Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Popaj

Mala posveta nikad prežaljenom Zvonimiru Deranji

Dva su pitanja na koja Zvonimir Deranja redovito mora davati odgovor.

Prvo je o tome koji mu je gol najdraži u karijeri, a tu je odgovor više-manje jasan. Za nekoć najtalentiranijeg mladog napadača ne samo u Hajduku, već vjerojatno i u cijeloj Hrvatskoj, najdraži gol je onaj kojeg je zabio prije više od 16 godina.

Sjećam ga se kao da ga je zabio jučer, iako je od njega prošla čitava jedna nogometna vječnost. Ključni trenutak je zapravo bio tjedan dana ranije, kad je tri kola prije kraja prvenstva Hajduk je na Poljudu dočekao Rijeku, negdje na vrhuncu borbe za titulu prvaka koju je vodio s Dinamom. Sjećam se i da je na stadionu u Splitu tog dana bilo gotovo podjednako Hajdukovih navijača koliko i u Stanovima, gdje je Zadrov Mate Brajković poništio Dinamovo vodstvo i tako pogurao Hajduk prema tituli. Bilo je to kaotično HNL-ovsko poslijepodne u kojem je jedan bitan detalj ostao dobrano ispod radara. Doduše, donekle i shvatljivo.

Hajduk se dugo mučio sa Rijekom, iako je tih tek par tisuća gledatelja — što je, pogotovo s obzirom na kontekst tog trenutka danas potpuno nezamislivo — hladnokrvno ispratilo ‘nulu’ u drugo poluvrijeme. Znali su svi da će se ta utakmica već nekako prelomiti, iako mi ni dalje nije jasno odakle je dolazila ta smirenost, pogotovo jer je nula na poluvremenu postala i nula nakon sat vremena igre, a Dinamo je istovremeno nešto sjevernije opsjedao Zadrov gol, tražeći drugi pogodak. U 58. minuti utakmice izašao je Natko Rački, a na teren je prvi put nakon punih sedam i pol mjeseci ušao Deranja, oporavljen od teške ozljede prednjih križnih ligamenata.

On kao da je odlučio zauvijek ostati produkt mašte klinaca poput mene tada, koji su rasli a da nisu saznali bi li Deranja postao i veći od Batistute

Bila je to već tko zna koja ozljeda u njegovoj karijeri, iako mu je u tom trenutku bilo tek 25 godina, a njegova glad za velikim trenutkom bila je ogromna i primjetna. Ubacio ga je tada Pero Nadoveza, a nakon što je Hrvoje Vejić konačno prelomio utakmicu golom u 66., Deranja je svega 10 minuta od svog ulaska u igru zakucao loptu iza Matka Kalinića i riješio utakmicu. Publika je ostala mirno sjediti na poljudskim tribinama, pošto je s razglasa pušten radijski prijenos utakmice u Zadru. Činilo se tada da su se ljudi više nervirali slušajući Srđana Fabijanca kako je u prijenosu, u posljednjim sekundama utakmice, uzviknuo da je Goce Sedloski imao Dinamovu pobjedu na poluvoleju koji je otišao preko vrata, nego oko toga koliko je Hajduku trebalo da slomi Rijeku.

Ali, Deranja je svoje odradio i, iako će reći da je onaj gol Varteksu postignut tjedan dana poslije najdraži u njegovoj karijeri, za mene je taj pogodak Rijeci ostao najsimboličniji kada se priča o njemu.

Priča o Zvoninu talentu znala se i prije nego što mu je Ivan Buljan dao prve seniorske minute u Hajduku krajem 1996. u Puli protiv Istre. U Hajduk je stigao kao 13-godišnjak iz mjesta Grude na samom rubu Konavoskog polja, a svatko tko ga je gledao u mlađim uzrastima imao je predodžbu o njemu kao o prototipu tadašnjeg omiljenog tipa napadača: malog, brzog, okretnog, i što je još najvažnije, onog koji točno zna kako u datom trenutku zabiti gol.

“Ako je Mikić Owen, Deranja je Overmars, glasio je jedan novinski punchline iz tog perioda, iz istog teksta u kojem i sada čitam kako se s druge strane prvi put uz njegovo ime veže i ono drugo pitanje, koje je s vremenom postalo retoričko. U pitanju je listopad 1998., a novinar Dražen Kuzmanić se u mini-intervjuu s 19-godišnjim Deranjom objavljenom u časopisu Nogomet zapitao “tko zna što bi bilo da je bilo?”.

Iako se kolega Kuzmanić tada pokušavao referirati na Deranjino zakašnjelo etabliranje u prvoj Hajdukovoj ekipi uslijed operacije meniska kroz koju je prošao, radilo se o pitanju koje prati svakog nogometaša koji zbog ozljede ili spleta drugih okolnosti nije u karijeri napravio onoliko koliko je mogao.

Deranja će, doduše, upravo te sezone sa 14 golova u 25 utakmica biti prvi pratitelj Šibenikovu Jošku Popoviću na listi najboljih strijelaca u Prvoj HNL, nakon čega će od njega strahovati i Giovanni Trapattoni kada je s Fiorentinom morao doći na Poljud odigrati uzvrat 1. kola Kupa UEFA. Gledao sam i tada s vrha tribine čovjeka za kojeg sam znao o da je redefinirao nogomet — naravno, Gabriela Batistutu — i onog drugog za kojeg sam naivno dječački pomislio da bi mogao biti velik kao i argentinski majstor. Naravno, Zvonu.

No, on kao da je odlučio zauvijek ostati produkt mašte klinaca poput mene tada, koji su rasli a da nisu saznali bi li Deranja postao i veći od Batistute. Pa i tog dana, kada su se na terenu istovremeno našli njih dvojica, Hajduk i Fiorentina su odigrali jednu od najdosadnijih i najtvrđih utakmica na Poljudu tih godina. S ovolikim odmakom od preko 20 godina mogu kazati da je to samo bio jedan važan kotačić tog zlog plana u kojem se jednostavno nije smjelo saznati koliko je Zvone zapravo dobar i gdje mu je kraj. Deranja je bio poput nekog supervirusa kojeg su znanstvenici sintetizirali u tajnom laboratoriju, samo da bi shvatili kako je preopasno za okolinu da ga se predstavi široj javnosti jer bi sigurno promijenio svijet.

Kako drugačije objasniti da je čovjek koji je zabijao onakve golove kakve je zabijao Zvone na kraju svoj prvi inozemni transfer ostvario sa 25 godina, i to kao slobodni igrač u francuskog drugoligaša Le Mans? Kako je moguće da je čovjek koji je probijao suparničke mreže škaricama ili lobovima, poput onog kojim je u Beogradu matirao vratara mlade jugoslavenske reprezentacije Đorđa Topalovića u čuvenom demoliranju 6:2 u dresu mlade reprezentacije nakon te 2004. u karijeri odigrao još svega 80-ak profesionalnih utakmica?

Jasno, racionalno će svatko reći da je bila riječ naprosto o okolnostima kakve su ‘ubile’ i neke druge karijere, s ozljedama i povratcima koje su, baš kao i na toj njegovoj utakmici protiv Rijeke na Poljudu, postale neka verzija Beskrajnog dana. Bilo je tu i pogrešaka s njegove strane, s loše odrađenim periodizacijama i režimima treninga kojima je opsesivno pokušao dodatno ojačati svoju muskulaturu, a zapravo si je radio najveću medvjeđu uslugu jer su se ti isti mišići i ligamenti koji su ih povezivali pod opterećenjem počeli parati kao suparničke mreže u onim razdobljima kada je igrao. I svaki put bi se vraćao umorniji i sporiji, što je bilo posebno teško za vidjeti dok je paralelno bilo jasno kako u njemu i dalje gori ona ista želja koju je imao kao konaovoski dječak koji je stigao u Split postati “novi Overmars”.

Siguran sam da ni on sam ne zna reći zašto mu je ta 1998. ostala najbolja sezona u karijeri koju je morao završiti kao rezerva RNK Splita sa samo 31 godinu starosti. Nije ga slučajno dvaput na tu priču navodio i Robert Knjaz kad je snimao jako lijepi prilog o njemu. I kada mu je, okruženog memorabilijom, drugi put postavio pitanje je li mogao više, Zvone je zastao i pustio suzu.

“Ima puno dobrih igrača, ali nisu dobri ljudi”, utješio ga je Knjaz. “A ti si dobar čovjek”.

I iako smo se svi nekako pomirili s tim da Deranja nikad nije ni približio Batistuti ili nekom drugom velikom napadaču, onda se ne bismo trebali pomiriti s tim da ostane samo priča iz te kategorije “što bi bilo kad bi bilo’.

Deranja je možda i namjerno pobjegao u svoj mali kutak rodnog kraja kako bi izbjegao suočavanje s duhovima prošlosti i pitanjima na koja ne želi davati odgovore. Međutim, nogometu je potreban Zvone Deranja baš zato što tu svoju rano prekinutu priču može nastaviti, pa i dovršiti na drugi način. Upravo me zato razveselila vijest da je, između bavljenja vinarstvom, upisao HNS-ovu trenersku akademiju s namjerom da se, između ostalog, počne baviti i treniranjem djece. Projekt njegova dovođenja u Hajdukovu akademiju još uvijek nije realiziran iako je bilo govora o tome da je to gotova stvar, i zbilja se nadam da će do toga doći.

Već bi to što je on trebao doći u varijanti pomoćnog trenera bila prva, ali ujedno i vrlo bitna lekcija djeci i mladima koje bi pomagao voditi. Lišen ega, prenio bi važne poruke mladim igračima ne samo o važnosti pravilnog nogometnog razvoja, već i o tome koliko je bitno biti realan i skroman, i koliko je teško nositi se s očekivanjima koja ta industrija stavlja pred njih. Isto tako, Popaj — kako ga je u mainstreamu zbog fizikalija prozvao Joško Lokas — ima najbolju mogućnost usaditi djeci vrijednosti koje će im pokazati da dosta njih neće napraviti profesionalnu karijeru u nogometu, ali da se ne boje suočiti sa životom koji ih odvodi u nekom drugom smjeru.

Na kraju krajeva, Deranja bi kroz trenersku ulogu i sam mogao preformulirati pitanja iz onih o tome što je moglo biti u ono što tek može biti. Ako je itko zaslužio dobiti takvu priliku, onda je to Popaj.