Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Pod maskom

Što se želi postići izmjenama Zakona o sprječavanju nereda?

Svjetla su se ugasila, cilj je ostvaren, a reprezentativna karavana je napustila Split. Deset dana poslije utakmice s Mađarskom na Poljudu koja je za imala povijesnu težinu za mnoge, a ponajviše za Hrvatski nogometni savez, priča o dvije strane splitskog domaćinstva polagano je iščezla iz javnog prostora.

Split je svoj ‘test’, barem po nekim općim mjerilima organizatora, položio s odličnim, a scene s tribina iskorištavane su kako bi se pokušao premazati sloj paranoidne represije kojim se osiguravala takva naizgled idilična atmosfera. Takozvano “pravo odokativne procjene” kod brojnih snaga reda raspoređenih po gradu učinile su od svake mlađe osobe u trenirci i/ili s ruksakom na leđima sumnjivca koji je zavrijedio da ga se odvaja sa strane, popisuje, i tako na neki način stigmatizira ni krivog ni dužnog. Ta splitska mižerja poprilično je precizno prikazala s jedne strane razinu policijskih ovlasti, a s druge koliko te ovlasti mogu postati farsične ako se u takvoj atmosferi sve bazira na paušalnim procjenama policijskih službenika, velikim dijelom slabo ili potpuno krivo izbrifiranih.

Policija je na dan utakmice privela 85 osoba, od čega 36 hrvatskih državljana i 49 stranih, što bi po logici stvari trebali biti Mađari. No, među njima je i Pero Zečević, 49-godišnjak koji se s društvom zaputio na utakmicu da bi na stadionu proveo svega sedam i pol minuta. Priča je, barem po njegovoj verziji, izgledala ovako: ušli su na sjevernu tribinu potražiti svoje mjesto kada ih je presreo djelatnik zaštitarske službe. S obzirom na navodno ničim isprovocirano neugodno ponašanje zaštitara došlo je do sitne rasprave koja je eskalirala i on se u trenu našao u klinču s nekoliko zaštitara koji su ga predali interventnom policajcu. Priveden je i Zečevićev prijatelj, a obojicu su policajci na izrazito grub način odvukli u svoje vozilo i pustili iza ponoći.

Što bi to značilo, da će se kriminalizirati nošenje majici s kapuljačom, jakni, šilterica ili navijačkih šalova?

Ta priča nudi još jedan kut.

U suštini imamo samo jednu verziju, u kojoj čak i akteri priznaju da su popili koje pivo prije, ali insistiraju na tome da ništa protupravno nisu radili, a pogotovo da ih se tako agresivno ukloni i pritvori. Upravo u toj reakciji leži problem, ali i legitimitet njihova javnog istupa: slabo brifiranje i edukacija pripadnika osiguranja na utakmici nebrojeno puta za posljedicu imaju upravo takav princip ophođenja. Onaj u kojem “sigurnost i povjerenje” mijenja mentalitet ‘čvrste ruke’.

Treća priča s te utakmice dolazi od jednog čitatelja, inače odvjetnika zaposlenog na jednom srednjedalmatinskom otoku čiji su podaci poznati Telesportu. On mi se javio da se požali zbog izrazito neugodne situacije koju je doživio uoči utakmice s Mađarskom. Naime, on je za sebe i svoje kolege pokušao kupiti ulaznice preko interneta, gdje uredno ima izrađen profil na stranicama Hrvatskog nogometnog saveza s osobnim podacima koji uključuju i OIB. Kaže, protokol je zapravo bio isti kao i za zagrebačku utakmicu Lige nacija protiv Španjolske, kad je bez problema kupio ulaznice i uživao u utakmici.

Međutim, za ovaj susret mu je sustav odbacio pokušaj kupnje ulaznica, tvrdeći da se on vodi kao “osoba s poviješću protupravnog ponašanja”. Prepričava mi kako je davno, kao 18-godišnjak, zbilja počinio jedan glupi djetinjasti delikt vezan uz nogometnu utakmicu i zbog kojeg je prije sad već više od 12 godina zaradio dvogodišnju zabranu odlaska na Hajdukove nogometne utakmice na području Republike Hrvatske, kao i na utakmice reprezentacije. Ta je zabrana istekla još u veljači 2009., a prema Zakonu o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji on se od 2012. vodi kao nekažnjavana osoba. U međuvremenu nikad nije bio evidentiran, čak ni legitimiran, naprosto jer je, pa, odrastao, diplomirao i zaposlio se kao normalan građanin; jedino je zdrava ljubav prema povremenom odlasku na nogomet i dalje ostala.

On postavlja pitanje kako je moguće da Hrvatski nogometni savez prvo tako selektivno, a onda i potpuno izvan konteksta diskriminira građane koristeći policijske podatke koji su s protokom vremena zapravo postali zakonski ništavni? “Osjećam se stvarno diskriminiranim i posramljenim”, tvrdi mi. “Niti jedan zakon u državi me nema pravo tretirati kao osuđivanu osobu, pogotovo zato jer sam sve to prošao kao mlađi punoljetnik. Što bi sada ovo trebalo značiti, da netko daje pogrešne informacije Savezu, a koji će onda do kraja života mimo zakona mene stavljati u ovako neugodan položaj samo zato jer želim uživati u nogometu?”

Ove tri priče jako su bitne u jeku Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima koje se ovih dana, pomalo i ispod radara, stavljaju na javno savjetovanje.

Iako se u pri samoj ocjeni stanja jasno navodi da se “usprkos općenitom smanjenju broja protupravnih ponašanja (koja su propisana Zakonom o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima) te stvarno gledano manjem broju incidenata vezanih uz športska natjecanja”, te izmjene su dodatno usmjerene prema povećanju policijskih ovlasti na način da neke odredbe graniče sa zdravom pameću i imaju upitno ustavno uporište.

Neke od njih su logične, poput one da se kao prekršaj tretira odbijanje podvrgavanja alkotestiranju ili testu na droge posjetiteljima koji su vidno pod utjecajem nekakvih opijata i koji kao takvi mogu predstavljati prijetnju sigurnosti ostalih gledatelja. No, odredba koja glasi kako će se kao osoba u prekršaju voditi pojedinac koji, citiram, “s očitom namjerom da ide na športsko natjecanje kod sebe ima odjevne predmete pogodne za prikrivanje osobnog identiteta” je suluda.

Tu imamo poveznice s prvom pričom, onom u kojoj su policijski službenici danima uoči utakmice s Mađarskom zaustavljali mlađe osobe samo zato jer su eto, imale majice s kapuljačom, što ih automatski svrstava u potencijalne izgrednike iako s utakmicom nemaju nužno neke veze. Takav odjevni predmet može biti upravo jedan takav ‘duks’, pa čak i navijački šal kojim se efektnije pokrije lice nego, primjerice, potkapom. Što bi to značilo, da će se kriminalizirati nošenje majici s kapuljačom, jakni, šilterica ili navijačkih šalova?

Druga potpuno nelogična stavka je i famozni Članak 4. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, u kojem — osim kriminaliziranja svakodnevnih odjevnih predmeta — proširuju ingerenciju Zakona na čitav dan utakmice, “od polaska, putovanja, trajanja natjecanja do povratka sa športskog natjecanja”. Čak i ako odbacimo tu potpuno manijakalnu priču s ‘maskiranjem’, pogled na stavak 1. članka govori kako je prekršaj biti u “alkoholiziranom stanju iznad 0,50 g/kg, odnosno odgovarajući iznos miligrama u litri izdahnutog zraka”, što je ekvivalent dva piva, ovisno o konstituciji. Predviđena kazna fizičkim osobama za taj prekršaj može glasiti “od 2.000,00 do 15.000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju do 30 dana”.

Produženje ingerencije Zakona opravdava se periodičnim tučnjavama koje nasilni pripadnici navijačkih skupina prakticiraju na putovanjima na gostovanja svojih momčadi, a koja se najčešće odvijaju slučajnim susretima na autocesti. To je potvrdio i član Dinamove uprave Krešimir Antolić, koji je istaknuo kako “samo slučajno” netko nije poginuo pri takvim incidentima. No, rješavati taj problem tako što se Zakon primjenjuje na ovaj način izrazito je opasno u kombinaciji s paušalnim procjenama policijskih službenika.

Tako biste, primjerice, i vi mogli završiti 30 dana u zatvoru ako vas nakon utakmice policija ispred kafića ocijeni “sumnjivo odjevenim”, da bi naknadno utvrdila kako su vaša dva piva koja ste ispili u miru dok ste komentirali taktičke postavke zalog za vaše protupravno ponašanje. Zakon je općenito jasan za one nasilnike koji svoje frustracije ispoljavaju na putovima, a ovo širenje domene po vrlo bizarnom ključu ne samo da je udar na sve normalne navijače koji nemaju namjeru izazivati nerede, već i na opću slobodu kretanja.

Ako je cilj Zakona osigurati mirno odvijanje sportskog događaja, gdje povlačimo granicu nečije osobne slobode?

Antolić također spominje i važnost “konkretnije razrade i definiranje saznanja o ranijem protupravnom ponašanju” jer je to po njemu “dobar alat isključenja kroz nemogućnost kupnje ulaznica”. Gospodin Antolić vrlo prikladno i zapravo ispravno detektira kako se “trebamo odmaknuti od percepcije da je navijač = huligan”, mada je on prvi kao Dinamov povjerenik za sigurnost na temelju fantomskog podatka o navodnom “porastu maloljetnika u organiziranim navijačkim skupinama” efektivno uskratio dolazak na stadion tinejdžerskoj navijačkoj populaciji nalogom da pri svakoj kupnji ulaznice moraju imati ovjerenu, potpisanu i klubu dostavljenu suglasnost “roditelja, staratelja ili pravnog zastupnika”.

Problem s tim isključenjem kroz nemogućnost kupnje ulaznica također je u našem okruženju dovedena do razine opasnog apsurda i selektivne diskriminacije, što potvrđuje i spomenuti slučaj odvjetnika kojem je zapravo zabranjen odlazak na utakmicu protiv Mađara iako apsolutno nikakve zakonske osnove za to nema. Ostaje i pitanje kako je moguće da Savez prvo dobije takve podatke koji bi, prema spomenutom Zakonu o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji , trebali biti nepostojeći, a onda se moramo zapitati i kako je moguće da ondje te svoje ‘procjene’ aktiviraju kako je njima drago?

Ovo su samo neka od pitanja koja se nameću pri čitanju ovog novog prijedloga nacrta Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima. On je i u svom postojećem obliku istovremeno vrlo strog i represivan, ali i nelogičan; poanta izmjena i dopuna bi trebala biti otklon raznih nelogičnosti, a ovdje vidimo i materijal za proglašenje opće neustavnosti u određenim člancima. A kada imate represivan i nedefiniran Zakon koji istovremeno povećava policijske ovlasti — što smo u praksi vidjeli na primjeru priprema za utakmicu protiv Mađara — onda se čak i mirni i normalni pojedinci, kakvih je i prema evidenciji ogromna većina, moraju pribojavati posljedica normalnog odlaska na stadione.

Naravno da to onda utječe i na opći razvoj navijačke kulture, koja je sasvim fragmentirana upravo zbog te činjenice. Radi se o državi u kojoj, kao i Pero Zečević s početka teksta, možete nakon dugog niza godina popiti dva piva i radovati se odlasku na utakmicu, samo da biste zbog ne baš jasno definiranih razloga završili u kravati interventnog policajca, uz boravak u policijskom podrumu. Savez je već odavno potvrdio da će promovirati navijačku kulturu jedino i isključivo po vlastitim mjerilima poslušnosti, dok svaki drugi organizirani oblik navijaštva koji uključuje kritiziranje predstavlja opću opasnost. Dodajmo na to izrazito potkapacitiran i slabo upućen policijski kadar i dobijemo Zakon koji ne osigurava red i mir, već potiče atmosferu straha i tenzija kakvu smo vidjeli uoči Mađarske.

Tu veliku ulogu moraju odigrati i sami navijači, koji moraju biti iznad situacije.

Za 10 dana su na rasporedu utakmice osmine finala Hrvatskog nogometnog kupa koje šalju Dinamo u Opatiju, odnosno Rijeku, Hajduk u Veliku Goricu, Rijeku u Varaždin, a Osijek u Zadar. Četiri najveće navijačke skupine imaju šansu naći se istog dana baš negdje oko Bosiljeva — što, naravno, povećava rizik od nasilnog ispada. Nejasno je zbog čega Savez nije mogao olakšati situaciju promjenom rasporeda, ali kada pogledamo da se javno savjetovanje oko izmjena i dopuna ovog Zakona zaključuje samo dva dana uoči tih utakmica, onda odgovor dobijemo sami.

U slučaju da bilo kakav ispad tog dana dospije na naslovnice, oni koji su raspisali ovaj Zakon i koji ga svim silama žele dodatno modificirati će kroz pomalo i histerični efekt sablažnjavanja dobrim dijelom pridobiti neinformiranu javnost na svoju stranu. Stoga navijači sami moraju voditi računa da i dalje, unatoč svemu, sudbinu drže u svojim rukama. A s njom i sudbinu razvoja zdrave navijačke kulture u Hrvatskoj, koja će znati odvojiti kukolj od žita i koja se neće bojati šarenog kolorita.