi i motivator Joe učio mlade nogometaše povijesnim ‘istinama’ umjesto kretanjima u međuprostoru?

To vam je taj ‘novi’, umiveni savez predvođen ‘mirotvorcem’ Marijanom Kustićem.