HEP logo generalni partner Telesporta

Na suncu i sjeni

Prva linija obrane

Ono kad su u katastrofi navijači efikasniji od države

Negdje oko Božića, kada se ljudi uglavnom okupljaju uz obitelj i prijatelje, prisjetio sam se tužne priče iz naše svakodnevnice. Ljudi iz jedne navijačke skupine — sada ih je potpuno besmisleno imenovati i definirati — prepričavali su mi situaciju kroz koju je prolazio jedan njen mlađi član, a posljedično i oni s njim.

Otac mu je bio obični tvornički radnik, a propašću ovdašnje industrije čovjek je ostao bez perspektive; samim tim je i bez perspektive ostala obitelj koju je samostalno prehranjivao jer ih je splet životnih okolnosti stavio u takvu situaciju. Ne znam koliko vi koji ovaj tekst čitate osobno poznajete ljudi koji su se našli u takvoj situaciji, ali s gotovo 160.000 formalno nezaposlenih — i s dramatičnim rastom visokoobrazovanih ljudi na minimalnim plaćama — vjerojatnost da ih ne poznajete, ili da ste i sami među njima, sama po sebi je minimalna.

U svakom slučaju, možete otprilike pretpostaviti spiralu jada i beznađa kroz koju ti ljudi prolaze. Jedno je probuditi se kao mamurni 20-godišnji student kojem je tog dana bitno imati barem 20-ak kuna za menzu, a nešto sasvim drugo je kad se u istoj situaciji nađete kao de facto sredovječni radnik koji se uredno ustajao svaki dan na težak rad kako bi s nevelikom plaćom prehranio obitelj. Kad vas ostave bez ičega, onda neminovno dolazi do frustracije, a ona ne bira. Čovjek pukne na različite načine, a najbrži i najbliži je da svoj očaj projicira na one koji o njemu direktno ovise. Kako to izgleda; e pa ako to ne znate sami, onda je bolje da uopće niti ne znate.

Ukratko, stariji su morali odlaziti na vrata mlađem kako bi spriječili oca da batinama daje sebi ‘izliku’ što ne može, očajan, vlastitom sinu pružiti odgoj i adolescenciju. Ne samo da je ne može pružiti, već se ni ne može nositi s pukom činjenicom da mu sin prolazi kroz načelno uobičajene stvari kroz koje više ili manje sva djeca u pubertetu prolaze. Dakle, da sumiramo: navijači idu pomoći svom mladom članu jer mu je otac, ostavljen kao i stotine tisuća drugih u ovoj državi, nemoć odlučio liječiti frustracijom. I oni dolaze na vrata tom čovjeku s namjerom da ga ‘preodgoje’, misleći da je naprosto obiteljski nasilnik, a onda vide o čemu je stvarno riječ.

Prvi čovjek Civilne zaštite valjda misli da je razlika od par sati i par dana u praksi zbilja minimalna

Sva se ta mučna scena odvija u državi u kojoj socijalni radnici prosvjeduju i u kojoj sustav, za koji bi se oni u nekim normalnim okolnostima pobrinuli, ostavlja ljude same, nemoćne i frustrirane. Umjesto toga, socijalni radnici naprosto ne mogu adekvatno obraditi čitav niz slučajeva koji im svakodnevno dolaze na stol. Oni su u toj piramidi odgovornosti zapravo posljednji, ali njihova je uloga najneposrednija; samim time proživljavaju sve ono što im sistem ne omogućava, nego ih samo izlaže linču, a često i puno gorim stvarima.

A dio njihova posla onda moraju preuzimati, evo, ni manje ni više nego navijačke skupine.

Trebala je ovo biti priča o tome kako su navijači u ovoj jadnoj i nesretnoj 2020. godini igrom slučaja bili sve osim navijača. Osobno sam kroz ovu godinu uživo bio na svega pet ili šest utakmica; posljednja utakmica odgledana u Hrvatskoj prije onog proljetnog lockdowna bila mi je ona između Hrvatskog dragovoljca i Dinama II u Sigetu, dok sam u međuvremenu do kraja godine još stigao pogledati utakmicu Hajduka i Osijeka na Poljudu, odigranu još početkom srpnja. Jasno je da je nogomet bez navijača mizerna i naprosto neprirodna pojava, a ta izreka je postala i više nego jasna svima u ovoj ispraznoj i neizvjesnoj pandemijskoj godini.

Krenulo je s pojavom pandemije, kada je postalo jasno da naše službe nisu u stanju odgovoriti na obujam katastrofe koja se sručila nad svijet, pa tako i na Hrvatsku. Civilna zaštita je godinama, desetljećima bila mrtvo slovo na papiru; igrokaz na zadnjim stranicama Smiba i Modre laste, relikt ‘tamne’ prošlosti na koji bi nas podsjećali kao na neki ekvivalent dječjem zboru, a ne na ozbiljnu organizaciju usmjerenu ka konkretnom djelovanju u najtežim trenucima po društvo. Na kraju su navijači bili ti koji su se, po tko zna koji put, organizirali i nosili namirnice onima koji se za to nisu mogli sami pobrinuti.

Onda se dogodio i zagrebački potres, sa slikama Bad Blue Boysa koji su se promptno stvorili pred rodilištem u Petrovoj ulici kako bi iznosili nesretne trudnice i novorođenčad. Odmah su se zatim oni, ali i ostali navijači diljem Hrvatske i kontinenta, zajedno sa sportašima udružili u Utakmicu za Palčiće kako bi na originalan način prikupili sredstva potrebna za obnovu Petrove bolnice, ali i niz drugih dotrajalih bolnica diljem države. Na kraju su donacijama prikupili preko milijun eura. Hrvatski Sabor je za to vrijeme stigao i otići na odmor, a Zakon o obnovi zgrada oštećenih u potresu u Zagrebu i okolici donesen je tek gotovo punih pola godine kasnije, u rujnu.

I onda se dogodi još i veća katastrofa na području Petrinje, Siska i Gline. Životna ironija nikad ne pita previše, pa će se ispostaviti da je praktički najjači potres u modernoj hrvatskoj povijesti sada pogodio baš i najsiromašniji dio zemlje.

U godini koja nalikuje predimenzioniranom trash filmu katastrofe, navijači su opet bili koji su još iste večeri aktivirali sve svoje rezerve i organizirali žurno paralelno prikupljanje sredstava, ali i odlazak na sam teren u velikim brojevima. Međusobno su razmjenjivali informacije, dijelili podatke o tome čega točno treba najviše i dogovarali načine distribucije pomoći ljudima. Sa samog su terena već sutradan dolazile brojne zahvale unesrećenih ljudi koji su u toj muci i jadu prepoznali vitalnu pomoć i važnost brze reakcije običnih ljudi, poput baš tih istih navijača, u čitavoj priči.

Naravno, navijačke su skupine, poučene neefikasnošću izvršne vlasti, odmah krenule u akciju jer naprosto u tim katastrofalnim uvjetima nedostojnim života svaki sat proveden u automobilima ili uz bačve pred kišom smočenim ruševnim kućama predstavlja ozbiljnu prijetnju ljudskom zdravlju, fizičkom i mentalnom.

Vlast je tek šest dana nakon razornog potres proglasila stanje katastrofe. U državnim robnim zalihama postoji i poveći broj privremenih stambenih jedinica — konkretno bi trebala biti riječ o barem 186 šatora i 144 kontejnera — koje su trebale biti dostavljene na pogođeno područje najkasnije 24 sata od potresa, a nisu. Prije njih su stigli agregati i šatori iz drugih zemalja, kao i oni navijački. U Crveni križ, pogođen nizom afera, ljudi uopće više nemaju povjerenja, već će radije uplaćivati, između ostalih, tim istim navijačima na račune, a onda ovi transparentno organiziraju distribuciju sredstava i osiguravaju udomljavanje ljudi, kao što je to napravila, primjerice, Kohorta.

Ona stara narodna kaže kako je bolje svašta jesti, nego svašta govoriti. Za Damira Truta, inače ravnatelja Civilne zaštite i pomoćnika ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, ta je izreka praktički trebala biti pripisana i po službenoj dužnosti.

Usred kompletne neefikasnosti sustava on je našao shodnim da, u maniri uvrijeđenog djeteta, saspe drvlje i kamenje baš na navijače, znajući koliko ih je lako demonizirati, često i s pravom. U trenutku potpunog očaja, Trut je izjavio kako su navijači “zakrčili sve” i “glavinjali, pili i tukli se po terenu”, iako nikakve dojave s terena o incidentima slične prirode nije bilo ni u natruhama. Nastavno na to je poručio kako su trebali pričekati “par sati ili par dana”, što samo ukazuje na to da prvi čovjek Civilne zaštite valjda misli da je razlika od par sati i par dana u praksi zbilja minimalna. Kako se te iste službe pod njegovom ingerencijom ponašaju, očito je da je takvo mišljenje rašireno.

Nitko pritom ne tvrdi kako je rješenje da se navijačkim skupinama povjeri vlast, operativna ili izvršna. Ova Trutova tragična lamentacija služi isključivo tome da detektira do koje je razine nemoći naša stvarna vlast došla; toliko da navijače više ne mogu iskorištavati ni za populističke priče o ‘zajedništvu’, skovane nakon što oni u ovakvim i sličnim situacijama naprave njihov posao. Kada jednu malu državu poput Hrvatske u razmaku od devet mjeseci pogode tri takve katastrofe, a vlastima navijači u sve tri situacije pokažu da su neefikasnije od njih, onda ne čudi to što je ostala sama frustracija i pokušaj svođenja stvari na to kako je bolje da ljudi danima čekaju pred razrušenim kućama nego da im inače omiljena meta za demonizaciju pristiže istog trenutka u pomoć.

Navijači se, za razliku od političara, na pogođena područja ne idu naslikavati, baš kao što se ne idu naslikavati pred Centar za socijalnu skrb nakon one tužne priče s početka kolumne. Oni su sami po sebi kontrakultura; njihovo djelovanje je dobrim dijelom uvjetovano borbom protiv sistema, a taj im isti sistem sada u svakom pogledu daje za pravo da se bude protiv njega u ovom obliku.

Na kraju dana, vlast svojom neefikasnošću i prebacivanjem odgovornosti pokazuje zavidnu razinu manjka empatije prema ljudima, pogotovo ovima na potresom pogođenom području koje su svojim politikama već 30 godina drže na margini. Navijači znaju što znači biti gurnut na marginu. Sustav ljude poput onog dečka s početka priče gura onamo, a onda voli upirati prstom u njega kad osjećaj odbačenosti preraste u revolt.

Da, za očekivati je da među onima koji pomažu pogođenima, ima i onih s kaznenim prijavama. Slobodni ste o tome misliti što god hoćete; Damir Trut, primjerice, možda misli da je to “normalnost u ovom našem društvu”, jer upravo tim riječima je komentirao podizanje kaznene prijave protiv sebe zbog sumnje u pronevjeru državnog novca.

Slobodni ste misliti što hoćete i onima koji su se samoinicijativno uputili u blato i bijedu umjesto za novogodišnji stol, kao i onima koji drže sustav u kojem je takva populacija — navijačka i općenito volonterska — prva linija obrane. Jedno bez drugog očito ne ide.