Na suncu i sjeni

Pred kime se Mišković pravi blesav?

Izolirani incidenti i licemjerje jednog od čelnih HNS-ovih ljudi

Tjedan je dana trebalo da se slegne prašina podignuta na utakmici Rijeke i Hajduka, čak i za generalne standarde Jadranskog derbija jednog od najkontroverznijih susreta ovih dvaju suparnika. Fraze o događanjima “na terenu i izvan njega” dovedene su do svojih krajnjih granica, iako su se zapravo čak i nenogometne stvari po kojima će utakmica ostati upamćena većim dijelom dogodile baš na terenu: dvojica Rijekinih navijača koja su utrčala na teren kako bi se sukobila s Hajdukovim igračima i zaposlenicima postali su simbol ponajvećeg sigurnosnog propusta na hrvatskim stadionima još od… pa, Jadranskog derbija u Splitu iz ožujka 2017., kada je jedan Hajdukov navijač na Poljudu smatrao shodnim utrčati u teren sa šipkom u ruci.

Jadranski je derbi odavno izašao iz svojih pomalo i trivijalnih okvira, onih u kojima je taj njegov naziv bio i ponajveći indikator ‘važnosti’ susreta za domaću nogometnu kulturu.

Susreti između Rijeke i Hajduka postali su sudari dvije kontinuirano najgledanije ekipe u domaćem prvenstvu; Hajduk je, očekivano, od pamtivijeka ekipa koja se može pohvaliti najvećim posjetom, a Rijeka već dugih 11 godina u nizu druga u tom segmentu. Ove pandemijske sezone Hajduk kod kuće gleda u prosjeku 7.286 gledatelja, dok Rijeku na Rujevici prati prosječno 3.339 ljudi. Prvi idući pratitelj je Osijek, koji je ove sezone u Gradskom vrtu pratilo svega 1.873 gledatelja. Jadranski derbi odigran krajem kolovoza u Splitu najgledanija je utakmica Prve HNL ove sezone; uživo ju je pratilo 15.967 ljudi, dok je ovaj na Rujevici gledalo 6.578, što je četvrta najgledanija utakmica sezone.

Sve to ukazuje na iznimnu važnost ovog susreta. No, on nosi i negativne konotacije, a scene koje smo gledali prošlog vikenda svakako su sramotne i uznemirujuće. Doduše, očito ne baš za svakoga.

Miškovićev pristup je manje toksičan od Mamićeve strahovlade, ali riječ je tek o drugom polu istog problema. Uglađenijem, finijem, ali zapravo još licemjernijem

“To su, odgovorno tvrdim, bila dva izolirana incidenta”, lakonski je poručio Damir Mišković. “Ljudi su previše popili te su izašli na travnjak. Žao mi je što se to dogodilo, ali ne možete tijekom 90 minuta baš sve iskontrolirati. Verbalnih provokacija je bilo, ali to je dio navijačkog folklora. Za mene se ništa strašno nije dogodilo.”

U redu, manjak histeričnog pristupa problemu zvuči obećavajuće; no, problem je upravo u tome što Mišković ovako ozbiljne sigurnosne propuste na stadionu na kojem šefuje opisuje u maniru pripitih ujaka na svadbi, pogotovo jer je zapravo i došlo do okršaja Hajdukovih igrača i osoblja s agresivnim navijačima. S druge strane, Mišković je itekako bio histeričan kada je u ožujku 2017. onaj mladić odlučio ‘izolirano’ vitlati šipkom, dok se s poljudskih tribina čuo kontinuirani poziv na ubijanje Srba.

“Ne znam otkud tolika mržnja”, govorio je tada Rijekin gazda, kojeg su u loži splitski navijači gađali bocom, baš kao što se sada dogodilo i Hajdukovu izaslanstvu na Rujevici. “Nas u Hrvatskoj ima jako malo i ako se budemo mrzili na ovakav način, neće biti dobro”, dodao je Mišković i pojasnio: “Djeca gledaju te utakmice, imaju 10-15 godina, a Split i Rijeku gledaju na takav način. Jasno mi je da se ljudi 90 minuta na utakmici ispušu, ali u Splitu smo vidjeli da su prijeđene granice. To je strašno. Ružna slika je otišla prema svijetu, Italiji, Engleskoj… Svi su vidjeli scene koje ne donose ništa dobro hrvatskom nogometu.”

Nije problem utvrditi kako smo u dvije odvojene prigode, koje su prošle u praktički identičnoj atmosferi linča, od strašne mržnje koja ne donosi ništa dobro došli do navijačkog folklora. Besmisleno je sada vagati je li se više pozivalo na ubijanje Srba ili tovara, Splićana ili Riječana; je li se bacila jedna ili dvije baklje u teren i je li na njega utrčao jedan čovjek ili dvojica. U oba je slučaja riječ o umobolnim incidentima i ozbiljnim sigurnosnim propustima. Međutim, Mišković nije samo čelni čovjek jednog kluba, nego i dopredsjednik Izvršnog odbora Hrvatskog nogometnog saveza, što njegovim riječima — i razlici u doživljaju dvaju prilično sličnih incidenata — daje specifičnu težinu.

Ovog je tjedna HNS-ov disciplinski sudac Alan Klakočer za nerede na derbiju odrezao kaznu koja je praktički dvostruko blaža od one koju je 2017. zaradio Hajduk. Splićani su tada bili kažnjeni sa 80.000 kuna i dvije domaće utakmice bez prisustva publike, dok je sada Rijeka zaradila jednu utakmicu bez publike i 50.000 kuna kazne. Istovremeno je i Hajduk za isti susret, zasluženo, dobio svoju kaznu u iznosu od 20.000 kuna.

O validnosti jedne i druge kazne može se pričati, ali kad bismo najvećim problemom u cijeloj priči smatrali različitost tih kazni, upleli bismo se i sami u zamku jeftinog klubaštva. Ono što me osobno više smeta je baš razina retorike jednog od formalno najbitnijih ljudi u hrvatskom nogometu, koji u ovom slučaju ne samo da očito poteže takvo klubaštvo nego i svojom relativizacijom demonstrira nevjerojatnu razinu nebrige prema konceptu zdrave navijačke kulture u Hrvatskoj.

Zapravo, to i zorno sam potvrđuje u nastavku svog komentara na ovaj Jadranski derbi.

“Žao mi je što nema više gledatelja, ali nemam pravi odgovor na pitanje zašto je tako”, okrenuo je na širu temu Mišković. “Opet, ne možemo reći da na Rujevici nemamo dobru atmosferu, iako osobno priželjkujem daleko više publike. Očito svi mi u HNL-u moramo više raditi na privlačenju gledatelja, jer stadioni su nam zabrinjavajuće prazni. Znam da mnogi to vežu uz koronu, ali nisam siguran da je ona glavni uzrok malih posjeta. Istina je i da su nam stadioni derutni, da zbog toga mnogi ljudi ne žele na tribine, ali kako god, moramo pronaći način da na tribine dovedemo više gledatelja.”

Tužnije mi je zapravo od dopredsjednika Saveza čuti ovakvo iskorištavanje priče o slaboj posjećenosti u svrhu spina nego sam zaključak kako su ozbiljni neredi na Rujevici sada po njemu očito nešto usputno.

Davno sam pisao o Hrvatskoj kao o naciji lažnih vjernika i nogometom zaluđenom narodu kojem je dovoljno malo vjetra ili kiše da ga odvrati od odlaska na stadione. Pritom je i ono malo gledatelja koji pohode stadione, a tu treba izuzeti Poljud, raznim metodama aktivno odvraćano od dolaska. U Zagrebu je borba protiv navijačkog tijela aktivna već više od desetljeća i pritom sprovođena na najpodlije načine, ali nerazumijevanje je prikazano i spram artikuliranih problema publike u Rijeci.

Tema tihe, a očito definitivne selidbe kluba s Kantride na Rujevicu uvijek je sporogoruće prisutna, da bi u jednom trenutku čak prerasla i u otvoreni sukob između Armade i Miškovića, pri čemu dio navijača i dalje bojkotira domaće susrete. Nije, dakle, problem samo korona već pravi problem traje puno dulje, samo je pitanje kako ga i kada Mišković želi vidjeti.

Najveći je problem baš selektivno pristupanje problemima i njihovo ignoriranje sve dok ne utječu na nešto što je na osobnoj razini vezano uz rad tih najprominentnijih pojedinaca. Nećemo se lagati, Miškoviću su ovo bili “izolirani incidenti” jer je Rijeka u utrci za naslov i najmanje mu je kao vlasniku u interesu da ekipa u završnicu jesenskog dijela prvenstva uđe s praznim tribinama.

Ne može se javno reći da je Mišković na bilo koji način utjecao na odluku disciplinskog suca, ali sigurno da je odlučio putem medija na ovaj način pokušati barem latentno raditi pritisak u javnom prostoru tako što s pozicije autoriteta relativizira stvari. I kada on onda okreće priču na lamentaciju o tome kako “nema pravi odgovor” na pitanje zašto nogomet u Hrvatskoj nema više publike, on iz te pozicije autoriteta zapravo želi poručiti da ga za to suštinski i nije osobito briga. Ovaj njegov pristup sigurno jest dosta manje toksičan od one strahovlade Zdravka Mamića i progona navijača, ali efektivno je riječ tek o drugom polu istog problema.

Uglađenijem, finijem, ali zapravo još licemjernijem.

Navijače se na tribine dovodi demokratičnošću, transparentnošću i vidljivom brigom i za klubove i ligu u cjelini. Čovjek kojem Mamić teatralno oblači kaput sigurno nije tu da sprovodi te principe, stoga je tužno da se uopće ima potrebu obraćati javnosti na ovaj način i praviti se blesav zapravo najviše pred samim sobom.

Da su tribine u kontinuitetu pune, da se odgovorni aktivno i konstruktivno trude privući publiku i da prvenstveno sami priznaju vlastite pogreške i indolentnost, onda bi i ovakve scene kakve viđamo na Jadranskim derbijima uistinu bile donekle izolirani incidenti, jednostavno zato jer bismo imali pozitivan uzorak kojim bi mogli raspolagati kao protutežom. Ovako se svaki incident dvostruko žešće manifestira u manjku bilo kakvih drugih, suvislih navijačkih aktivnosti, a tu nam onda ostaju samo neodgovorena pitanja i mišljenja vlastodržaca koji su sami po sebi već godinama izolirani incidenti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.