Prije nekoliko dana sam na putu do prodavaonice prolazio preko igrališta jedne zagrebačke osnovne škole. Ondje je još bilo ljudi; ekipa je čak igrala basket, što je djelovalo kao neopisivo nerazuman potez, a iza njih je još bilo i društvo penzionera. A onda, tamo negdje u kutu, klinac daleko od svih sam je šutirao loptu o zid. Nekim običnim danom ne bih se ni osvrnuo na društvo koje je haklalo, ni na penziće, a ni na tog klinca. Ali mi je u tom trenu dao za razmišljati: onako usamljen, s loptom kao jedinim društvom, bio je na početnoj, nultoj točki nogometa, onoj u kojoj se u doba ovakve krize sve vrati. Ta lopta i taj zid bili su sve što je tom klincu trebalo, kao i mnogim velikanima igre.
“Većinu vremena sam bio sam”, priča o djetinjstvu Dennis Bergkamp u Stilness and Speed: My Story, biografskoj knjizi koju potpisuje zajedno s Davidom Winnerom. “Samo sam udarao loptom u zid: prvo sam pratio način na koji se odbija, vraća i kako ću je iskontrolirati. Onda sam je pokušavao prvo kontrolirati jednom nogom, pa drugom, i uvijek sam tražio nove trikove, promjene ritma. Možda to ljude nije zanimalo, ali ja sam bio fasciniran i puno godina kasnije bih znao dati dobar pas na utakmici nakon čega bih se osvrnuo i promislio: čekaj, znam odakle ovo dolazi.”
U toj slici klinca s loptom ima, međutim, uvijek nešto tugaljivo. Nema li prijatelje ili obitelj koji mu mogu barem dodati tu loptu?
Ako ste se pitali odakle Luki Modriću sposobnost navlačenja dvojice suparničkih igrača na sebe koje onda izbaci brzinskim okretom ponekad već pri primanju lopte, odgovor je također u zidu. Točnije, u zidovima parkirališta zadarskih hotela Kolovare i Iž, koji su djetetu iz prognaničke obitelji služili u igri koju je igrao sam.
Sve te vježbe koje treneri diljem svijeta pokušavaju implementirati i razviti, od duplih pasova do ronda, imaju svoju polazišnu točku u klincu koji šutira loptu u zid
“Luka je zapravo samouk”, opisao je taj rani stadij Modrićeva nogometnog razvoja pokojni Tomislav Bašić, jedan od njegovih prvih trenera. “On je osnove tehnike naučio igrajući sam, nabijajući loptu, štopajući je, kontrolirajući, okrećući se u mjestu. Shvatio sam da mu to što je radio može pomoći u igri i puno samo radili na nadogradnji tog elementa”.
Pojam mišićne memorije sam po sebi nije teško dokučiv. Radi se o razvoju automatizama kroz ponavljajuće, često najjednostavnije vježbe, koje vam u ovom pogledu omogućuju da s vremenom razvijete što prisniju interakciju s loptom, ali i svijest o njenom ponašanju.
Bergkampov okret pri akciji koja je rezultirala nezaboravnim golom Newcastleu samo je primjer savršenog poznavanja lopte i tajminga u kojem se ona može iskontrolirati na takav suludo efektan način, naprosto zato što su ti pokreti već ‘zapisani’ u mišićima. To je ono što Bergkamp podrazumijeva kada priča o naknadnom prisjećanju, i baš je zato, u priči o tom nezaboravnom pogotku prvo istaknuo kako pas Roberta Piresa zapravo “i nije bio najbolji”, ali je u glavi znao kako će se lopta ponašati, kao i to da se mora kretati u smjeru u kojem je predvidio da će ona, iako se naizgled kretala sasvim izvan kontrole, pasti. Taj je Piresov pas zapravo zaista bio presnažan i kao takav težak za kontrolu, pogotovo s igračem na leđima, ali je to bilo dodavanje nalik onom kakvo vam ‘vraća’ zid.
Spoznaju o važnosti tog linearnog tijeka nogometne povijesti, pokrenutog usamljenim udaranjem lopte u zid, razmjerno su brzo prigrlili i veliki nogometni progresivci, a među prvima je bio i barba Luka Kaliterna. On je još davnih dana, u počecima svoje trenerske karijere, kao svoj ‘izum’ predstavio izgrađeni zid od cigle na koji je bojom nacrtao okvir gola i dodao brojke na različite točke: najviše brojke su bile u samim gornjim kutovima, a onaj igrač koji bi uspješno gađao i skupio najveći broj bodova bi bio pobjednik u toj igri.
Njegove metode nastavio je razvijati Tomislav Ivić, koji je svoju zlatnu Hajdukovu generaciju usavršavao baš na principima beskonačnog ponavljanja vježbi kako bi one prešle u automatizme. I on je krenuo od osnova, pa je jedna od njegovih najpoznatijih metoda — koju je također preuzeo od Kaliterne — bila trening na omanjem igralištu dimenzija 35×16 metara, koje je bilo omeđeno zidom. Na tom poligonu, podosta nalik današnjem terenu za cageball, igrači su vježbali igru “od šponde”, kako to Splićani zovu, u kojoj su morali prvo voditi loptu, zatim napucati u jedan zid, nakon čega bi je u okretu trebali iskontrolirati i ponoviti brzo radnju na drugom kraju. Tako su igrači aktivno razvijali tehniku i mišićnu memoriju, a pogotovo primanje lopte po onoj Kaliterninoj “jednom (nogom) takni, drugom makni”.
Desetljećima kasnije i ta je ideja nadograđena, kad je inovator Christian Güttler izradio stroj nazvan Footbonaut. U osnovi je to samo futuristička verzija Kaliternina i Ivićeva projekta: igrač se nalazi u sredini omanjeg prostora, omeđen zidovima iz kojih kompjuterski sustav programirano ispaljuje lopte koje igrač treba kontrolirati i onda produžiti u drugi okvir koji mu sustav označi. Taj je njegov projekt postao hit na nogometnom tržištu, a planetarno popularnim su ga učinili Borussia Dortmund i Hoffenheim.
Ali sva ta suvremena pomagala i sve te vježbe koje treneri diljem svijeta pokušavaju implementirati i razviti, od duplih pasova do ronda, imaju svoju polazišnu točku u klincu koji šutira loptu u zid.
Početni korak te evolucije je jednostavan, možda i dosadan za gledanje — a i tugaljiv, poput slike usamljenog Luke koji bjesomučno udara loptu u zid na hotelskom parkingu, ali najčešće je to nešto na što se uopće ni ne osvrnemo. Međutim, u kaosu kao što je ovaj aktualni, u kojem smo s društvenog bića svedeni na izolirane jedinke, vraćamo se na njega kao na prapočelo, izvor iz kojeg teče nogometna rijeka.
Volio bih da nam ova situacija omogući sličnu dedukciju i na nešto općenitijoj razini; da iskoristimo ovo vrijeme i to što smo kao vrsta dovedeni pred zid kako bismo primijetili još neke od onih obično ‘nevidljivih’ detalja iz kojih izvire naša svakodnevica i povezuje društvo u funkcionalnu cjelinu. Tko zna, možda bismo ponovnim obraćanjem pozornosti na te osnove uvidjeli i gdje smo kod nekih od njih u svom razvoju pogrešno skrenuli i otuđili se od njih, jer vremena za popravak još uvijek ima.
