Prava priča je često u naizgled usputnim detaljima, a jedan od takvih zna sletjeti na e-mail. U jednom od takvih koji su pronašli put do mene pozivaju na press konferenciju na kojoj će za tri dana u Splitu dostupan biti izbornik Zlatko Dalić i reprezentativac Ivan Perišić.
Više detalja nije dostupno, ali u ovom se slučaju sve da poprilično precizno pretpostaviti: gotovo nam sigurno slijedi nova tura razgovora na temu mogućeg dolaska hrvatske nogometne reprezentacije u Split. Iskoristiti će se činjenica da Vatreni igraju revijalnu utakmicu kojih 30-ak kilometara dalje, u Omišu, za red izbornikove priče o “zajedništvu” i naglašavanja kako je volja reprezentativnih krugova za utakmicom u Splitu “žustra i iskrena”, uz dodatni žal što postoje “prepreke” koje treba premostiti. Međutim, sudeći po jednom od narativa koji se sve žustrije pokušava predstaviti javnosti, te su “prepreke” su u potpunosti krivo identificirane i to već postaje pomalo i opasno.
Hajdukova delegacija predvođena predsjednikom Marinom Brbićem i prvim čovjekom Nadzornog odbora Benjaminom Perasovićem prošlog je mjeseca pomalo i iznenađujuće stigla u središte Hrvatskog nogometnog saveza na, kako se to nazvalo, “rundu pregovora” oko hladnih odnosa dviju institucija. Po onome što je dostupno javnosti, pročešljala se nekolicina gorućih tema, ali navijačka populacija je to u globalu primila nevoljko. Ljudima smeta to što se tako delikatna stvar izvela naglo i obavijena velom tajnovitosti, kao da je navedena delegacija iz Splita stigla tek opipati teren prije nego što će i formalno otpočeti razgovore. Pritom je očito da su razgovori nužni, ali samo ako će se stvari nazivati pravim imenom i rješavati bez ikakvih ustupaka, a to je ono na čemu navijači pravično insistiraju.
Da na takve razgovore treba doći dobro pripremljen najbolje pokazuje smjer u kojem je priča o odnosima HNS-a i Hajduka nakon njih krenula. Da ste prespavali nekoliko prošlih godina i probudili se ovih dana, pomislili biste da je najveći razlog zašto reprezentacija ne dolazi u Split svih ovih godina zapravo postojanje te navijačke kritike, koja se sada, eto, usmjerila i na vlastiti kadar samo zato što je stigao u Zagreb na razgovor. Nije to ništa novo; mediji često biraju liniju manjeg otpora, a reduciranje priče na tu razinu je zapravo najjednostavnije. Prema njima, mi imamo svjetske doprvake koji ne mogu odigrati utakmicu u Splitu zbog bojazni od grupe navijača spremnih da, izdvojeni od svijeta, ugroze obraz selekciji gurajući neke svoje politike.
Istovremeno smiješno i tužno je bilo vidjeti kako je jedan konkretni primjer otišao toliko daleko i objavio kako će udruga Naš Hajduk “izgubiti smisao” ukoliko reprezentacija konačno kroči na Poljud. Možda vam to sve skupa zvuči predvidljivo i tragikomično, ali kad shvatite da takvo razmišljanje zapravo prerasta u novu dimenziju javnog narativa o problemima u hrvatskom nogometu, onda treba postaviti stvari na svoje mjesto.
U pitanju je borba za promjenu čitavog sustava i načina razmišljanja: mišljenja da sve staje na pojedincima i pojedinačnim odlukama
Uplitanje udruge Naš Hajduk u čitavu priču nema nikakvog smisla, jer ona kao takva postoji svega osam godina, dok reprezentacija na Poljud nije kročila godinama prije. Naravno, dakle, da udruga nije prepreka, već je poanta u tome da se argumentirana kritika i manjak ikakve želje za polovičnim rješenjima tretira kao nešto perfidno i u suštini beznačajno. Taj je nihilizam upravo ono što očekuju i ljudi iz nogometnog establišmenta: ako se stvari postave na način da dobar dio te njihove borbe za pravedniji i transparentniji hrvatski nogomet stane u jednu utakmicu koju bi reprezentacija odigrala u Splitu, onda je valjda logično da stvari i nisu toliko strašne kakvim ih “ti dolje” prikazuju. Ta utakmica, koja god ona bila, predstavlja zapravo svojevrsni Sveti gral i prijelomnu točku koja će pokazati da se taj gordijski čvor napokon razriješio.
Da su barem stvari tako jednostavne.
Naravno da priča ne staje u tu jednu utakmicu, ma koliko god Bruno Marić pomalo i teatralno izigravao žrtvu, što je samo po sebi dosta znakovito. Isto tako jako puno govori činjenica da u ovoj državi navijačke udruge zapravo jedine preuzimaju težinu reformi u hrvatskom nogometu, odnosno sportu u cjelini. I da su one toliko važne da se u želji za održavanjem stanja ignorira jasna šira slika — od činjenice da je hrvatska nogometna reprezentacija u drugom po veličini gradu u gotovo 30 godina igrala četiri službene utakmice, pa do očigledne ideje da se u strukturama vlasti i dalje puše u ista jedra.
Koliko god Marić bio znakovit čovjek u raspravi o sudačkoj organizaciji, njena prijeko potrebna reforma ne staje samo u micanje njega u sjenu, baš kao što se ni priča o kvarnom sustavu odjednom ne svodi samo na bjegunca u Međugorju. Upravo su navijači bili potrebni da lociraju silne probleme koje sport u Hrvatskoj proživljava, i stoga je ključno da se isključivo po tim odrednicama i razgovara.
U tu politiku redukcije su se upleli i Hajdukovi čelnici kada su stigli na te razgovore u Zagreb.
Naravno, ta je priča još na svom početku, ali se stekao dojam da su u svom obraćanju navijačima fokus stavili na pojedinačne stvari poput reorganizacije Udruge prvoligaša ili eto, Marićevi lik i djelo. Fokusiranje na pojedinačne točke u ovim je trenucima samo kozmetička stvar, koja tjera vodu na mlin dobrom dijelu populacije koja istinski vjeruje da je hrvatski nogomet postao slobodan i neovisan onog trenutka kada je Zdravko Mamić kročio nogom u svoj novi dom u susjedstvu. I koji misle da reprezentacija ne može igrati na Poljudu radi tih glasnih daveža, a ne zato što se već 30 godina establišment smije u lice Splitu, čak i onda kada su Hajdukovi ljudi dugo vremena činili jedan od njegovih kvarnih stupova.
Upravo bi to trebao najbolje znati sam Benjamin Perasović kao jedan od glasova pokreta otpora, koji je u svom inspirativnom govoru na onom velikom splitskom prosvjedu nakon neodigranog derbija 2014. precizno detektirao širinu problema.
“Naš pokret protiv modernog nogometa je pokret protiv nogometnog establišmenta”, pričao je tog dana na Rivi. “On bez pretjerivanja sadrži elemente kriminala i mafije, i nakon što smo pomeli u svom dvorištu okrenuli smo se tom establišmentu.”
Upravo takav stav, koji su mnogi nazvali grubim i uličnim, treba gajiti u raspravama s nogometnim establišmentom i danas. U pitanju je borba za promjenu čitavog sustava i načina razmišljanja: mišljenja da sve staje na pojedincima i pojedinačnim odlukama. Sagledavanje šire slike ogoljuje prirodu i dimenzije problema, a to je ono čega se establišment i boji, pogotovo kada baca pijesak u oči pričama o zajedništvu nakon trijumfalnog pohoda u Rusiji.
Upravo zato potencijalni dolazak reprezentacije na Poljud nipošto ne briše smisao postojanja navijačkih inicijativa, već njihove zahtjeve, od kojih ne odstupaju, gura pred jače svjetlo. Nema sumnje kako će se i na današnjem derbiju, unatoč velikoj netrepeljivosti između dvaju tabora, pokazati lice zajedništva u toj borbi. Za slobodni Dinamo, slobodni hrvatski nogomet; bez ustupaka i kompromisa.
