Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Prkos moćnome, zaštita slabome

Çarşi: Slobodarski duh navijača turskog Beşiktaşa

U trenutku pisanja ovog teksta u Turskoj je petoro ljudi službeno zaraženo koronavirusom, što tu zemlju od 80 milijuna stanovnika svrstava na samo dno liste onih pogođenih pandemijom. Sve snimke prepunih ulica, tržnica i restorana. bilo to zapravo pametno poticati ili ne, neće moći dati takvu slikovitu potvrdu da je život u Istanbulu nastavljen manje-više uobičajenim tempom kao što će to dati sutrašnji nogometni derbi dvaju velikih gradskih rivala, Galatasaraya i Beşiktaşa. S jedne strane Galata, začet kao čedo aristokratske elite koja ga je osnovala iz klupa elitne gimnazije; s druge Beşiktaş iz tradicionalno radničkog kvarta s europske strane Bospora.

Uoči utakmice, gomila ljudi u crno-bijelom slit će se niz Barbaros Bulvarı, široku ulicu koja prolazi kroz četvrt Beşiktaş, te okupiti oko spomenika kod natkrivene tržnice, nadaleko čuvene turističke atrakcije koju Turci zovu Kapalıçarşı. Njihov klub ponosno se nazvao po kvartu, a njihova grupa po samoj čaršiji: oni su, jednostavno, Çarşi.

Priča o osnutku grupe manje je priča o nogometu, a više o borbi protiv opresije.

Nakon vojnog udara 1980., trećeg u povijesti Republike, Turskom je zavladala trogodišnja vojna diktatura, s 50 ljudi osuđenih na smrt i više od 500.000 zatvorenih, od kojih su mnogi i skončali u zatvorima. Ta je diktatura s jedne strane primirila višegodišnje nasilne sukobe između ekstremno desnih i lijevih grupacija, ali je i pokrenula procese koji su se negativno odrazili na radničku populaciju kakva čini — ili je činila, do nedavne gentrifikacije — veliku većinu demografije Beşiktaşa. Plaće i naknade su zamrznute, a štrajkovi i sindikaliziranje radničkih pokreta, koji su, opet, ponajviše kretali iz Beşiktaşa, uglavnom su zabranjivani i gušeni u krvi. Sve je to, po običaju, sve više ujedinjavalo ljude, a možda nikog više od nekoliko vatrenih Beşiktaşovih navijača, koji su se sami okupljali oko tržnice u srcu kvarta.

Çarşı možda jest grupa anarhista, ali svoju snagu i strukturu vuče iz solidarnosti. U trenucima represije njegovi pripadnici najviše žive

Njih 17, predvođeni Mehmetom Işıklarom — profesorom povijesti i književnosti koji se po vojnom udaru vratio iz Ankare u rodni Istanbul, a kojeg su zbog ‘profesorskih’ naočala prozvali i Optik — svrstali su se uz one kojima je oduzeta sva struktura normalnog života. Organizirano navijanje u Turskoj dotad nije bilo nešto uobičajeno; temelji pokreta su bili raslojeni, spontani, i pripadnici Çarşija su prigrlili taj pomalo i anarhistički sentiment kako bi se, ironično, te 1982. i strukturalno ujedinili za neki viši cilj. Onaj koji pritom ne podrazumijeva samo ljubav prema Beşiktaşu.

Iako je klub dotad u svojim vitrinama imao pet titula prvaka, uključujući i onu osvojenu baš te 1982., Beşiktaş je uvijek slovio za autsajdera u odnosu na dva gradska rivala. Takvi su bili i navijači, a ta anarhistička podloga — uobličena u onom stiliziranom slovu “A” koje i danas često stoji na transparentima — postala je samo duhovna vodilja u borbi protiv sistema. One su uključivale i borbe protiv navijača gradskih rivala, pogotovo u periodu kada je njihov stari stadion İnönü kratko bio dom čitavoj Velikoj trojci; taj je period bio poznat kao “Rat za tribinu”, jer su se pri derbijima suprotstavljene strane redovito tukle za centralno mjesto na natkrivenoj tribini, gdje bi akustika pospješila ionako prijeteću i glasnu vokalnu podršku.

Ali borba protiv sistema značila je i puno više.

Mnogi su iz bitke s diktaturom izašli pojedinačno poraženi. Međutim, na svakog pritvorenog — a na kraju je u zatvoru završio i sam Optik — dolazila su barem dva nova lica, spremna da brane Beşiktaşove boje, ali i zajednicu iz koje su potekli. Privid nekog normalnog života vratio se donekle nakon što je u studenom 1982. vraćena demokracija, a Kenan Evren potvrđen kao predsjednik. No, Çarşı je nastavio sa svojim bitkama.

Jednom su prilikom njegovi vođe čitavu utakmicu visjeli sa konopa na 10 metara visine, uz poruku “Çarşı je protiv nuklearne energije: za Tursku bez nuklearki” koja je bila podrška Greenpeaceovoj inicijativi, a sudjelovali su i u maršu podrške. Ujedinili su se i nakon velikog potresa u gradu Vanu na istoku zemlje, koji je 2011. odnio preko 600 života, a više od 4.000 je ozlijeđeno. Navijači su se organizirali i sakupljali izdašna sredstva pomoći, da bi se na utakmici skidali do donjeg rublja, bacajući u teren odjeću i šalove koje su prosljeđivali u pogođena područja.

Dali su masovnu podršku Samuelu Eto’ou, koji je kao Antalyasporov igrač trpio odvratne rasističke uvrede na turskim stadionima, tvrdeći kako su “svi oni Samuel Eto’o”, a uoči jednog derbija s Fenerbahçeom razvili su transparent na kojem je pisalo “naša krv je za Kizilay (najveću humanitarnu organizaciju), a naši organi idu za Fener”, solidalizirajući se sa rivalima kako bi što više ljudi privukli na doniranje krvi, ali i organa nakon smrti.

Da, oni jesu uličari. U njihovom sloganu “Çarşı je protiv svih” ima i nasilnih elemenata koji su se provlačili kroz sve ove godine, ima i tučnjave s rivalskim navijačima i policijom. Ali u tom se sloganu krije i srž njihove ironije: koliko god su protiv svih i svakog — s jednim starim transparentom koji je poručio kako je Çarşı čak i sam protiv sebe — toliko su i spremni biti za sve i svakog, dok god to značilo biti na strani slabijih. Mnogi koji su ušli dublje u njihove redove i shvatili taj etos u njemu vide iskonski slobodarski duh, onaj koji je gajio i sam Optik Işıklar.

On je u međuvremenu, nakon prvog pritvaranja, u zatvoru završio i drugi put, tada zbog navodnih problema s drogom. Kada je izašao 2007., vrlo brzo je umro od srčanog udara, a njegova je smrt toliko pogodila Çarşı da se grupa čak i rasformirala. Nije to, doduše, bilo formalno rasformiranje; transparenti s njihovim imenom su i dalje bili viđeni, ali smrću glavnog ideologa, onoga koji je usuo taj duh uličnog romantiziranja u čitav pokret i dao mu strukturu, izgubili su svog duhovnog vođu. Možda bi tako i ostalo da njegov i njihov sentiment još jednom nije bio tražen pri zaštiti potlačenih.

Samo dva tjedna nakon što se u svibnju 2013. na utakmici protiv Gençlerbirliğija, na ispraćaju od svog stadiona İnönü, skupilo gotovo 100.000 navijača, u velikom parku Taksim Gezi — u onom kvartu u kojem je osnovan Galatasaray — podignuti su prvi šatori prosvjednika usmjerenih protiv sve autoritarnije vladavine predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Svakim danom prosvjednika je bilo sve više, a kada je nakon tjedan dana prema izvještajima više od milijun ljudi izašlo na ulice zbog inicijative koja je dolazila iz Taksima, Erdoğan je poručio kako se neće predati “bezbožnim pljačkašima” te je poslao specijalne jedinice koje su premlaćivale dotad mirne prosvjednike i palile šatore.

Taktika čvrste ruke je pomagala, pošto se velika većina prosvjednika nikad nije susrela s atmosferom nasilnih sukoba, a razvoj situacije su pratili i iz susjednog Beşiktaşa. Među onima koji su to pomno pratili bio je i Cem Yakışkan, jedan od tih 17 mladića koje je slična društvena nepravda davne 1982. natjerala na organiziranje. On je i jedan od rijetkih preživjelih članova one “osnivačke skupštine”.

Yakışkan je zajedno s društvom gledao nasilno gušenje prosvjeda i shvatio kako je vrijeme da Çarşı reagira.

“Krenuli smo iz kvarta s 500 ljudi”, pričao je u dokumentarcu İstanbul United, koji se bavio fenomenom navijačkog ujedinjenja na tim prosvjedima 2013. “Dok smo stigli do parka Taksim Gezi, oko nas je bilo gotovo 10.000 ljudi. Ljudi su plakali, svjesni da smo ih došli spasiti”. Stali su pred policijske snage i uglas zapjevali, izazivajući strahopoštovanje na jednak način kao što to izazovu skandiranjem na svom novom stadionu.

“Dođite i pucajte”, glasi jedna pjesma koju su tada pjevali. “Dođite i pucajte, ispaljujte vaše suzavce: skinite kacige i bacite pendreke, a onda ćemo vidjeti tko je ovdje glavni. Pljačkaši su stigli.”

Erdoğan je odgovorio represijom koja je uključivala zabranu “političkog aktivizma” na stadionima, što je efektivno značilo i uvođenje verbalnog delikta, ali navijački pokret je samo ponovno procvao, a pogotovo onaj Çarşıjev. U trenucima represije njegovi pripadnici najviše žive; ondje gdje društvena nepravda dođe na vidjelo i gdje se jači iživljava nad slabijim u svrhu jačanja sile pojedinca. Çarşı možda jest grupa anarhista, ali svoju snagu i strukturu vuče iz solidarnosti: ona je zalog da se pojedinci okupe oko viših ciljeva.

Neupitno je da će ta energija doći u prvi plan i ako ova pandemija gadnije pogodi Tursku.