No, kako to obično i nažalost biva sa ženskim nogometom, razloga za slavlje ima više. Naslovnicom tog istog poznatog sportskog dnevnika dominira i fotografija predsjednika Španjolskog nogometnog saveza Luisa Rubialesa, koji je odlučio proslaviti titulu tako što je dao strastveni poljubac u usta veteranki Jennifer Hermoso. Iako je nedvojbeno bila riječ o suludom napadu na nečiju privatnost — pitanje je, naravno, i bi li Rubialesu ‘spontano’ palo na pamet tako žvaliti, primjerice, Sergija Ramosa — tenziju je ipak primirila prva Hermoso, u ime slavlja. Međutim, i taj detalj je kamilica u odnosu na tenzije koje se puno teže smiruju, čak i nakon ovakvog podviga.

Španjolke su za svoju naciju heroine, ali teško je reći što o njima i dalje zaista misli Rubiales i njegov savez.

Španjolke su postale zaslužene prvakinje iz mnogo razloga; problem je taj što su mnogi od tih razloga sasvim krivi

O tome smo nešto više znali otprilike u ovo vrijeme lani, dok su se pripremale za kvalifikacijsku utakmicu protiv Ukrajine. Uoči tog susreta čak je 15 reprezentativki poslalo oštro intonirano otvoreno pismo savezu u kojem su argumentirano i trezveno popisale niz problema s kojima se suočavaju. Redom su to bile najistaknutije članice ekipe, uključujući i dvostruku osvajačicu ženske Zlatne lopte Alexiju Putellas, koje su prvenstveno izrazile nezadovoljstvo radom izbornika Jorgea Vilde.

Naglasile su da je Vilda odgovoran za eroziju psihološkog stanja svlačionice, s opsesijom kontroliranjem njihovih života u periodima kad su s reprezentacijom. Optužile su ga da im nalaže kako hotelske sobe moraju ostavljati otključane u svako doba dana, ali i noći, pošto moraju biti spremne da im u svakom trenutku uđe na provjeru. Također su navele kako im redovno traži osobne stvari na pregled, te kako je u komunikaciji izrazito hladan i prepun dociranja. Opet, takve bi metode i pristup bilo gotovo nemoguće očekivati da je u pitanju muška selekcija.

Ali, bilo je toga i još. Nogometašice su naglasile i kako su uvjeti treniranja ispod svake razine te da su izložene nejednakom tretmanu kad je u pitanju logistika. Dok je za mušku selekciju, očekivano, osiguran najugodniji vid transporta na utakmice, ženska selekcija se većinu vremena mora zadovoljiti dugim putovanjima autobusom, a priprema je, tvrde, ispod svakog ozbiljnog standarda. Naglasile su kako su u kontinuitetu pokušale mirnim putem iskomunicirati sve ove stvari, samo da bi svaki put naišle na zid. Što je najgore, taj zid nije bio ni zid šutnje, nego je došlo do otvorenog sukobljavanja. Iako je riječ o ponajvećim zvijezdama ženskog nogometa, Rubiales i ostatak ljudi iz saveza su kontinuirano i u potpunosti ignorirali sve što su ove pokušavale reći.

A onda, kada su krenule u iznošenje prljavog rublja u javnost, savez je odgovorio. Glasno.

“Španjolski nogometni savez neće dopuštati bilo kakav oblik pritiska igračica, pogotovo kad su u pitanju sportske odluke”, glasio je taj odgovor. “Ovaj vid spletkarenja ne odgovara vrijednostima koje zastupa nogomet i sport općenito i veoma je štetan. Savez treba igračice koje su posvećene njegovu projektu i obrani naših boja, one koje su ponosne što nose španjolski dres.” Rubiales je u svom stilu prisnažio takav stav komentarima kako kritičarke “ne vole Španjolsku”, i kako “samo žele razarati sve”. Poznato? Naravno da jest.

Vilda je izbornik od 2015., nakon što je radio u mlađim ženskim reprezentativnim selekcijama. Ujedno obnaša i ulogu tehničkog direktora ženskih reprezentativnih selekcija, što znači da su ove kritike oko logistike i uvjeta također direktno stvar njegove profesionalne ingerencije. Još bitnije — i ono što dodatno pojašnjava zbog čega su igračice naletjele na tako žustri odgovor nadređenih — je to što je njegov otac Ángel Vilda predsjednik ženskog nogometnog saveza. Iako Vilda očito nije loš trener, igračice smatraju da bi mogao biti puno bolji čovjek. No, ljudska komponenta je ovdje očito nebitna.

Ishod svega je to da su Španjolke na ovo Svjetsko prvenstvo putovale ozbiljno osakaćene. U sastavu nije bilo prve vratarke Patricije Guijarro, dvostruke osvajačice Lige prvakinja koja je turnir ispratila s ljetovanja na Mallorci. Nije bilo ni druge, pošto je njena zamjena, Lola Gallardo iz Atlético Madrida, na društvenim mrežama dijelila slike s glazbenog festivala koji je pohodila. Laia Aleixandri iz Manchester Cityja, koja se taman bila probila u reprezentativne redove, iskoristila je neplanirani odmor kako bi otputovala u Egipat.

Sve u svemu, od ukupno 15 pobunjenica samo su Mariona Caldentey, Aitana Bonmatí i Ona Batlle vraćene u sastav za najveći reprezentativni turnir. Dapače, upravo je Caldentey asistirala Olgi Carmoni za jedini, pobjednički gol u finalu protiv Engleskinja, dok je Bonmatí proglašena igračicom turnira. Ponajveća zvijezda Putellas spašena je sječe jer se ispostavilo da nije službeno potpisala otvoreno pismo, već da je ‘samo’ podržala borbu na društvenim mrežama.

Ove koje su bile tu dovoljno su, doduše, dobre da i tako okrnjene izguraju turnir sa stilom, porazivši u polufinalu i finalu dvije dotad najbolje ekipe turnira, Švedsku i Englesku. Na čitavom su prvenstvu poražene samo jednom — s uvjerljivih 4:0 od iznenađujuće dobrih Japanki, ali to je bilo u posljednjoj utakmici grupne faze kad su već imale prolaz putem visokih pobjeda nad Kostarikankama i Zambijkama. U četvrtfinalu su tek u produžecima pale Nizozemke s 2:1 i tad su počeli snovi o vrhovnom cilju, mimo očekivanja.

Djevojke su na terenu zaista isijavale energijom prkosa; snagom da u trenucima kada se prelamaju utakmice iz sebe izvuku onaj dodatni impuls koji će napraviti razliku. Taj impuls je iskanaliziran kroz frustraciju, kao i kroz želju da dokažu kako one ne ‘grakću’ bez razloga, već da su tu kako bi i zapravo dokazale kolika im je čast nositi španjolski dres.

Samo pokušajmo preslikati okolnosti na mušku selekciju i lako možemo spoznati apsurd ove situacije.

Zamislite da je, eto, 2010. ona trijumfalna španjolska muška selekcija tijekom kvalifikacija poslala otvoreno pismo u kojem se igrači žale da im stari Vicente del Bosque upada u sobe po noći, kopa po stvarima, ili da se Xavija, Ikera Casillasa i ekipu tjera da putuju busevima preko polovice kontinenta na gostovanje. Bi li odgovor Rubialesa i Del Bosquea bio taj da oni ne vole Španjolsku i da samo razaraju? Bi li dopustili da im 12 igrača odbije putovati na turnir u Južnu Afriku, iako je i ostatak ekipe tada bio — baš kao i sada ova ženska selekcija — dovoljno dobar da uz prkos izgura put do konačnog slavlja? Mislite li da bi Sergio Busquets, Andrés Iniesta ili Xabi Alonso postavljali slike s odmora i festivala umjesto sa stadiona Soccer City u Johannesburgu?

Žene se u nogometu, kao i u životu, diskreditira čim se drznu tražiti dio onog što muškarci smatraju bogomdanim. Naziva ih se histeričnima, guskama koje su naporne, zahtjevne i nerealne u očekivanjima, iako se prečesto — baš kao što je slučaj ovdje, sa španjolskim nogometašicama — tek fokusiraju na nešto minimalno i itekako realno. Sve i da traže nešto što jest nerealno, postoji valjda ljudska kultura dijaloga i zalog da se nečija očekivanja, kakva god bila, poslušaju i suvislo uvaže ili argumentirano odbace.

Španjolke, kako to žene prečesto i inače dožive, nitko nije slušao ni uvažavao sve dok im nije puknuo film. A kada je puknuo, one su ispale nezahvalnice koje “samo ruše”.

I jasno da će se sada sve opet trpati pod tepih u ime slavlja i da će vrhunski licemjer kao što je Rubiales — oko kojeg vlada i niz kontroverzi po pitanju upravljanja u muškom sportu — svoju nadmoć i dociranje manifestirati tako što će si dati za pravo žvaliti igračice, a onda će one bit te koje u ime nekog mira moraju preći preko toga. Baš kao što su morale preći preko svih problema o kojima su željele pričati kako bi uopće došle u situaciju svojom igrom osvojiti najprestižniji trofej u nogometu.

Španjolke su postale zaslužene prvakinje iz mnogo razloga; problem je taj što su mnogi od tih razloga sasvim krivi, a utakmice protiv onih koji su odgovorni za to teže su i od finala Svjetskog prvenstva.