Na igralištu splitske Osnovne škole Mejaši vladala je pomalo neuobičajena scena.
Dok su na terenu svoj trening odrađivali dječaci u Hajdukovim trenirkama, oko igrališta okupili su se njihovi vršnjaci koji su sve promatrali sa zanimanjem. Jedan je dječak reportera Slobodne Dalmacije koji je došao pokriti događaj čak upitao i s kim igraju, vjerojatno se nadajući kako će ta nesvakidašnja prilika kulminirati tako što će se moći pohvaliti da je baš on dobio priliku ostvariti san kakav ima vjerojatno velika većina klinaca iz kvarta: zaigrati s hajdukovcima.
No, bio je u pitanju ‘samo’ trening mlađih početnika iz Hajdukove Akademije Luka Kaliterna, koji su u sklopu akcije Vratimo dicu na igrališta zajedno sa svojim kolegama iz pionirskih i kadetskih kategorija treninge počeli održavati na školskim i kvartovskim igralištima diljem samog grada. Cijela situacija s pandemijom je samo ubrzala taj proces, pošto zbog epidemioloških mjera nije preporučljivo da se prva momčad i kategorije miješaju na poljudskim travnjacima, pa su u klubu zbog toga i onemogućeni složiti raspored treninga. Ali čitava akcija bila je već unaprijed pripremljena kao skretanje pozornosti na važnost slobodne igre na igralištima.
“Želimo da i druga djeca vide da i oni mogu biti u Hajduka, da naša djeca ne lete”, izjavio je za Slobodnu pomoćnik voditelja u Akademiji Andro Fistonić. “A drugo, siguran sam da dio djece i ne zna da im postoji igralište u kvartu. Cilj je da i našu i drugu djecu motiviramo da se vrate na igrališta i mimo tih treninga. Na tim terenima je i iz brojnih grafita vidljiva velika ljubav prema gradu i klubu, a dolazak u te sredine i kod djece stvara osjećaj pripadnosti.”
Koliko bi siromašnija bila sportska kultura u zemlji poput Hrvatske da su se klinci i njihovi roditelji morali boriti ili plaćati za svaku odigranu partiju na igralištu?
Fistonić, naravno, vrlo dobro zna o čemu priča, pošto se na srodnim temama, između ostalih, i odškolovao studirajući na Deutsche Sporthochschule, poznatom sportskom sveučilištu u Kölnu u čijem je nogometnom klubu jedno vrijeme bio i pomoćni trener selekcije do 17 godina. Ondje je uvidio razlike u pristupu kod razvoja mladih nogometaša; u Njemačkoj se i od tih najmlađih kategorija često kreće odmah raditi i na taktičkom planu, što istovremeno pomaže djeci da razviju svijest o igri kao kolektivnoj igri.
U Splitu je kultura uličnog nogometa, baš kao i u ostatku Hrvatske, jedan od temelja opće sportske kulture.
Ugodni klimatski uvjeti kroz veliku većinu godine podrazumijevaju da djeca mogu velik dio vremena provesti izvan doma u igri, iako je Fistonić u pravu kad tvrdi da je sjedilački način života dobrim dijelom prožeo i naše društvo. Mnogi su sportaši svoj prvi dodir sa sportom kojim se se kasnije počeli baviti doživjeli baš na igralištima i uličnim prilazima.
Ono s čim se ne bih složio je kako djeca ne znaju da im postoji igralište u kvartu. Poznavajući lokalne prilike, kudikamo je vjerojatnije da na ta igrališta ni ne mogu doći.
Na jednom takvom igralištu sam svoje prve korake s loptom napravio i ja sam.
Igralište Osnovne škole Pojišan na Bačvicama bilo je donekle baš onakvo kakvo Fistonić prikazuje u svojoj viziji. Grafiti na zidovima su, doduše, bili neugledniji i nisu samo slali poruke pripadnosti kvartu, nogometnom klubu ili gradu, a nije nam ni smetalo to što prije kakvih 20 i kusur godina umjetna trava koju spominje kao bitan faktor djeci nije još bila naširoko korištena. Bilo je to obično, pomalo i zapušteno betonsko igralište, ali za moje prijatelje i mene ono je predstavljalo Camp Nou i Old Trafford u malom.
Na njemu sam vidio najbolje nogometaše u svom životu, bez obzira na to što gotovo nitko od njih nije kasnije krenuo u profesionalne vode. Na dva također neugledna koša postavljena poprečno preko nogometno-rukometnog terena igrali su i mnogi talentirani košarkaši, a kada bi nam lopta završila u oštrim krošnjama palmi pomalo i nestrateški posađenih iza jednog gola, druženje bi se nastavilo na malenoj betonskoj tribini sa suprotne strane. Na toj se tribini okupljalo kada bi se proslavljao posljednji dan škole, a s nje se organizirano iz kvarta počelo i kretati na Hajdukove utakmice. Bilo je to igralište koje nije samo služilo rekreaciji, već i njegovanju osjećaja društvene pripadnosti; za dijete koje je odrastalo u ratnom i poratnom razdoblju bilo je tu i ružnih slika, ali svi smo naučili živjeti s njima na tom igralištu koje nam je postalo i mala životna škola.
Naučili živjeti i s loptama koje bi nam bile najdraži pokloni za rođendane i koje bismo prvo gledali s ushitom onako nove i čiste, ali bi ih bez imalo grižnje savjesti odmah nosili na školsko kako bismo ih dijelili i raubali sa ostatkom djece, od koje mnoga nisu imala roditelje koji bi im takve lopte mogli priuštiti. Kao ni PlayStatione i GameBoyeve koji su se sredinom 1990-ih počeli pojavljivati i na našem tržištu, pa tako i u našim kućama, ali koji nam isto tako nisu bili prepreka druženju vani.
U kolumni u kojoj sam već spominjao to igralište spomenuo sam i osmaša Lovru Dell’Orcu koji je u izvještaju s prosvjeda protiv davanja upravo njega u zakup tužno ustanovio kako “vikendom nema gdje igrati nogomet”, osim ako ne preskače opasnu i neodržavanu žicu igrališta koje je završilo pod koncesijom, a samim tim i pod ključem. Moje školsko igralište više nije moje jer sam odavno napustio kvart i grad, ali više nije ni Lovrino, kao ni ostale djece iz kvarta. To je sada isključivo igralište onih kojima vlasnici koncesija daju pravo na termine.
Kada dođem kući i prošetam kvartom, onda ne vidim samo to tužno, ograđeno i neodržavano igralište s umjetnom travom. Kvartu gravitiraju još otprilike tri igrališta: osim Crkvenog, tu su i tereni na Baterijama te kod Osnovne škole Lučac, koja je zapravo naknadno izgrađena zbog činjenice da su kapaciteti moje osnovne škole, udaljene svega pet minuta hoda, postali u jednom trenutku preopterećeni. I taj podatak iz današnje perspektive, u kojoj je kvart opustošen kako bi se napravilo mjesta za turističke kapacitete, zvuči pomalo i nestvarno.
Na Crkvenom igralištu su sada cageball tereni na kojima, mislim, nikad nisam vidio osobu mlađu od 20 godina, u ekipama koje, naravno, plaćaju termine privatniku. Na Baterijama se ljudi iz Gradskog kotara i članovi Gradskog vijeća gotovo na svakodnevnoj razini obračunavaju oko prava na upravljanje navedenim terenima, pri čemu se spominju i prijetnje oružjem. Na tom Lučcu se betonsko igralište također tobože uredilo za potrebe privatnog kluba hokeja na travi (?) koji tu na kraju nikada nije ni zaživio, a kad značajne financijske koristi nema, onda se, baš kao i na mom Školskom, teren ogradi žicom i prepusti propadanju. Na Lučcu su tako sami građani morali čupati tu neodržavanu, raspadnutu i opasnu umjetnu travu kako bi se igralište moglo barem pokušati opet staviti u kakvu-takvu javnu funkciju. No, sami ne mogu sanirati opasni zid tvrđave koji se urušava i iz kojeg na teren pun psećeg izmeta sada, po svemu sudeći, izlaze i zmije.
Pokušavao sam uoči ovog teksta doći do podataka koliko je splitskih igrališta poput mog Školskog na kraju završilo pod koncesijama, najčešće izdavanima fantomskim malonogometnim klubovima i privatnim ‘školama nogometa’, kojima Grad Split zbog vlastite nesposobnosti održavanja javnih igrališta gura taj ‘problem’ u ruke. Razmjerno brzo sam shvatio kako je to gotovo nemoguć posao, jer takvo istraživanje odvede čovjeka u ulogu ping-pong loptice koju odgovorni prebacuju jedni drugima, a sve u svrhu izbjegavanja istine koja je samo jedna: da u njihovoj računici slobodna igra, koju Fistonić ispravno naglašava kao jedan od temelja formativnog razvoja mladog sportaša, dolazi na posljednje mjesto.
Privatnicima, naravno, ne odgovara da djeca besplatno troše infrastrukturu koju su oni postavili kako bi na njoj zarađivali. Utoliko i ona etiketa “sportske nacije” samo postaje zalog za omasovljavanjem takvog modela haračenja po javnim igralištima, koja svakim danom završavaju pod novim ogradama i lokotima.
I u tome leži pravi meritum problema, a priča o djeci koja su zadubljena u svoje laptope i tablete — iako je apsolutno realna — postaje pomalo i jeftina izlika za obračun s tom pošasti. Uostalom, i na jednom od travnjaka na kojem sada Hajdukovi klinci treniraju vodila se bitka za ‘spas’ igrališta od pada u koncesionarske ruke, baš kao što se vodi i na Bačvicama, a objave na Facebooku jasno sugeriraju kako je Hajduk dopuštenje za treniranje dobio od jedne škole nogometa koja je “sportskim prijateljima HNK Hajduk Split izašla u susret i ustupila njihove termine” na tom igralištu.
Hajduk bi s etiketom ‘narodnog’ kluba baš trebao iskorištavati ovu svoju ideju kako bi ukazao na problem koji pogađa širu zajednicu. Nekad su se djeca učila važnosti nogometa kao kolektivne igre baš kroz tu loptu, pri čemu bi netko svoju miljenicu rado ustupao na korištenje svima. Tu bi se premostio jaz financijskih okolnosti zbog kojih možda pojedinačna djeca ne bi imala mogućnost igre naprosto zato jer im roditelji ne bi mogli priuštiti opremu, a sada je ta granica u potpunosti pomaknuta do krajnosti, pa se za običnu igru na igralištu djeca moraju ili upisivati u skupe škole nogometa, ili se roditelji moraju prosvjedima izboriti za pravo da njihova djeca jednostavno dođu s loptom na školska igrališta i slobodno se igraju.
Ako Hajduk i ostali klubovi — jer ovaj problem nipošto nije ograničen isključivo na Split — misle kako je to nešto što izlazi iz domene njihova utjecaja, onda bi se naprosto trebali zamisliti koliko bi klupskih megatalenata i ikona koje su im donosile pobjede, trofeje i unosne iznose od transfera ostalo uskraćeno za nogometnu karijeru da su živjele u doba u kojem su pojedinci za vlastiti profit ograđivali igrališta, koja bi onda prepustili devastaciji samo zato jer im taj profit ne bi bio dovoljan. Koliko bi siromašnija bila sportska kultura u zemlji poput Hrvatske da su se klinci i njihovi roditelji morali boriti ili plaćati za svaku odigranu partiju na igralištu?
Uostalom, imamo primjere poput onog norveškog, koja je zaista zemlja sretnih sportaša naprosto zato jer sustavno ulaže u model široke dostupnosti sporta kao praktički temeljnog prava svakog građanina od najranije dobi. Norvežani znaju da ta igrališta i pravo na njihovo slobodno korištenje predstavljaju temelj zajednice na kojoj počiva sportska kultura, a i sami klubovi koji se onda na nju rado pozivaju i predstavljaju kao njeni produkti.
Djeca poput Lovre iz reportaže s Bačvica vrlo dobro i dalje znaju gdje je njihovo igralište; problem je taj što to igralište više nije njihovo. Ako nam trebaju znanstveni radovi koji će ukazati na to da će uskraćivanje slobodne igre neminovno voditi do negativnog utjecaja na sportsku kulturu u budućnosti, onda to znači da smo negdje već ozbiljno pogriješili.