Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Prokleti među stativama

Kako je Brazil skinuo kletvu Moacira Barbose

Korijenje koje je nogomet pustio kroz društvo duboko je i snažno, te poput onog pravog probija betonske barijere samo kako bi se dodatno isprepletalo i širilo. Bilo to kroz traumu ili euforiju, nogomet je s vremenom postao sposoban mijenjati društvo na gotovo recipročan način na koji je ono gradilo njega.

U trenucima euforije uslijed nekog izvanrednog rezultata, ekonomi pomalo i nategnuto traže korelacije između općeg veselja i pozitivnog utjecaja na gospodarstvo. Neki će pojedinac učinkom odskakati kod tog trijumfa, a onda će ga svi klinci pokušati oponašati; od fizičkog izgleda pa do nekog karakterističnog poteza, taj će čovjek postati ikona na kojoj se grade dječje uspomene ali i poneke ozbiljne karijere godinama kasnije.

Općenito, uspjesi i(li) neuspjesi za sobom obavezno povlače i određene dugoročne posljedice.

Dok se Europa 1946. tek počela oporavljati od Drugog svjetskog rata, Brazil je istovremeno odabrao svoju prvu demokratsku vladu nakon više od desetljeća unutarnjih sukoba i vojne diktature Getúlija Vargasa. Pod demokratskom vladavinom predsjednika Eurica Gaspara Dutre brazilska je ekonomija ušla je u period stabilnosti, što je dodatno podignulo generalni optimizam u državi. Četiri godine poslije, kruna tog prosperitetnog razdoblja bila je organizacija prvog poslijeratnog svjetskog prvenstva, za čije je potrebe i izgrađen tada najveći stadion na svijetu — Maracanã.

Trijumf brazilske reprezentacije trebao je biti vrhunac tog sretnog nacionalnog čina, a sama je momčad na turniru, tada još igranog po ligaškom sistemu s ukupno 13 sudionika, bila toliko uvjerljiva da je na jutro završne utakmice protiv Urugvaja dnevni list O Mundo preko cijele naslovnice stavio njihovu sliku i naslov: “Ovo su svjetski prvaci”. Priča kaže da je urugvajski kapetan Obdulio Varela tada pokupovao sve primjerke do kojih je mogao doći, da bi ih razvukao po podu kupaonice u svojoj hotelskoj sobi i pozvao suigrače da mokre po njima u znak prkosa prema brazilskoj samouvjerenosti. Remi je bio dovoljan da donese Brazilu toliko željeni prvi naslov svjetskog prvaka i baci 200.000 ljudi na Maracani u ekstazu, ali sve je na kraju ispala potpuna katastrofa.

Ona koja će obilježiti ne samo jednog čovjeka ili čitavu naciju, već i čitavu percepciju igre u brazilskoj javnosti.

Moacir Barbosa Nascimento bio je tada na brazilskim vratima, u periodu kada se to vjerojatno činilo ponajmanje važnim za njihovu momčad. Postoji izreka u Brazilu koja kaže kako za biti vratar trebaš biti “ili lud, ili peder”, aludirajući da u tom vidu gracioznosti nema ničega muževnog. Osim što je takav stav iznimno nekorektan, on je u suštini i pomalo kontradiktoran; za naciju koja je čitav nogomet antropološki vezala uz sposobnost trikova i lukavštine kojom bi dolazila do prednosti — a koja se inicijalno putem termina malandro definirala da bi opisala vješte i proračunate robove — čudno je raditi bilo kakvu gradaciju u tom smislu. Međutim za njih je uloga golmana bila praktički ona antimalandriste, onoga čija je uloga ugušiti taj specifični etos na terenu, čime ga je stavljala u neprirodni status. Ali je postojao još jedan problem zbog kojeg je Barbosu lako bilo stigmatizirati: bio je crn.

Ono što se tog dana dogodilo na Maracani, ondosno ponajprije gol Alcidesa Ghiggije za urugvajsku pobjedu koji ide na Barbosinu dušu, nije bio samo najveća kolektivna trauma za naciju koja nikada nije formalno ni ratovala na svom teritoriju, već i osuda za Barbosu, ali i za brazilske vratare općenito. Barbosa je pokušao sve da skine urok Maracanaza, čak je palio u vrtu vratnice između kojih je stajao na toj utakmici, ali ništa nije pomoglo. Umro je sam i odbačen od svih, s tolikom stigmom da mu Mario Zagallo, pomoćnik izborniku Carlosu Albertu Parreiri na Svjetskom prvenstvu u SAD-u 1994. nije dopustio ulazak u reprezentativni kamp kad su ga onamo doveli BBC-jevi novinari. Zagallo ga je prepoznao i poslao natrag, tvrdeći da će njegovo prisustvo donijeti momčadi nesreću.

Ako pitate Brazilce, za taj puni krug bile su potrebne dvije nacionalne tragedije — 1958. i 2014. — i najmanje dvije ‘smrti’ nogometa

Proći će desetljeća prije nego što Brazil ponovno povjeri vrata nekom crnom vrataru kao prvom izboru, ali neposredna posljedica Barbosina kiksa u valjda jedinoj utakmici u kojoj nije smio kiksati bila je i ta da je u očima Brazilca pozicija golmana bila gotovo pa demonizirana, što se očitovalo i na percepciji kojoj su bili izloženi njegovi nasljednici, makar su se pojedinci poput Gilmara približili nekom boljem statusu. Ono što je Moacir doživljavao kao svoju osobnu kletvu reflektiralo se i na sve druge golmane u zemlji: počelo ih se doživljavati kao proklete.

Ali je na kraju bio potreban novi radikalni zaokret u državnoj politici da se u toj domeni stvari počnu zaista gledati na drugačiji način.

Vojnim udarom u travnju 1964. na vlast je došla diktatura čije je zaštitno lice s vremenom postao Emílio Garrastazu Médici — neumoljivi rušitelj ljudskih prava, ali i osoba čiji je petogodišnji period vladavine između 1969. i 1974. ponio naziv “Brazilsko čudo” zbog snažne stope ekonomskog rasta koja je nadmašila čak i onu za vrijeme Dutre, odnosno njegova nasljednika Joãa Goularta. I baš kao što je vrhunac te demokratske vlade stigao u doba Svjetskog prvenstva 1950., nogomet je poslužio kao prijelomni trenutak desničarske vojne diktature.

Nevjerojatno je kako neke stvari koje naizgled nemaju veze s nogometom vrlo brzo pronađu svoje poveznice s njim. Engleski kolonijalizam rezultirao je osjećajem superiornosti zbog kojeg su se kudikamo sporije otvarali novim idejama koje bi mogli ukomponirati u svoju igru, i to samo zato što nisu njihove. Za Nizozemce je, primjerice, često isticano kako se njihova vječna borba s nepovoljnim reljefom, koja ih je natjerala da maksimalno iskorištavaju prostor, naknadno reflektirala na način na koji promišljaju nogomet. Brazilci su također pratili socioekonomske trendove koji su im po mnogima ubili dušu, ali donijeli prosperitet.

Za jedne, neutaživa želja za pobjedom po svaku cijenu bila je posljedica samopromocije diktature kroz ono što brazilskom narodu znači najviše; za druge je to bila pobjeda upravo za onaj dio naroda koji je pod diktaturom patio. Do pobjede se više nije moglo doći isključivo lepršavim stilom poput onoga 1970. Nju se trebalo osigurati i po cijenu gubitka autentičnosti, za što su vlasti opsjednute kontroliranjem svake pore društva imale idealni kadar.

Vojna diktatura u Brazilu se zapravo iznijela na pomalo i čudnoj suradnji vojnog i srednjeklasnog tehničkog kadra, što je ugrubo natjeralo povijest da je nespretno okarakterizira kao ‘vojnu tehnokraciju’. Tehnokrati su zapravo imali ulogu da kroz svoju minucioznost i opsjednutost mikromenadžmentom služe kao nepokolebljivi instrument vlasti i dokaz njene nepogrešivosti. Za njih je sve bilo u brojkama; ono što se ne može izmjeriti i tako jasno omeđiti za njih je suvišno. Nogomet je, naravno, idealan poligon za takav pristup, pogotovo iz današnje perspektive.

Nije stoga dugo trebalo da se tehnokrati ubace u sve elemente nogometnog razvoja, od mladih selekcija do reprezentativnog kadra. Njihove su brojke trebale sistematizirati brazilski nogomet i učiniti nogometaše prilagođenijima fizičkoj i pomalo destruktivnoj igri kakva je počela dominirati u Europi. Naglasak je stavljen na obranu i na ratnike, ali taj je pristup donio i još nešto novo te u svakom slučaju pozitivno.

Možda i prvi put u brazilskoj nogometnoj povijesti započet je sustavni rad s vratarima.

Raul Carlesso je bio među prvim trenerima golmana u Brazilu, gdje je do dolaska tehnokrata vratar većinom bio prepušten samom sebi kad je u pitanju bio razvoj vještina potrebnih za tu poziciju. Carlesso sam nije bio vratar, već je potekao iz vojnog kadra i bio je profesor tjelesnog odgoja, ali je s vremenom razvio fascinaciju razvojem golmana u Europi. S vremenom je priključen stručnom stožeru reprezentacije i kod priprema za Svjetsko prvenstvo 1970. naručivao je videokazete iz Europe, konkretno Jugoslavije, koje su bile posebno usmjerene prema metodama odgoja vratara. Pod njegovim je učenjem odgajan i Émerson Leão, koji će četiri godine kasnije preuzeti reprezentativnu ‘jedinicu’, ali i Nielsen Elias, koji je inspririan Carlessovim učenjem i sam završio kao trener vratara brazilske reprezentacije.

Iako je opsjednutost pragmatizmom i brojkama za mnoge, poput Zica ili ‘Neustrašivog’ Joãa Saldanhe, isisala srž iz nesputanog brazilskog nogometa, rezultati su došli na svim poljima. Diktatura je srušena 1985., ali je nogomet i dalje bio prožet tehnokratskim kadrom, odnosno njegovim učenicima poput Nielsena. On je 1989. u ruke dobio tada 23-godišnjeg tipa koji je po vlastitom priznanju igrao na “jedinoj poziciji na kojoj je mogao”. Bio je to Cláudio, koji je vrlo brzo postao poznatiji po očevom dijelu prezimena — Taffarel.

Taffarel je kao dijete odrastao igrajući odbojku, što mu je dalo predispozicije za razvoj refleksa po kojima će kasnije postati poznat. Nielsen ga je izbrusio kroz niz repetitivnih vježbi koje je nadogradio na Carlessovu školu i tako od Taffarela odgojio vratara s 10-godišnjom karijerom na brazilskim vratima. Njegova sposobnost skidanja jedanaesteraca privukla je veliku pozornost, pogotovo uz činjenicu da je uspješno branio na dva svjetska prvenstva. Svojom odlučnošću i viđenjem vratarskog poziva kao onog koji mu je pomogao da se formira kao čovjek dok se paralelno razvijao među vratnicama otklonio je stigmu s vratarske pozicije.

“Brazil je preko Taffarela konačno počeo ozbiljno shvaćati vratarsku ulogu”, govorio je Zetti, njegova zamjena na Svjetskom prvenstvu 1994. “Nakon njega je u Brazilu postalo moguće da vratar bude heroj; da bude idol radi kojeg i djeca žele postati golmani”.

Taffarel je također postao prvi brazilski vratar u Europi, otvorivši svojim transferom u Parmu 1990. put kolegama i nasljednicima poput Donija, Júlia Césara i Nélsona de Jesusa Silve, poznatijeg kao Dida.

Danas Brazil ima zavidan izbor golmanskih klasa. Na Alissonu i Edersonu zavidi im mnogo drugih reprezentacija. Štoviše, Edersonova fenomenalna distribucija lopte prebrisala je i onaj posljednji relikt povijesnog viđenja vratara kao antimalandriste. Njegovo umijeće s loptom u nogama, a ne samo rukama, od vratara je učinilo nešto upravo suprotno; prvotnog malandra i onog koji sada zna izvoditi trikove rukama, ali i nogama.

Ako pitate Brazilce, za taj puni krug bile su potrebne dvije nacionalne tragedije — 1950. i 2014. — i najmanje dvije ‘smrti’ nogometa da bi se ispravila ta povijesna nepravda. Koliko god dramatično zvučalo, za takvu bi nogometnu kulturu bilo apsolutno neprihvatljivo da su ova priča i put do iskupljenja bili išta drugačiji.