Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Pozdrav Samiru Toplaku

HNL je izgubio svog ‘najdugovječnijeg’ trenera

“Dogodilo se to jednoga dana u mjesecu, tamo neke teške godine”, recitirao je u svojoj poznatoj pjesmi Leute moj pokojni Toma Bebić, “multidisciplinarni umjetnik”, kako je sebe nazivao. ”Ostao si sam, napušten brod.”

Iako smo nepunih tjedan dana u novoj godini, za Samira Toplaka je ona već postala teška.

Naravno, znao je on sve; još kada su ga novinari uoči te famozne jučerašnje presice u Zaprešiću upitali strahuje li od smjene. To pitanje je zapravo u lokalnom kontekstu ionako samo jasan uvod u ono što slijedi, a na njega se onda tek nadoveže i odgovor. Potvrdio je tako Toplak da “ne zna ništa konkretno”, ali da je “na sve spreman”, a to u ovom narodskom, trenerskom žargonu obično znači da je svjestan kako je kraj tu i da je samo pitanje pod kojim uvjetima će dogovoriti taj razlaz. A čini se da će, kao i uvijek, biti repova.

To da je Toplak izgurao pet i pol godina, koliko je prošlo otkako je u ljeto 2014. stigao u Inter Zaprešić nakon rastanka sa Zelinom, u ovom je konkretnom slučaju više plod specifičnih okolnosti koje u Interu vladaju već godinama, a s kojima se nema svatko živaca ni volje baviti. Biti pet i pol godina u klubu u kojem su dolasci i odlasci toliko frekventni i pritom ga držati iznad vode, s primanjima koja nisu redovita i za koje se rok isplate iz mjeseca u mjesec sve više produžuje, može samo kakav mazohist. Toplak je očito među takvima.

Možda je i sam Toplak bio naivan, nadajući se kako se isplati i dalje gurati jer će bolji dani jednom doći

Ima tome više od dvije godine otkako sam ga u tekstu oslovio titulom Mini-Keka, i to nedugo nakon što je prošao kroz niz od 18 službenih utakmica bez pobjede, ali je svejedno na kraju te sezone dobio novi dvogodišnji ugovor. Mini-Kek nije tu stajalo samo zato što je Toplak tada bio drugi najdugovječniji prvoligaški trener iza Matjaža Keka, kojeg je u međuvremenu i ‘nadživio’, već i zato jer je model njegova rada u Zaprešiću bio u svojoj srži sličan Kekovom.

Kek se u Rijeci također borio s čestim promjenama kadra uslijed sportske politike koja je ovisna o prodaji igrača na koju je još dolazio i rezultatski imperativ, tada postavljen na sam vrh. Toplak je također imao sličnu priču: samo je on morao sklapati roster “surađujući s puno ljudi” i puneći ga kombinacijom niželigaških igrača i menadžerskih pulena, dok je istovremeno morao smisliti način na koji će održati klub u ligi. Jer je i tim ljudima jedino bitno bilo da je Inter i dalje prvoligaš — naravno, najviše zbog bolje pregovaračke pozicije s novim potencijalnim igračima-klijentima.

No, iz sezone u sezonu Toplak je izgledao sve umorniji, potrošeniji. Da, njegove izjave uoči i nakon utakmica često su pravo blago i zabava za narod, kao kada je prošlog ljeta pred kamerama izjavio za svoje igrače da su “debili” koji “ne mogu ništa sačuvati” jer su dvaput prosuli vodstvo protiv Varaždina kod kuće. Samir Toplak je uvijek bio čovjek iz naroda, onaj kojeg će jedan dio ljudi obožavati, drugi dio čak istovremeno i iritirati, ali koji se nikada nije pretvarao da je nešto što nije. Uostalom, kada toliko dugo morate kusati govna, onda vam ni ne preostaje puno više nego da si dopustite barem reći što zaista mislite, bez ikakvog uljepšavanja.

Imidž jednostavnog i direktnog šaljivca jest zabavljao ljude, ali je Toplaku istovremeno služio i kao obrambeni mehanizam. Podočnjaci su bili veći, oči crvenije, a glas napuknutiji. I vjerojatno je još puno stvari koje Toplak ni u ludilu nije mogao reći u eteru, puno puta je sigurno želio sve poslati u krasnu materinu, ali je ipak ostao. Osnovni cilj bi  na kraju nekako bioispunjen, a onda bi se, uz tapšanje po ramenu i isplaćena dugovanja, napunile baterije i krenulo ispočetka. I tako iz godine u godinu.

Početkom studenog bačena je u eter senzacionalna glasina da bi “bogata Kineskinja” Jiang Yu bila spremna uložiti milijun i pol eura u Inter kako bi ga osovila na noge, a onda ga ‘osvježila’ upravljačkim kadrom koji bi uključivao i bivše Hajdukove zaposlenike Ivana Kosa i Krešimira Gojuna. Naravno, to je klasična priča kakva fascinira Hrvate: ona o dolasku ‘nekoga’ tko će u par poteza transforimirati sirotinju s dugovima i na rubu opstanka u nešto konkurentno. Inter je gospođi Yu trebao biti odskočna daska za lokalne investicije, dobar stari model koji onda podigne euforiju. Na kraju je sve završilo s tek 600.000 kuna koje je gospođa Yu, simboličnog prezimena, predala kao jamstvo za kupnju bivše političke škole u obližnjem Kumrovcu. I onda, gle čuda, netragom nestala.

Nakon godina životarenja, svaka je nada velika, ali prečesto ispadne lažna. Tako je bilo nedavno u Šibeniku, tako je sada i u Zaprešiću.

Vijest o tome da sada klub operativno preuzima menadžer Velibor Kvrgić i nije neka velika novost: još u travnju 2018. je obznanjeno kako su u FIFA-inu sustavu TMS IRT koji registrira poslovanje nogometnih klubova i posrednika, uz Dinamo, Hajduk, Osijek i Rijeku stajali i Žuti iz Zaprešića. Naime, uz transfer Jakova Filipovića iz Intera u Lokeren stajalo je upravo Kvrgićevo prezime, odnosno ime njegove agencije Love Players, kojem je za posredništvo u tom transferu isplaćeno čak 100.000 eura provizije. Ako odete na popis igrača koje zastupa Kvrgićeva agencija vidjeti ćete mnogo imena koja su prodefilirala kroz Toplakov ‘kolodvor’, kao i ona koja su i sada tu i koja će se odazvati na prozivku novom treneru Željku Petroviću,  inače također Kvrgićevu suradniku.

Istovremeno je objavljen i popis ‘nepoželjnih’, na kojem je između ostalog i kapetan i standardni prvotimac ove jeseni, Tomislav Mazalović. On je najavio pravni angažman i pomoć od Nogometnog sindikata, tvrdeći da je “iznenađen i šokiran” otpisom, upirući baš u Kvrgića koji sada, prema Mazaloviću, iz kluba “miče sve koji nisu u njegovoj agenciji”. I koji bi sada u klub navodno trebao uložiti novac koji je pritom očito dobrim dijelom stekao poslujući s njima.

Pitanje tko tu koga glođe ostavljam i dalje otvorenim, ali sav ovaj kratki presjek zapravo služi tome da bi u prvi plan gurnuo upravo Toplaka. Naravno da su ovo ti ljudi s kojima je on ‘surađivao’ kroz godine tako što je njihove anonimuse koje su na svakakve načine ‘parkirali’ u Zaprešić pretvarao u vrijedne prvoligaške igrače, s većim ili manjim uspjehom. Da pritom ne vrijeđam ničije sposobnosti usporedbama s izrekama o fekalijama i pitama, pogotovo kada su to ljudi koji i po par mjeseci nisu vidjeli plaće.

Možda je i sam Toplak bio naivan, nadajući se kako se isplati i dalje gurati jer će bolji dani jednom doći, ali kada se račun silom prilika morao podvući, on je prvi završio na listi za odstrel. Priča je to kakvih ima previše u ovoj našoj svakodnevnici, samo što teško dođu na naslovnice i još teže na njima ostanu. One u kojima čovjek sklapa kraj s krajem, usput kusajući govna koja mu postave na stol iako plaće kasne, čekajući bolje dane. I jedino što na kraju dočeka je da završi kao sam, napušten brod.

A na pitanje što se točno dogodilo može samo odmahnuti rukom i zaključiti “Ma, svi smo mi debili, eto”.