Tek je dva tjedna prošlo u 2022., a već smo dobili potencijalno najironičniju vijest godine. Naime, ovih je dana objavljena informacija kako bi prva tri kata sjeverne zgrade maksimirskog stadiona trebali, barem privremeno, popuniti studenti Građevinskog, Geodetskog i Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zgrada u kojoj su inače smještena sva tri fakulteta oštećena je potresima, pa je odlučeno da će se privremeno rad svih triju tehničkih fakulteta prebaciti u prostorije ponajvećeg simbola arhitektonsko-građevinskog promašaja u novijoj hrvatskoj povijesti. Među komentarima na tu vijest na internetu se našao i barem jedan duhoviti, koji je naglasio kako bi ironija bila potpuna kada bi na tom ruševnom zdanju “praktičnu nastavu” odrađivali i studenti zagrebačkog Prava.
Međutim, vrijeme za sprdačinu oko pitanja maksimirskog stadiona odavno je prošlo; sve fore su višestruko izlizane, baš kao i raspadajuća i po život opasna armatura zdanja koje je u proteklih 30-ak godina proždrlo preko pola milijarde proračunskih kuna. Maksimir više nije “najružniji stadion u Europi”, što je činjenica koja je s tim silnim godinama poprimila čak i nekakav utješni, simbolički profil; kao da je u pitanju čeljade koje ipak nije u redu prosuđivati na temelju vanjskog izgleda. Ako ćemo o simbolici, Maksimir više nije ni simbol Kuće duhova hrvatskog nogometa, ekvivalent onog istrošenog zdanja Obitelji Addams nad kojim stalno obitava crni, tmurni oblak.
On je sada samo obična, neiskoristiva ruina.
Problem pritom ne leži samo u činjenici da su potresi zatvorili istočnu tribinu, dok je upitna i statika na zapadnoj tribini. Prema dostupnim izvještajima, maksimirski stadion više nema ni potrebnu razinu osvjetljenja koja udovoljava UEFA-inim standardima, 13 godina nakon što su postavljene tada nove, LED žarulje. Svi oni kozmetički zahvati, improvizacije i muljaže pri predaji zahtjeva za licenciranje sada su iscrpljeni, baš kao i fore oko samog stanja, pretvorivši pitanje maksimirskog stadiona iz prvenstveno strukovnog u političko.
Za nekih 50-ak milijuna eura uštede Tomašević bi, davanjem koncesije bez ispunjenja te jedne krucijalne stavke, predao novu zlatnu koku ljudima koji su okupirali Dinamo
Ipak, izgleda da je muka došla kraju. Božić je 2021. uranio, pa su 20. prosinca za stol sjeli predstavnici Grada Zagreba i članovi Dinamove uprave kako bi i formalno otvorili pregovore oko potencijalne dodjele koncesije na stadion, i to u periodu od 99 godina.
U suštini je to predstavljeno kao objektivni interes za obje strane; Grad bi davanjem stadiona u dugoročnu koncesiju omogućio Dinamu podizanje kredita sukladno Zakonu o koncesijama, koji bi mu također omogućio i povoljnije kreditne uvjete, sve kako bi klub osigurao likvidnost do završetka postupka izgradnje novog stadiona u Maksimiru. Također, Grad bi istovremeno prebacio sve financijske zahtjeve i odgovornost na sam klub; prema procjenama, troškovi rušenja postojećeg zdanja — ako ga već ne dokrajči sama Majka Priroda — i izgradnje novog kretala bi se negdje između 350 i 700 milijuna kuna.
Taj bi novac Grad uložio u izgradnju novih javnih sportskih objekata, dok bi jedino financijski potpomogao adaptaciju stadiona u Kranjčevićevoj ulici kako bi ispunio kriterije IV kategorije UEFA-ina pravilnika o infrastrukturi, što bi onda omogućilo da Dinamo privremeno igra europske utakmice u Zagrebu. To ujedno i otklanja iz jednadžbe medijsko naklapanje kako je dio tog ‘dogovora’ i izgradnja privremenog kamp-stadiona u Sesvetama, po uzoru na riječku Rujevicu, iako odavno znamo da je ondje “privremeno” prešutno postalo trajno. Sve strane bi po tom planu trebale biti zadovoljne, a glavni bi grad konačno dobio pristojan novi stadion kakav po nekim generalnim infrastrukturnim standardima i zaslužuje.
Priča zvuči lijepo, ali nije tako jednostavna.
Gradonačelnik Tomislav Tomašević u svojoj predizbornoj kampanjinije bio omiljena osoba Dinamove uprave. Najglasnije od svih kandidata napominjao je sve ove spomenute stavke, ali i ono što je gotovo i programatski definirano kao conditio sine qua non: da nikakvih pregovora neće biti sve dok se Dinamo transparentno ne preustroji po demokratskim načelima.
“S obzirom na to da su čelnici GNK Dinama pravomoćno osuđeni za izvlačenje 80 milijuna kuna, a u drugim postupcima sudi im se i za daljnju štetu klubu i državnom proračunu u milijunskim iznosima”, jasno navode iz platforme Možemo! u svom programu, “bez demokratizacije kluba nije moguće razgovarati o eventualnim rješenjima problema maksimirskog stadiona”. A Dinamo još uvijek nije raspisao demokratske izbore za Upravu kluba, koju i dalje bira istih tek 80 članova skupštine, izdvojenih po mjeri međugorskog bjegunca.
Mora li baš tako radikalno, pitat će se vjerojatno mnogi rekreativni pratitelji nogometa u Zagrebu i Hrvatskoj, oni koji samo žele ponekad doći na barem pristojan stadion i razmišljati isključivo o ishodu utakmice koju pohode. Međutim, odgovor je, objektivno, nepopularan: mora. Na čelu Grada više ne stoji Milan Bandić, čovjek koji je i za Zdravka Mamića postavljao standarde involviranosti u korupcijske skandale; čak i on, inače i počasni Dinamov predsjednik, nije u svom životnom vijeku našao prostora za rješavanje pitanja novog stadiona. Nova vlast je osjetila prigodu da Dinamo, točnije onaj s prefiksom “GNK” koji pritom stoji i na preplaćenim sjedalicama zatvorene istočne tribine, uhvati u ‘polugu’ baš po pitanju stadiona, čak i ako ti isti ljudi nude da o svom trošku izgrade novi.
Ponovio je više puta Tomašević taj svoj glavni i jedini uvjet, čak otkako je i službeno postao gradonačelnik. Sada je, evo, ipak sjeo za stol s ljudima iz Dinama, zbog čega su mediji bliski klupskom vodstvu pohitali predstaviti čitavu stvar kao maltene riješenu, što je — ako ste ikada ulazili iole dublje u analizu medijskog sadržaja takvih biltena — obično jako indikativna stvar.
Zašto smo o sastancima saznali iz tih i takvih izvora, koji uključuju i ‘neovisne’ inicijative poput ove novonastale Dinamo je Maksimir, a ne iz gradskih? Jednostavno, jer GNK zapravo lako može doći do željenog cilja bez ispunjenja tog za njega ‘neugodnog’ uvjeta, odnosno stavljanja u pogon pojma “demokratizacija” kojeg se u klubu boje kao statičar maksimirskog Istoka.
U srpnju prošle godine, na prvoj radnoj sjednici zagrebačke Gradske skupštine kojoj je Tomašević nazočio kao gradonačelnik, jedno od postavljenih pitanja bilo je upravo ono MOST-ova zastupnika Marka Sladoljeva o zakonitosti Dinamova statuta. Tomašević je ponovio kako “ne misli davati gradsko zemljište u koncesiju udruzi građana koja nema demokratsko ustrojstvo”, ali i kako Ured za opću upravu, koji se bavi pitanjima statuta pojedinih udruga, “nije u nadležnosti gradonačelnika”, pa zato on “ne može odlučivati o statutima”, niti “nalagati pročelniku neke radnje”. To je gradonačelnik zapravo morao imati na umu kao otegotnu okolnost i prije svoje ‘oštre’ kampanje, pogotovo kao ranije izrazito artikuliran predstavnik oporbe u Gradskoj skupštini.
Ljudi u Dinamu isto tako to znaju, kao i navijači, zbog čega se odmah po objavi o sastanku priopćenjem oglasila i u posljednje vrijeme pritajena udruga Dinamo — to smo mi, koja je pozvala Tomaševića, ali i predsjednika Skupštine Grada Zagreba Joška Klisovića na sastanak oko teme revizije Dinamova statuta. Oni pogotovo znaju koliko je kompleksna ta razina ingerencije po kojoj se čak i gradonačelnik, ali i Gradska skupština, ne mogu izvršno baviti statutarnim pitanjem gradskih udruga. Uostalom, svi pokušaji dokazivanja nezakonitosti tog istog Statuta i aktualnog izbornog procesa u Dinamu, pokrenuti između ostalog i od ljudi iz DTSM, redovito su udarali o hridi političkog protektorata.
Zašto onda naprosto ne omogućiti Dinamu da o svom trošku izgradi taj vražji stadion?
Model je razmjerno jednostavan, dok bi se zainteresirani investitori po već uhodanom ključu lako dogovorili oko plana pokrivanja troškova. Iako medijima kola informacija kako se ovi postojeći poslovni prostori u sklopu stadiona u ovom trenutku mogu iznajmiti po cijeni od 10 eura po kvadratu, nikakav formalni cjenik najma ne postoji. No, uzmimo u obzir da je to aktualna odokativna vrijednost, koja bi u sklopu novog, urednog sportsko-poslovnog kompleksa višestruko narasla.
S lokacijom od čak 250.000 četvornih metara naslonjenom na širi centar grada, mogućnosti brzog povrata ulaganja su velike; pričamo o investiciji koja bi možebitno i narasla do kakvih 70 milijuna eura — ako bi novi stadion imao projiciranih 30.000 sjedećih mjesta — ali koja bi veoma lako mogla donositi profit mimo samog sportskog sadržaja. U prijevodu, stavite neki Mall of Maksimir s jedne strane, Hotel Mamić s druge… shvaćate već poznati proces.
Tako je Tomašević stavljen u nezavidan položaj, pogotovo kao čovjek koji je pobrao dosta simpatija na račun beskompromisnog pristupa društvenoj problematici, između ostalog i onoj oko borbe za demokratski vođen Dinamo. S jedne strane je tu obećanje na koje ga podsjećaju i Dinamovi navijači, o tome da se cijela ta fantazija može odviti s Dinamovim novcem samo ako njim transparentno raspolažu demokratski odabrani čelnici kluba, odnosno, udruge građana. S druge strane, pritisnut nizom ostalih problema Bandićeve ostavštine i (ne)popularnom “teškom financijskom situacijom”, Tomašević bi lako mogao olabaviti svoj stav i zdrobiti taj vrući krumpir tako što će se naprosto opravdati administrativnim preprekama, uz mantru o preusmjeravanju ušteđenih troškova izgradnje na javni sadržaj.
I to bi bilo divno i krasno kada praktički zbog — u redu, objektivno nemalih — xy milijuna eura uštede, ne bi tako predao novu zlatnu koku ljudima koji su okupirali Dinamo, a onda ga — što je sam Tomašević dobro razložio u svom predizbornom programu — i opljačkali, upravo javnim novcem.
Za nekih 50-ak milijuna eura uštede Grad Zagreb bi, davanjem koncesije bez ispunjenja te jedne krucijalne stavke, zapravo omogućio ljudima iz sadašnjeg Dinama da više ne ovise ni o građanskim ugovorima, odnosno o reketu spram mladih talentiranih igrača, ali ni o UEFA-inim nagradnim fondovima. Za 50 milijuna eura uštede Tomašević bi dugoročno učinio te ljude financijski neovisnijima nego što su ikad bili, i to opet zahvaljujući gradskim donacijama. S tom se donacijom ne bi mogao dugoročno mjeriti ni Dinamov pokojni počasni predsjednik, koji je prema projekcijama od 2006. do svoje smrti u klub — neovisno o stadionu — uložio otprilike baš nešto manje od 50 milijuna eura, i to mimo svih regulativa.
Odabere li tu liniju manjeg otpora kako bi izbjegao dugoročniju pat-poziciju i petljanje s državom oko pitanja ingerencije, Tomašević bi si uštedio novac i vrijeme, a vrlo je lako moguće da bi dobio i pokoji glas tih rekreativnih dinamovaca koji mu dosad možda politički i nisu bili skloni. Nije slučajno da mu je baš Marijan Tomurad, bivši glavni šef zagrebačke policije i dugogodišnji član ‘ekskluzivne’ GNK-ove skupštine, s pozicije člana Bandićeve Stranke rada i solidarnosti u rujnu prošle godine dobrohotno poručio kako bi, pokrene li proces dodjele koncesije bez tih dodatnih ‘komplikacija’, “postao car”, koji će biti “zlatnim slovima upisan”.
Ispada da je Tomurad sasvim slučajno, u želji da što teatralnije izrazi svoju poantu, izostavio i stavku gdje bi to točno Tomašević bio upisan kada bi bez borbe predao GNK-u to vrlo vrijedno zemljište.
Odgovorit ću onda ja: zagrebački bi gradonačelnik tada postao tek šef gradilišta nove etape projekta, započetog puno prije nego što bageri zagrebu ove dotrajale tribine maksimirske kuće duhova. GNK je klub izgrađen na kriminalu i sad traži tek adaptaciju odavno izdane ‘građevinske dozvole’ kako bi podignuo novi blještavi simbol jedne tmurne vladavine. Tada bi, simbolički, onaj navijački slogan o tome kako Bad Blue Boys “ne daju Maksimir” samo preinačio u “predajmo Maksimir”. Bez borbe.
