U dva navrata, kada je tu i stigao — i to dok je vukao kontranapad — nije uopće djelovalo kao da ima otvorenu opciju za odigravanje. Ponajbolji razigravač na svijetu tu je u oba slučaja, kao i uvijek, vidio prostor u koji gura loptu, ali u tom prostoru nije bilo nikog. Poput onih teen filmova s omiljenim glavnim protagonistom-štreberom, čija je pedantnost i nepogrešiva punktualnost ujedno i njegov karakter, publika je zanijemila kada je na vrhuncu radnje zajebao nešto u čemu je inače neprikosnoven. U takvim filmovima taj dio obično označava početak pravog zapleta; u ovom su slučaju dva KDB-ova svjesno poslana pasa u ‘rupu’ također bila najava novog zapleta, ali onog čija radnja obuhvaća i izvanterenske aktivnosti.

Na oduševljenje raznih (domaćih) tabloida, iz belgijskog kampa dolaze vijesti o silnim sukobima, nesuglasicama, pa čak i tučnjavama; doduše, njih su ti isti tabloidi gurnuli u naslove, a onda ih i sami opovrgnuli. Ali da je nešto trulo u luksuznom belgijskom kampu u Abu Samri, svakako jest. I opet se priča, odnosno, njen početak, vraća na De Bruynea.

Belgijska ‘zlatna’ generacija kreće u utakmicu koja će joj konačno odrediti ostavštinu. Upravo u tome je i prijetnja za Hrvatsku

Poraz protiv Marokanaca gurnuo je Crvene vragove, kako to obično biva, preko brižno dosegnutog ruba strpljenja. Dok je De Bruyne izbjegavao izjave u miks zoni, pred novinare je rado izašao Jan Vertonghen, još jedan iz plejade iskusnjara kojima obiluje belgijska reprezentacija: “Što je pošlo po zlu, pitate”, osjetio se odmah sarkastičan ton u njegovom glasu. “Pa, vjerojatno napadamo loše jer smo prestari. To je sigurno to, jelda?”

Vertonghen nije tu misao izbacio tek tako iz glave; ona je referenca na intervju koji je De Bruyne dao The Guardianu nedugo prije samog početka Svjetskog prvenstva, u kojem je precizno, baš kako to generalno radi na terenu, prerezao sve dvojbe i kurtoazne misli izjavom da Belgija “nema šanse” osvojiti turnir. “Prestari smo”, objasnio je svoj pesimizam. “Svoju smo priliku imali 2018.; sada imamo dobru ekipu, ali starimo. Izgubili smo neke ključne igrače, a ovi koji dolaze, iako također dobri, ipak nisu na razini na kojoj smo bili te 2018.”

Takvu razinu iskrenosti, pogotovo kada ne dolazi iz osobne frustracije ili grčevite borbe za vlastitu kožu, teško je čuti na redovnoj bazi. Svakako da je to neobično i naizgled netaktično, pogotovo za takvog taktičkog genija, ali u nekim se trenucima pojedine stvari više ne mogu sakriti pred iole zdravim očima. To su trenuci u kojima morate reći onim likovima koji u 40-ima furaju stil kao da im je 20 i guraju se po klubovima s duplo mlađim ljudima da postoji nešto što se zove sindrom Petra Pana; u pitanju je skup karakternih osobina po kojima fizički zrela osoba ne želi prihvatiti realnu razinu odgovornosti i ophođenja sa situacijom kakva stvarno jest.

Preneseno na ovu belgijsku reprezentaciju, mnogi od njih su i dalje u toj 2018., u godini kada su zaista bili na vrhuncu, i kada im je finale Svjetskog prvenstva, ta kruna generacije, zamalo umaknulo u onom susretu s Francuzima.

Heraklit bi, da je svoja učenja o promjenjivosti svijeta bazirao na belgijskoj reprezentaciji, jamačno prije postao običan ratar nego filozof. Belgija se mijenja malo i nikako; od početnih 11 koji su započeli utakmicu s Kanađanima tek su trojica igrača bila mlađa od 29 godina. Ta trojica su Leander Dendoncker, Youri Tielemans i Timothy Castagne, pri čemu je tek Castagneu ovo ‘samo’ drugo veliko natjecanje, nakon lanjskog Eura.

Od 26 imena s popisa za Svjetsko prvenstvo njih šest ima preko 100 nastupa, dok su na rubu te brojke još upravo De Bruyne (96) i Thibaut Courtois, kojemu će baš utakmica protiv Hrvatske biti okrugli, 100. nastup za Belgiju. Troznamenkasti broj nastupa ima, dakle, praktički trećina reprezentacije koju još od 2016. predvodi Roberto Martínez: njemu je ovo treće veliko međunarodno natjecanje s njima.

Nositelje igre, posložene u Martínezov tradicionalni sustav 3-4-3, svaki iole izbaždareniji poznavatelj nogometnih prilika može s većim ili manjim detaljima izrecitirati iz glave. S jedne strane taj manjak intervencija u kadar izrazito je logičan, uzevši u obzir nevjerojatnu akumulaciju ne samo talenta koje ti igrači posjeduju, već i dugogodišnje iskustvo igranja u najjačim svjetskim klubovima i ligama. S takvim postavkama potreban je samo trenerski pečat koji će izvući najbolje iz tog sklopa pojedinaca, onoliko koliko mu kontekst reprezentativnog okvira dopušta. Martínezov prethodnik, Marc Wilmots, tu je potpuno podbacio, čime je ovoj generaciji uskratio proboj ka vrhu u njenim začecima, ali Martínez je taj svoj dio posla odradio veoma solidno.

Belgija je pod njim dobila ne samo prepoznatljiv sustav, već i prepoznatljiv stil igre; izgradnju napada koja kreće od zadnje linije — i dalje od 33-godišnjeg Tobyja Alderweirelda, koji je u reprezentaciji još od 2009. — i koja teži kroz posjed dovući loptu do najubojitijih pojedinaca u zadnjoj trećini. Rutina je, pogotovo u reprezentativnom okruženju, ono što radi razliku; ako rutinu gradite kroz fenomenalne pojedince, priča obično ima jako dobre temelje.

Priča ove generacije često je bila uspoređivana i s hrvatskom, u smislu da je Belgija dobila niz takvih individualnih talenata na okup, i ‘samo’ joj je trebao taj jedan veliki rezultat da je otčepi i transformira iz vječne uloge favorita iz sjene u punopravnog pretendenta na vrh.

Ironično, taj turnir u Rusiji je i za Hrvatsku i za Belgiju bio ona ‘prava’ šansa, s obzirom na prosječnu dob ekipe. Šansa je propuštena i u Belgiji su polako postajali uvjereni daće priča o zlatnoj generaciji zauvijek ostati samo to, priča. Imali su i bolnih poraza — možda ne tako bolnih kao onaj hrvatski od Turske na bečkom Prateru 2008. — ali dovoljno da ih uvjere da su svoju priliku generalno propustili. Sve do te Rusije i tog trećeg mjesta, ali to im je ipak u retrospektivi i u očima nogometnog svijeta ispala tek mala kompenzacija za velika očekivanja.

A očekivanja umaraju i troše, samo što onda naboj zamijeni tvrdoglavi prkos. Nitko ne želi otići sa stigmom odgovornosti za propuštene prilike. U hrvatskoj reprezentaciji je nakon Rusije bilo podosta lako odjahati u suton s osjećajem da si napravio ono što se od tebe očekivalo i da nikome nisi ostao dužan. Kod Belgije je stvar drugačija, a teret teži, samo što snage objektivno više nema; a kad snage više nema, onda se javlja frustracija. Na to je De Bruyne upozorio i prije turnira, bez namjere da bilo koga proziva. To što je Vertonghen to shvatio osobno samo postaje simptom onog spomenutog sindroma Petra Pana, osjećaj da ste u naponu snage mogli i morali više i da tu priliku ne možete vratiti.

Sada je priča možebitno došla do svog posljednjeg čina.

Belgija ima veliki bazen talenata koji će omogućiti razmjerno uspješnu smjenu generacija, ali ova ‘zlatna’ ne dopušta sebi odlazak. U tome i leži najveća prijetnja Hrvatskoj prekosutra.

Opasnost je u bildanju narativa po kojem su se pomahnitali belgijski starci čak i međusobno potukli — iako, eto, očito nisu — i pri kojem im samo treba izbiti hodalice iz ruku i uzeti to prvo mjesto u skupini, a njih i konačno poslati u rezalište. Vuku se usporedbe s hrvatskom 2002. i turnirom u Japanu i Južnoj Koreji, iako se forma u kojoj su tada bili trećeplasirani veterani iz Francuske ne može mjeriti s ovom u kojoj je Belgija sad, bez obzira na sve. Realnost se sada, ako je Hrvatska u pitanju, po tko zna koji put mora odvući u krajnost, iako nam i ovakva situacija Vatrenima, svakako daje psihološku prednost.

Sva ta očekivanja, svi ti pritisci kojima su Belgijci toliko dugo izloženi i osjećaj krivice zbog toga što nisu bili uspješniji sada ulaze u utakmicu protiv Hrvatske. Nogomet je takav, nepravedan, i kad u četvrtak ta vremešna jedanaestorka istrči na teren, krenut će u utakmicu koja će joj konačno odrediti i ostavštinu. Više se neće pamtiti ni pobjede nad Brazilom u četvrtfinalu u Rusiji, kao ni to treće mjesto. Kao ni junački poraz od kasnijih šampiona, Talijana, u četvrtfinalu lanjskog Eura. Svi napamet znamo ovu zlatnu belgijsku generaciju, ali u nogometu je pamćenje kratko.

I zato se Belgiji pobjeda nad Hrvatskom nameće kao posljednji imperativ ovoj Petar Pan generaciji.