“Kraj je svijeta kakav poznajemo”, pjevao je R.E.M.-ov Michael Stipe još tamo 1987., “i osjećam se dobro”. A u drugom ‘postapokaliptičnom’ vikendu dobro se osjeća, zasad, i njemački elitni nogomet.
Bundesliga i dalje ide prema predviđenom programu, u povratničkoj varijanti koja je istovremeno duboko podijelila glavne aktere njemačke nogometne kulture, a to su navijači. Na tribinama tih “utakmica duhova”, kako nazivaju susrete pred sablasno praznim tribinama, redovito možemo vidjeti obješene poruke koje prozivaju vlastodršce za svojevrsnu izdaju ideala na kojima njemački nogomet počiva: onih u kojima su navijači temelj i smisao, a koji sada, kao i drugdje u surovom okruženju suvremenog nogometa, postaju tek scenografija — nešto što daje dodatnu vrijednost, ali bez čega se i može. Dakle, opasan presedan. Kako, međutim, stati na branik tradicije i kulture ako ste navijač kluba koji praktički tradicije i kulture nema ni u natruhama?
Navijačima RB Leipziga, kluba koji je lani proslavio 10. godišnjicu svog postojanja i kojemu ova ideološka rasprava praktički nije uopće relevantna, aktualna problematika također prerasta u egzistencijalno pitanje svoje vrste.
Pitanje tko su ti ljudi koji se imaju obraza nazvati RB-ovim ‘ultrasima’ postavlja se redovito, iako oni očigledno postoje. S druge strane, u jeku aktualne krize, stvar je u tome što ti isti ljudi sada postavljaju to isto pitanje, samo iz drugačije polazišne točke. Ulicama Leipziga ovih su se dana pojavile poruke koje na prvu ni ne izgledaju drugačije formulirane od onih diljem tribina, nadvožnjaka ili zidova drugih njemačkih gradova.
Čitava ova priča je pomalo smiješna: navijači korporativnog PR eksperimenta traže inkluziju i neovisnost. No, ultras scena se razvila upravo iz sličnih priča
Potpisuje ih Zone 147, grupa ultrasa koja prati daleko najomraženiji klub u Njemačkoj, onaj koji je svojim postojanjem pogazio sve principe tradicije na koju se sada, više nego ikad, navijači diljem zemlje pozivaju. To nije jedina navijačka skupina na Red Bull Areni, najvećem stadionu na području bivšeg DDR-a, ali trenutno je svakako najutjecajnija i najbrojnija. Njeno postojanje paradoks je sam po sebi, jer ultrasi po toj nekoj supkulturnoj definiciji ne mogu, za početak, uopće doći u situaciju da razviju bilo kakav sentiment prema mutantskom PR projektu multinacionalne korporacije. Ali, baš kao što je i taj Red Bullov model ispod svoje realno odbojne geneze ponudio zanimljiv model poslovanja i razvoja igrača, iz kakvog bi i svi ‘pravovjerni’ klubovi mogli ponešto naučiti, tako je i navijačka kultura koju je oko sebe okupio postala fenomen vrijedan proučavanja.
Leipzig je zanimljiv grad. U njemu možete vidjeti tradicionalnu arhitekturu koja se prelijeva u istočnonjemački socrealizam, a na ulicama se pretaču isto takve krajnosti: od isto tako tradicionalnog, pomalo i samozatajnog njemačkog stila života, pa do živopisne alternativne kulture kvartova kao što su Plagwitz i Connewitz. Izvorna nogometna kultura se u tom gradu na neki način i dijeli po tom ključu, ali to je na kraju i dovelo do njenog urušavanja. Time je također Red Bull ‘dobio krila’ za odabir Leipziga kao idealnog okruženja u kojem je mogao oformiti svoj krunski nogometni projekt.
U gradu i danas postoji onaj ‘pravi’, izvorni derbi. Podsjetnik na to smo dobili prije nekih mjesec dana, kroz priču o imaginarnom susretu protiv nevidljivog suparnika koju su iz tamošnjeg četvrtoligaša Lokomotive Leipzig organizirali kako bi uprihodili sredstva uslijed krize uzrokovane pandemijom. Uspjeli su prodati više od 125.000 virtualnih ulaznica, čime su odali i počast rekordu koji je i dalje vezan uz Leipzig. Naime, Lokomotive je u rujnu 1956. pod imenom SC Rotation Leipzig igrala gradski derbi protiv danas ugasle SC Lokomotive i tom prilikom na Zentralstadionu, današnjoj Red Bull Areni, okupila čak 100.000 gledatelja.
Lokomotive se smatra slijednicom Vfb Leipziga, kluba osnovanog još 1896. koji je 1903. osvojio premijerno izdanje njemačkog prvenstva. Reorganizacijom nogometa u Istočnoj Njemačkoj klub je postao poznat pod imenom 1. FC Lokomotive, s rezultatima koji su uključivali četiri titule osvajača istočnonjemačkog kupa, kao i finale Kupa pobjednika Kupova 1987. u kojem je izgubio od Ajaxa.
U gradu također postoji i BSG Chemie Leipzig koji polaže pravo na nasljeđe istoimenog kolektiva koji je to ime nosio od kolovoza 1950. pa do 1990., kada je po njemačkom ujedinjenju promijenio ime u FC Sachsen. Iako je dvaput osvajao istočnonjemačku Oberlige, 1951. i 1964., te dvaput uzimao trofej istočnonjemačkog kupa, današnji se klub srozao se do petoligaške razine. Slično kao i sa Lokomotive, navijačka podrška je još uvijek tu, ali samo u tragovima. Dobar je to pokazatelj koliko se istočnonjemački nogomet, baš kao i čitavo to industrijsko društvo, teško snašlo u tranziciji koja ga je ostavila nespremno, opustošeno ekonomskim nesrazmjerom koji je itekako vidljiv i danas.
Derbi dvaju gradskih klubova zna se odigrati i danas, ponajviše kada ih svako toliko spoji ždrijeb regionalnog kupa. Međutim, slavni dani masovne podrške sada su prošlost; termin “Pravi Leipzig” kojim se opisuje njihov međusobni sudar ilustrira polarizaciju društva ogrezlog u radikalizmu i dubokim društvenim podjelama.
S jedne strane su Lokomotivine ultras skupine prigrlile radikalno desničarske stavove, s incidentima koje su kroz godine uključivale i formiranje svastike tijelima uz poruku “Mi smo Lokisti, ubojice i fašisti” na ogradi, kao i povijest nasilnih ispada. Chemie, pak, podržavaju pripadnici mlađi pripadnici gradske alternativne scene koji zastupaju radikalno lijeve političke stavove, pa na neki način taj gradski derbi, odigran u sjeni, služi isključivo za potrebe sukoba dviju suprotstavljenih strana. Primjerice, kod svakog sudara policija ograniči broj ulaznica na svega par tisuća kako bi lakše kontrolirala sukob, dok su oba kluba primorana osipati ionako slabašne posjete silnim zabranama koje moraju izricati vlastitim nasilnim navijačima. Iako su svjesni da vrlo vjerojatno nikada više neće vratiti stare brojke, moraju i dalje pokušavati barem održati koliko-toliko čist obraz.
To im, doduše, i nije pošlo za rukom, jer je po Leipzigu i okolici s vremenom postalo normalno kudikamo češće viđati dresove raznih bundesligaških klubova nego ovih tradicionalnih lokalnih, čak i prije nego što je 2009. Red Bull pikirao amaterski klub iz predgrađa SSV Markranstädt kao onaj kojeg će pretvoriti u moćnog bundesligaša. Koliko god se mi željeli praviti da to nije baš tako, ljudi se vole poistovjetiti s uspjesima i ambicijama, kojih u tim krajevima odavno nije bilo.
Rađanjem RB Leipziga tamošnji su ljubitelji nogometa dobili mogućnost podržavati nešto što je od starta bilo zamišljeno kao drugačiji, ali i uspješan projekt, a kada je ta vizija odmah krenula davati plodove, nije dugo trebalo da se ljudi oko njega okupe u velikom broju. I ne samo to, već je i tvrdokorni dio navijačke populacije jednog ili drugog tradicionalnog kluba, onaj koji nije previše mario za rezultatski pad, postao otuđen zbog činjenice da su uprave dugi niz godina prešutno odobravale pad navijačke kulture u ruke nasilnih ekstremista koji je koriste samo za svoje niske i toksične strasti.
No, dok je zapravo vrlo razumljivo zbog čega su se ‘obični’ ljubitelji nogometa u gradu zakačili na Red Bullov projekt, ostaje i dalje pomalo nejasno kako bi itko mogao identificirati radikalnu navijačku kulturu s jednom takvom pričom koja spada pod onu među ultrasima omraženu egidu modernog nogometa. Rađanje takvog pokreta na tribinama bivšeg Zentralstadiona ne govori samo o tome kako je uspjeh redefinirao navijačku kulturu u gradu tako što je ponovno ujedinio ljude oko nogometa, već otvoreno i nedvosmisleno objašnjava neke od glavnih postulata navijačke subkulture, koliko god to bizarno zvučalo.
Zone 147 nije zapravo ni prva organizirana RB-ova navijačka skupina. Dvije godine nakon osnutka kluba oformljena je grupa Red Aces, koja je za cilj imala podizanje atmosfere na RB-ovim utakmicama. To je u startu bilo i više nego prihvatljivo upravi franšize, koja je svim silama željela ‘normalizirati’ svoje postojanje i privoljeti ljude da klub počnu gledati kroz prizmu sportske politike, a ne samo kroz priču o njegovu nastanku i strukturi. Red Aces su radili sve — ili, hajde, gotovo sve — što navijačke skupine rade: smišljali su pjesme, koreografije, transparente, navijali tijekom čitave utakmice i mahali zastavama. Bila je to idealna kulisa ‘umjetnom’ klubu koji je ‘mikromenadžerirao’ i taj aspekt.
Sve dok on nije dobio vlastiti život.
Jedna od temeljnih odrednica radikalnih navijačkih skupina, ili barem onih koje to žele biti, njihova je unutarnja dinamika koja iznjedri stavove koji mogu, ali i ne moraju biti u skladu s onime što klub na nekoj barem proklamativnoj razini zastupa. Taj unutarnji ‘život’ skupine postaje sredstvo identifikacije, kao i zalog da se ljudi neće masovno odvratiti od podrške klubu i grupi ukoliko stvari na bilo koji način krenu loše.
Takve odrednice su počeli s vremenom prihvaćati i ljudi iz Red Acesa; iako svjesni da je samo njihovo postojanje više nego rubno po uvriježenim standardima, oni su krenuli ispoljavati svoje stavove na utakmicama druge RB-ove momčadi, kao i na susretima klupske ženske selekcije. Tu su se nerijetko susretali i s lokalnim klubovima koji također imaju svoje male, ali žestoke navijačke baze, koje su ih sve redom prezirale. Na jednoj takvoj utakmici ženskog sastava su Red Aces uz pirotehniku podignuli i transparente kojima su izražavali protivljenje islamofobiji i homofobiji na stadionima, ali u društvu koje ih okružuje, pošto je pogotovo na istoku Njemačke taj tip problema uvelike prisutan.
U takvom je okruženju najproblematičnija ona pasivna većina, koja će i dalje šutke promatrati kako se društvo radikalizira i ogreza u mržnji prema svemu što je drugačije. Takav vid mržnje opasniji je i od ove na koju su RB-ovi navijači od samog početka naviknuti; dok su oni zapravo od otvorenog prijezira i profitirali tako što su privukli i one kojima je takav status žestokih autsajdera privlačan, marginalizirane društvene skupine koju ta općenitija mržnja pogađa nemaju luksuz organiziranja i kolektivnog branjenja po ključu ‘sami protiv svih’.
Upravo su zato i RB-ovi ‘ultrasi’ sami sebi razotkrili najgoru nuspojavu takvog projekta, jer su svi ti pasivizirani navijači takvima postali upravo zato što se nisu željeli miješati u probleme koje su gledali na tribinama dvaju gradskih rivala, pogotovo Lokomotivinim. Oni su se svjesno ograničili na ulogu pasivnih konzumenata, što i ne bi bilo nešto strašno problematično da istovremeno ne utječe na cjelokupno društvo. Političku profilaciju Red Acesa jednostavno nisu mogli prihvatiti, iako su stavovi koje zastupaju zapravo pozitivni. Šira populacija na tribinama Red Bull Arene sebe smatra ‘apolitičnom’, što je u ovom slučaju tek neka od varijanti one “nisam za zlikovce, ali…”, a klupska uprava je to iskoristila kako bi ugušila ‘radikaliziranje’, upravo u strahu od rađanja neovisnog entiteta u svom pomno izgrađenom svemiru.
Red Aces su tako, nakon nekoliko zabrana koje im je klub podijelio pod izlikom “radikalnog djelovanja”, prošle sezone i službeno objavili svoje gašenje. No, nisu propustili i dalje kritizirati izostanak demokratičnosti kod vlasnika Dietricha Mateschitza i njegovih suradnika, kao ni činjenicu da isti problem ne vide kod druge RB-ove navijačke skupine LE United, koja se ne libi s vremena na vrijeme iskazati svoje ekstremne nacionalističke stavove. Podršku su Red Aces dobili tek od udruženja Fanverband Leipzig, koja oko kluba okuplja nekolicinu manjih grupa koje su i same došle na udar nakon korištenja pirotehnike na utakmicama Europske lige.
Naravno, iz vanjske perspektive je čitava ova priča pomalo smiješna: navijači kluba koji je vrlo uspješni PR eksperiment internacionalne korporacije traže inkluziju i neovisnost. S druge strane, zaboravljamo da se ultras scena razvila upravo iz sličnih priča.
Prvi organizirani navijački pokret nastao je, između ostalog, u industrijskim središtima sjeverne Italije, u klubovima koje je na noge osovio novac bogatih industrijalaca, poput Juventusove obitelj Agnelli ili Interova Piera Pirellija, koji je također svojim novcem gradio momčad, ali i stadion San Siro. Proces koji je uključio stvaranje ovakvog vida navijačke kulture u Leipzigu, unutar hermetičnog Red Bullova okruženja daje dobar uvid u to koliko se čak i tvrdokorni ‘gazde’, uz svu kontrolu i moć koju posjeduju, boje bilo kakvog glasa opozicije, čak i ako su ga inicijalno podržavali kao nešto što donosi dodatnu vrijednost njihovu projektu. Oni se, baš kao i svi slični veliki korporativni projekti, panično boje ideje samoorganiziranja, i pokušati će ga svim silama ugušiti.
Možemo se zajedno smijati ovoj priči, a može nas i nagnati na malo dublje promišljanje izvan zadanih okvira. U stvarnosti u kojoj čak i nogometna kultura poput one u Njemačkoj bespogovorno pada pod brutalni diktat industrije zabave, svi mi na neki način postajemo konzumenti koji mogu odabrati biti pasivni u svakom smislu. Razlika je u odnosu na RB-ovu umjetnu priču ta da mi unaprijed posjedujemo neku kolektivnu svijest o problematici ove agresivne nogometne komercijalizacije, ali svejedno završavamo kao gubitnici.
