“Kantrida, takva kakva je”, započeo je tada svoj osvrt na temu Matjaž Kek, nakon što je Rijeka podno stijena svladala tad ‘neki drugi’ Osijek s rutinskih 3:0. “Neki govore stara, ali za nas s puno emocija, za nas s puno pozitivne energije i ja mislim da smo danas tako i odigrali”, dovršio je u svom stilu referiranje na tu prigodu Rijekin trener. Mnogi su pretpostavljali da bi moglo proći podosta vremena prije nego što se ponovno okupe na tom kultnom mjestu.

‘Privremeno’ je na kraju postalo nedefiniran pojam, a ta se utakmica spletom okolnosti od tek usputno značajne pretvorila u takvu koja će definirati klub. Jer podno tih stijena zaista, kako navijački slogan kaže, “teče jedna Rijeka”, tu su više od stoljeća protjecale i lijepe i ružne priče jednog nogometnog kluba.

Kantrida, jedan od definitivno najosebujnijih – ali i najstarijih još postojećih – stadiona u Hrvatskoj, svoju je povijest krenula pisati pradavne 1911. Tada je bio tek neugledni, zapušteni kamenolom na obali.

Victoria, klub koji su osnovali sušački srednjoškolci, svoje je nogometne utakmice inicijalno odigravao u predjelu Martinšćici, da bi se vremenom prinudno seljakao od tadašnjeg Gimnazijskog trga, sve do prostora još jednog riječkog kamenoloma, Brajde, kao i Trsata. Potreba za stalnim igralištem bila je velika, ponajprije jer niti jedna od tih lokacija nije udovoljavala potrebama organiziranja pravih i punopravnih nogometnih utakmica.

Borba za Kantridu je borba za identitet Rijeke kao kluba

Rijeka je svoj planetarno popularni stadion dobila zapravo sasvim slučajno. Bilo je to, dakle, punih 35 godina prije nego što će današnji klub biti i službeno osnovan. U sklopu aktivnosti sportskog društva Victorija grupa mladih atletičara pripremala se za veliku atletsku utrku u kojoj su se nadali da će njihov član, Dragutin Šafar, poraziti izravne konkurente iz drugog riječkog kluba, Olimpije. On je zajedno s kolegama svakodnevno vježbao na dionicama od Kantride do Voloskog i natrag, a nakon što bi odradili dionicu odmarali bi se upravo iznad prostora tadašnjeg kamenoloma na Kantridi.

S vremenom je ideja o toj lokaciji kao zbilja legitimnom rješenju prostornih potreba nogometne sekcije postajala sve ozbiljnija, pa se prionulo informiranju o tome kome zapravo pripada taj prostor kamenoloma i pripadajuće površine okarakterizirane kao idealne za odigravanje nogometnih utakmica. Trag je odveo do mađarske tvrtke Schwarz & Gregerson, čiju su pisanu suglasnost trebali donijeti kod predstavnika Općine Kastav kako bi proces prenamjene površine u igralište mogao i službeno krenuti. Nakon niza peripetija, sušački srednjoškolci uspijevaju ishoditi suglasnost mađarskih nositelja koncesije, a općina tada u skladu s dogovorom izdaje dozvolu da se koncesija na prostor preda sportskom društvu Victorija. Uskoro je lokacija uređena u skladu s idejom, pa je 1. lipnja 1913. na njoj odigrana i prva nogometna utakmica, u kojoj je na tada pješčanom tlu Victorija iznenađujuće porazila momčad zagrebačkog HAŠK-a 3:0.

Priča o Rijeci koja teče podno tih stijena tada je dobila svoj izvor. Zvuči nekako ironično da je i tada bila posrijedi borba između ideje lokalnog stanovništva i lokalnih poduzetnika, jer je 100 i kusur godina kasnije priča o Kantridi kao kultnom stadionu i domu nogometnog kluba koji nosi gradsko ime ponovno uvelike izgrađena na sličnom narativu.

Dolaskom spasonosnog kapitala talijanskog ulagača Gabrielea Volpija Rijeka je, kako to inače biva, preko noći u potpunosti promijenila svoju ‘krvnu sliku’ i krenula razvijati plan rasta i razvoja koji je kulminirao lanjskim osvajanjem dvostruke krune. Nakon inicijalne faze stabilizacije kluba razmjerno je brzo otvoreno pitanje same Kantride i njene isplativosti, pošto je vremešni stadion na tako atraktivnoj lokaciji zapravo idealni poligon za maksimaliziranje potencijalnog profita kroz izgradnju multidisciplinarnog prostora uz samu obalu, gdje bi se uz sportski sadržaj paralelno razvijao i onaj komercijalni.

To je i jedan od rijetkih načina da ulagači u lokalne sportske kolektive dođu do razmjerno brzog vraćanja uloženih sredstava. Limitirani tržišni potencijal unaprijed ne garantira isplativost ulaganja u ovdašnje momčadi, pa se ono uglavnom povezuje kao usputni ulaz u neki kudikamo veći projekt, uglavnom građevinskog tipa. Mogućnost kombinacije sportsko-komercijalnog sadržaja na samoj jadranskoj obali, uz Rijeku kao etablirani klub, idealna je kombinacija za takvo što. No, izvedba pogotovo zbog toga nije jednostavna i traži poprilično velike ustupke lokalne vlasti, koja mora takvo što odobriti u skladu s prostornim planom.

Volpi je već u srpnju 2014. zajedno sa svojim domaćim povjerenikom Damirom Miškovićem najavio ambiciozni plan rekonstrukcije stadiona na Kantridi, koji je uslijed infrastrukturnih manjkavosti zahtijevao temeljita ulaganja kako bi se doveo u optimalno stanje. Kao glavni projektant ‘nove Kantride’ imenovan je Gino Zavanella, arhitekt koji stoji iza projekta novog Juventus Stadiuma, a vrlo brzo su došli i prvi nacrti novog stadiona. Paralelno je pokrenut proces izgradnje kampa na Rujevici – kompleks u sjeverozapadnom dijelu grada trebao dugoročno poslužiti kao lokacija u kojoj će se strateški razvijati nove generacije kluba, nešto što je Rijeci nasušno potrebno i dan-danas, dok se centralni teren usputno trebao koristiti kao privremeni dom prve momčadi do dovršetka projekta nove Kantride.

Tu dolazimo do onog svibanjskog dana 2015. i onoga što je trebalo biti tek ‘doviđenja’, ali počinje sve više nalikovati na ‘zbogom’. Tri godine nakon te privremene utakmice, kultni stadion zjapi prazan; na njemu se odvijaju sporadične sportske aktivnosti, od čega su najprominentnije povremene utakmice kadetske reprezentacije.

Iz današnje bi perspektive najlakše bilo kriviti Rijekine navijače i simpatizere i na nos im nabijati tobožnju lakovjernost i naivnost u vjeri da se takvi projekti mogu ostvariti preko noći, i kako je interes ulagača usko vezan uz interese ne samo kluba, već i sredine u kojoj su se pojavili. Naravno, mora postojati neka vrsta preduvjeta za ulaganje baš na tom određenom području, a talijanski poduzetnik Gabriele Volpi imao je i razloga za uložiti sredstva u riječki sport. Ne zato jer je njegov fan, već zato što su se u danom periodu njegovi komercijalni interesi uvelike preklapali s onim što je Rijeka kao grad, ali i kao klub nudila. Pritom interesna sfera takvih ljudi, koliko se god oni trudili peglati svoj imidž, nikako ne potpada pod osluškivanje bila i potreba generalnog interesa, kao i onih šire javnosti. Ne mora to unaprijed značiti ništa loše; poduzetniku je u interesu oploditi svoj uloženi kapital, samo što je njegov interes zbog toga lako zamijeniti za onaj opći, što se upravo dogodilo i na primjeru Kantride.

Jer nemojmo se lagati, tijek razvoja projekta Kantrida u četiri godine doživio je paralelno toliko prozirnih, a opet i toliko kriptičnih trenutaka koje se kao dva slijeva spajaju u istom moru sumnji da će se još uvijek aktualni prvak ikada vratiti u svoj dom. Podno stijena koje navijačima znače ono što u suštini nogometni stadion navijačima i predstavlja: mjesto uzvišenog značenja, na kojem se pobjede i porazi doživljavaju kroz jednaki intenzitet uvelike nalik pravom hramu. Na stranu to što je iluzorno očekivati da bi u bilo kojem trenutku bilo isplativo održavati dva stadiona, ali logistička perspektiva i sam proces izgradnje Rujevice koja je u međuvremenu ne samo proširena, nego bi u skoro vrijeme trebala dobiti novu nadogradnju u vidu dodatnog krovišta, sugerira kako je novom-starom vlasniku Damiru Miškoviću i pratećoj kliki u interesu da se pitanje Kantride što prije obavije velom prašine i zaborava.

Indicija za takvo razmišljanje je mnogo, unatoč tapkanju u mraku oko konkretnih informacija vezanih za razgovore na relaciji grad Rijeka – Mišković oko pitanja Kantride. Uostalom, ako odete na službene stranice kluba, informacije o Kantridi gotovo su nepostojeće, a posljednja vijest koja je izričito vezana za nju seže još u ljeto 2015.

Lokacija starog stadiona iznimno je atraktivna, osobito ako izmjene prostornog plana dopuste izgradnju komercijalnih sadržaja unutar pojasa pomorskog dobra, a upravo se tu treba gledati ključna točka cijele priče. Nakon što je Mišković i javno odlučio prestati prodavati formalne te pomalo prozirne priče o logističkim problemima projekta izgradnje nove Kantride, na red je stiglo i zakašnjelo priznanje kako sredstava za taj projekt zapravo nema – niti će ih, očigledno, u dogledno vrijeme biti. Vlasnikovo podvlačenje crte nad tu temu sugerira da je možda od samog početka ideja bila sjajne rezultate vezati uz Rujevicu, što bi usporedno ubrzalo proces ‘zaborava’ Kantride. Gdje bi se u tom slučaju mogla odbaciti ideja izgradnje stadiona i zadržati samo onu o komercijalnim sadržajima.

Baš bi zbog tih sjajnih rezultata najlakše bilo kriviti navijače zato što su više-manje dopustili da pitanje omiljenog stadiona ode pod tepih. Putem se stvorila aura veta na određene goruće teme, pa čak i određena talačka situacija u kojoj je traženje izravnih odgovora i dijalog shvaćan kao svojevrsni atak na sposobnost vlasnika kluba u održavanju započetih procesa, što je jako riskantan pristup; njime se dugoročno samo omogućuje dodatno potenciranje nečije samovolje, bez obzira na važnost teme i njen kontekst za sam klub, ali i lokalnu zajednicu.

Taj slogan o jednoj rijeci koja teče ispod tih čuvenih stijena nalaže da se jasna potreba za povratkom kluba u svoj izvorni dom ne svede na domenu revijalnog karaktera i pretvaranja u nekakav muzejski izlog. Ideja da nositelj kapitala smije raditi s klubom što ga volja sve dok taj isti klub kao proizvod bilda svoju vrijednost jako je rizična, jer je upravo težina povijesnog konteksta i svog popratnog sadržaja koji u konačnici tvori klub nešto što uvelike nadilazi sve vlasničke udjele i pojedince koji stoje iza njih. Borba za Kantridu je stoga borba za identitet Rijeke kao kluba, a njeno marginaliziranje i svođenje u neke puke simboličke okvire značilo bi tek da se ideja kluba i njegove esencije svodi na trenutni rezultat i trenutne uspjehe.

“Pogled sa Zapada – Kantrida najdraža” bila je poruka uz Armadinu koreografiju koja je na toj utakmici s Osijekom slavila svoj 28. rođendan; kako sada stoje stvari, izgleda i posljednji u svom prvom, ali i jedinom pravom domu.