Od ciklusa do ciklusa; ponovnim uvođenjem Splita na redovni kalendar hrvatske nogometne reprezentacije dobili smo prigodu i za određivanje ‘prolaznog vremena’ vječito nategnutih odnosa između HNS-a i službenog Hajduka.
U listopadu 2019., nakon što su u prethodne 22 godine na Poljudu bile odigrane tek dvije natjecateljske utakmice reprezentacije — od koji je ona protiv Italije bila bez gledatelja — Vatreni su se utakmicom protiv Mađarske vratili u drugi najveći hrvatski grad Doduše, atmosfera po gradu je tada bila kudikamo primjetnije prožeta paranojom, odajući dojam da je HNS samo ‘bildao’ svoj autoritet prema van tako što je, u suradnji s gradskim HDZ-om, pod svaku cijenu progurao održavanje tog susreta u Splitu. U studenom prošle godine Hrvatska je ponovno, kako onaj česti (ne)svjesni komentatorski lapsus kaže, “gostovala” na Poljudu utakmicom protiv Portugala, također održanoj pred praznim tribinama zbog tada važećih epidemioloških mjera.
Aktualni Hajdukov predsjednik Lukša Jakobušić u oba je slučaja bio prominentna figura razgovora. Protiv Mađarske je — tada još u ulozi klupskog dopredsjednika — stajao u onom izaslanstvu u kojem su bili i Marin Brbić, ali i Marijan Kustić, Damir Mišković te tadašnji splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara. Gradonačelnik je uvjeravao kako su se “razmotrili Hajdukovi zahtjevi” i kako je “zadovoljan jer su dogovorili rješenja nakon dugog niza godina”. Jakobušić je inače Mađarsku na Poljudu pratio s istočne tribine, u društvu prijatelja.
Nakon što su, jasno, “razmotreni Hajdukovi zahtjevi” poslije godinu dana postali mrtvo slovo na papiru, Jakobušić se tri dana nakon utakmice s Portugalom zaputio na razgovor kod Davora Šukera, ovaj put kao povratnik u klub, samo na predsjedničku poziciju.
Do nove prigode će Jakobušić imati nešto vremena za introspekciju i odmjeravanje svojih i Hajdukovih budućih poteza, pridružen ostalim kmečavcima na istočnoj tribini
“Našli smo se, otvorili dijalog i razgovarali otvoreno o puno širim temama nego prije kad smo se gađali priopćenjima i zahtjevima”, zadovoljno je poručio Hajdukov predsjednik. “Shvatite da sam ja novi u nogometu i da mi treba malo da pohvatam, pa ću gledati kako predsjednik s iskustvom radi i kako on reagira, pa ću se tako i ja postaviti”, dodao je uz napomenu kako će Hajduk tražiti svoju poziciju u HNS-u “prije svega kroz Nogometni savez Splitsko-dalmatinske županije”.
I evo, sada, godinu dana poslije Šukera, “predsjednika s iskustvom”, više i formalno nema. Hajduk je i dalje izigran, s tim da se više ni ne gađa priopćenjima i zahtjevima. Jakobušić je dočekao i ovu Sloveniju, za koju je defetistički utvrdio kako će je ispratiti “s Borom na Istoku”.
“Nismo u tijelima HNS-a, nema potrebe da ih opterećujemo, da smo tamo gdje nas ne žele”, nije više bilo ni traga odlučnosti s one inauguracijske pressice na kojoj je vikao o hajdukovcima kao o “kmečavcima”, tvrdeći tada kako bi Hajduku “cijela Hrvatska dala trofej samo da prestanu, kako kažu, kmečat”. Razvoj situacije i njegova čvrstog pristupa sada samo potvrđuje kako je postao ništa drugo do žrtva vlastitog populizma.
Možda vam je to pitanje naporno. I možda, pogotovo ako s Hajdukom nemate nikakve veze, to sve zaista zvuči kao nekakvi očajnički pokušaj da Hajduk prikaže samog sebe kao relevantni faktor u nogometnom establišmentu. Međutim, pitanje tih odnosa bitno je naprosto zbog mehanizama unutar Saveza, koji je, jasno, predugo začahuren u odlukama koje se donose jednoglasno, preko ljudi koji su tu postavljeni dekretom i to praktički isključivo amenovani preko bjegunca iz Međugorja. Hajduk je (bio) korektiv, jedini ozbiljno kontinuirani kritički glas i opozicija; zbog toga je bio ismijavan, pa i prezren.
Jakobušić se odlučio zaogrnuti plaštom gosparske diplomacije, pruživši ruku HDZ-ovcu Kustiću baš i kroz to potvrđivanje sulude primisli kako Hajduk treba prestati kmečati i prigrliti odvagane izjave, lišene zahtjeva i imperativa. Prošle je godine Jakobušić utvrdio kako s HNS-om “ne treba ni biti u svađi”, a dodao je i kako je fokus po tom pitanju na Županijskom savezu. Ako ne uspije tu, rekao je, “onda mi nismo ti”.
Definitivno je sumanuto samom sebi stavljati pritisak na leđa zbog jednog tako kompleksnog pitanja kao što je odnos s HNS-om, ali to je još jedna karakteristika populističkog pristupa, u kojem se slavodobitno i na valu predimenzioniranog samopouzdanja čvrsto obećaju stvari za koje niste sigurni kako u praksi izgledaju.
Jakobušić i Hajduk su otpuhani baš na prvoj stepenici za koju je govorio da je mora urediti. Bivšem Hajdukovu nadzorniku Marku Ercegu većinski je potvrđen novi mandat na čelu Županijskog saveza, iako je Jakobušić umjesto njega želio novo lice: 216 glasova je bilo za Ercega, a 38 protiv, od čega su Hajdukova bila 32. Jakobušiću nije preostalo ništa drugo do utvrditi kako je “više nego išta drugo tužan”. Dodao je i to da je “Erceg iskoristio njegovu nepažnju i dekoncentraciju” kako bi ranijim sazivanjem Skupštine ostavio Hajduk bez mogućnosti predlaganja svog kandidata. Pitanje je, s obzirom na omjer glasova, koliko bi povjerenje uopće dobio netko drugi, jer je razvidno da su klubovi zapravo zadovoljni Ercegovim radom u prvom mandatu.
Cinik u meni bi rekao da je Jakobušićeva “tuga” zapravo isto što i kmečanje, ali stvari nisu toliko jednostavne i u tom kolopletu odnosa i figa lako je ostati kratkih rukava. Jednako kao što je predsjednik Hajdukova Nadzornog odbora Benjamin Perasović na teži način naučio da i nakon onoga slavodobitnog pokazivanja srednjeg prsta establišmentu sa splitske Rive može izgubiti kredit među navijačima i članovima nakon što je sa službene funkcije nadgledao Hajdukovo sramoćenje u odnosu sa strukturama vlasti, zapravo jedinoj stvari u kojoj je dotad bio konzistentan.
Jasno da nije rješenje doći u HNS i pokazati im srednjaka, ali je li rješenje mimo ovlasti dolaziti poskrivećki na stražnji ulaz u Hilton kako bi dobio brifing tih istih ljudi iz HNS-a? I je li rješenje legitimirati retoriku tog istog HNS-a i njegovih vojnika, a na štetu navijačkog tijela kluba kojem si na čelu, a onda iz svega izaći “tužan” i neželjen iako si ciljao da ćeš, eto, biti prihvaćen sam po sebi? Ova ‘gostovanja’ reprezentacije zato su također bitna, jer lako ogole demagogiju.
Sljedeća prigoda, nova ‘repkina’ utakmica u Splitu, dat će i novo prolazno vrijeme u ovoj šahovskoj partiji koju Hajduk, izvjesno je to, zasad gubi. Dotad će Jakobušić imati nešto vremena za introspekciju i odmjeravanje svojih i Hajdukovih budućih poteza, pridružen ostalim kmečavcima na istočnoj tribini.
