Na suncu i sjeni

Prvi Galácticosi

Kako je Santiago Bernabéu stvorio najglamurozniji klub na svijetu

Sutra je godišnjica prvog finala Kupa prvaka, u kojem je Real Madrid na Parku prinčeva pobijedio Stade de Reims 4-3. Tim povodom u današnjem Vikend-retrovizoru podsjećamo na tekst o “prvim Galácticosima” i čovjeku po imenu Santiago Bernabéu Yeste, koji je stvorio najglamurozniji nogometni klub na svijetu

xxx

Momčad Real Madrida, ova koja će u Kijevu za 20 dana istrčati u svoje četvrto europsko finale u posljednjih pet godina, svakako je jedna od ekipa koje su obilježile nogometnu povijest.

Iz ovih ili onih razloga mnogima je ta činjenica nepojmljiva; kako objasniti nekim budućim generacijama da je ova ekipa, koja ima izgledne šanse za osvajanje svoje treće uzastopne titule prvaka Europe, zbilja jedna od ‘besmrtnih’? Za neke će problem biti suci, za druge činjenica da jednostavno ne igraju s uvjerljivošću svevremenske ekipe, ali kada se sve stavi na papir, povijest će kritičare tjerati da budu u nezavidnom položaju dok se jednog dana uvuku u rasprave o ‘težini’ ove generacije pod vodstvom Zinedinea Zidanea.

No, sve i da se Real u Kijevu ‘osveti’ Liverpoolu za ono izgubljeno finale 1981. na Parku Prinčeva, biti će mu još dosta posla potrebno da postane najdominantnija momčad u povijesti najvećeg klupskog nogometnog natjecanja na svijetu. Doduše, da bi pronašli o kojoj je momčadi riječ, ne moraju ići dalje od svog dvorišta. Doslovno.

Tijekom 1920-ih i 1930-ih godina intenzivirala se ideja o potrebi za nekim vidom međunarodnih klupskih nogometnih natjecanja. Mitropa kup, koji je objedinjavao momčadi iz Srednje Europe, među kojima su bile i one s prostora bivše Jugoslavije, kao i naknadno organiziran Latinski kup — između predstavnika Francuske, Italije, Portugala i Španjolske — bili su snažni koraci u smjeru stvaranja istinskog kontinentalnog natjecanja.

Ipak, po običaju, bila je potrebna doza blage britanske arogancije i ostataka njihova inherentnog imperijalističkog poimanja svijeta da se stvari ozbiljno pokrenu.

Opsesivni Bernabéu je svim silama pokušao u klub dovesti i Peléa te Bobbyja Charltona, ali to mu na kraju ipak nije pošlo za rukom

Kada su 1953. Wolverhampton Wanderersi instalirali sustav reflektora na svoj Molineux, klub je to odlučio obilježiti serijom međunarodnih prijateljskih utakmica. U goste su dolazili tada renominani predstavnici od austrijske First Vienne, preko moskovskog Spartaka i mađarskog Honvéda pa sve do Racing Cluba Avellanede, dominantne argentinske momčadi u godinama oko Drugog svjetskog rata. Nakon niza dobrih predstava i konačnog slavlja nad tada moćnim Honvédom, britanski tabloidi poput Daily Maila pohitali su prozvati Wondererse “svjetskim prvacima”.

No, nisu se svi slagali s tom euforičnom procjenom.

“Prije nego što ih se prozove nepobjedivima”, pisao je nekadašnji francuski reprezentativac, a tada urednik uglednog L’Equipea Gabriel Hanot, “dopustimo da Wolverhampton otputuje u Moskvu ili Budimpeštu.” Posebno je istaknuo i Milan i Real Madrid kao također snažne momčadi koje jednako tako mogu pretendirati na titulu “svjetskog prvaka”. Hanot je bio posjetio Južnu Ameriku i iz prve ruke svjedočio atraktivnosti natjecanja Campeonato Sudamericano de Campeones, preteče današnje Cope Libertadores; od tada je snažno zagovarao ideju prestižnog europskog natjecanja s većim renomenom od postojećih Latinskog ili Mitropa kupa. Na UEFA-inom kongresu 1955. ta mu je želja uslišena i donesena je odluka o pokretanju Kupa prvaka.

Santiago Bernabéu Yeste

Madriđani su nakon završetka Španjolskog građanskog rata morali započeti teški period potpune rekonstrukcije. Bio je to tada praktički mrtav klub; dobar dio rukovodstva je ili poginuo ili nestao, stari stadion Chamartín je uslijed opsade Madrida razmontiran kako bi se drvena konstrukcija iskoristila za grijanje, dok je trofejna dvorana bila opljačkana. Klub je bio bez sredstava — ali, srećom po Real, jedan je čovjek odlučio gotovo čitav posao uzeti na sebe. Bio je to Santiago Bernabéu Yeste, bivši klupski junior koji je po kraju rata krenuo okupljati preživjele bivše igrače i službenike kako bi pokušali osoviti klub na noge.

Postupno su u tome i uspjeli. Iako je 1948. Real za samo dva boda izbjegao ispadanje iz Primere, stvari su rapidno krenule nabolje. Neki su u tome vidjeli prste diktatora Francisca Franca, ali čitava priča nije baš crno-bijela. Primjerice, sam Santiago Bernabéu je bio sudionik Građanskog rata na strani Francovih nacionalista, ali Realov uspjeh nije postignut pomoću državnih sredstava, pošto ih nije ni dobivao. Sam je Franco zaista pratio Real s neskrivenim simpatijama, ali mnoge stvari ukazuju da je posrijedi bila situacija u kojoj je tek zajahao val uspjeha kako bi potencirao ideju o novoj, uspješnoj Španjolskoj s klubom koji gaji izvorne kastiljske vrijednosti i može se smatrati njenim ambasadorom. Uspjeh je bio okidač za iskorištavanje kluba u diplomatske svrhe, pogotovo nakon što se diktatura počela polagano otvarati prema van.

Poslovni kontakti Santiaga Bernabéua donijeli su klubu značajna financijska sredstva koja je po stabiliziranju poslovanja počeo iskorištavati na dovođenje sjajnih igrača i u proljeće 1954. Real Madrid je postao prvak tek treći put u svojoj povijesti, i to nakon 21 godine čekanja. Tu je titulu s tribina novog stadiona promatrao i Florentino Pérez, tada sedmogodišnjak koji je odrastao uz Real Madrid i kojeg će ta politika, nominalno okarakterizirana kao ona koja je iznjedrila preteču današnjih superklubova, neupitno motivirati da mnogo godina kasnije i sam počne sprovoditi politiku Galácticosa.

Ta titula 1954. stigla je na krilima Alfreda Di Stéfana, Argentinca kojeg je Real Madrid uoči početka sezone ‘ukrao’ Barceloni.

Fama o njegovu potpisu za Real ima mnogo verzija, od kojih su neke poprilično sulude, ali većina ih se vrti oko toga da je sam državni vrh intervenirao kako golemi talent ne bi završio u rukama omraženih ‘protivnika sistema’. Kao i mnoge ostale teorije u toj domeni, tako ni ova nije nikada dokazana. Sam Di Stéfano je po mnogočemu bio ono što je Cristiano Ronaldo današnjem Realu; vođa, apsolutna zvijezda i izvanserijski kreativac, koji je istovremeno i najbolji igrač ali i najveći pesado, kako glasi tamnošnji termin za neumornog radnika, onog koji će istim intenzitetom raditi na sebi, ali i za dobrobit momčadi. Štoviše, za mnoge je on bio momčad, a trofejni niz koji je s njim započeo samo dodatno potvrđuje tu teoriju. “Za njega je uvijek bilo pogrešaka”, kazao je njegov bivši suigrač Pablo ‘Canário’ Pérez, dodavši da ih je Di Stéfano “uvijek imao popisane u svojoj glavi”.

“Urlao bi i psovao na suigrače 90 minuta, uvijek pokušavajući izvući najbolje iz njih. Trener bi održao govor uoči susreta, ali na terenu smo imali igrače koji su bili sposobni promijeniti tijek utakmice svojom sposobnošću vođenja. Iznad svih je to bio Alfredo”, naglasio je Pérez za potrebe knjige Fear and Loathing in La Liga Sida Lowea. Di Stéfano je bio mistik te ere, čovjek čije je “nezadovoljno mrmljanje dok je gol sjedio u svlačionici poslije utakmice zvučalo bitno” i onaj koji je bio apsolutno opsjednut pobjeđivanjem.

A Real je zaista i pobjeđivao.

Dvije godine nakon osvajanja te dugo iščekivane titule postao je i prvi službeni europski prvak, kada je u inauguralnom izdanju Kupa prvaka — doduše, lišenom engleskih klubova — svladao tada utjecajni Stade Reims u finalu održanom u Parizu, pobijedio 4-3. Za Reims je tada nastupao Raymond Kopa, jedan od najboljih napadača tog doba. Hanot je u svom izvještaju s te utakmice za L’Equipe napisao da je “Di Stéfano najkompletniji igrač kojeg je ikada vidio”, začuđeno zaključivši kako je u potpunosti zasjenio Kopu. Samo par tjedana kasnije, Di Stéfano i Kopa su postali suigrači kada je Francuza Real odlučio napraviti svojim novim zvjezdanim pojačanjem.

To je nekako postala i Realova praksa. Prvo su stigli Di Stéfano i Paco Gento. Zatim Héctor Rial i Kopa, a 1958. je u klub došao i veliki Ferenc Puskás. Godinu poslije su potpisani Didi, ‘izumitelj suhog lista’ koji je u klubu odigrao samo 19 utakmica zbog sukoba s Di Stéfanom te Canário, da bi 1960. pristigao i Luis del Sol, ikona Real Betisa. Opsesivni Bernabéu je svim silama pokušao u klub dovesti i Peléa te Bobbyja Charltona, ali to mu na kraju ipak nije pošlo za rukom. Bez obzira na to, na okupu je imao sjajnu momčad.

Posebno je stršala akvizicija Ferenca Puskása, možda i najprominentnijeg člana mađarske Lake konjice. U studenom 1956., neposredno nakon sovjetske vojne intervencije koja je ugušila revoluciju u Mađarskoj, dio Honvédovih igrača — među kojima je bio i Puskás — odbio se vratiti kući s gostovanja kod Athletic Bilbaa. Njih je FIFA naknadno suspendirala, a Puskás je kažnjen zabranom nastupa u trajanju od dvije godine. Kada je suspenzija istekla, veliki je napadač već bio u poznijim igračkim godinama i imao 18 kilograma viška, zbog koje nije uspijevao proći probe u nekoliko talijanskih klubova. Kada se na poziv Bernabéua pojavio u Madridu, Realova je uprava bila strogo protiv njegova upošljavanja. Zapravo, ni sam Puskás nije vjerovao da ga netko iz Madrida zaista želi.

“Predebeo sam, nema šanse da mogu igrati” rekao je Mađar Bernabéuu kada je stigao na razgovor. “To nije moj problem, nego tvoj”, odogovorio mu je kratko Bernabéu prije nego mu je ponudio ugovor za koji će izdvojiti 100.000 dolara. Riječ uvaženog predsjednika bila je posljednja, a ona je tvrdila kako je zvijezda Puskásova kalibra, neovisno o trenutnom stanju potrebna klubu. Naravno, odluka je ispala ispravna.

Cañoncito, ‘mali top’ kako su ga zvali u Madridu, zabio je 156 golova u 180 službenih nastupa za klub, a ono čuveno finale Kupa prvaka 1960., kada je pred više od 127.000 duša na Hampden parku u Glasgowu Real samljeo Eintracht sa 7:3 za svoj peti uzastopni europski trijumf bilo je kruna fantastične suradnje njega i Di Stéfana. U njemu je Argentinac zabio hat trick, Puskás čak četiri komada za cementiranje europske dominacije Madriđana. Makar, možda je i suludo pričati o cementiranju statusa za momčad koja je u prvih pet godina održavanja Kupa prvaka osvojila svako izdanje; dvaput u finalima protiv Reimsa i po jednom protiv Fiorentine i Milana. Uz tu europsku dominaciju, Realovi ‘Prvi Galácticosi’ su otpočeli i onu u domaćem prvenstvu, u kojem su do 1969. osvojili 12 titula prvaka u 15 sezona.

Di Stefano zabija jedan od svojih golova protiv Eintrachta na Hampden Parku

Nogomet se gotovo sasvim promijenio u razdoblju unutar kojeg je Real u međuvremenu stigao odigrati još sedam finala između 1966. i danas, slaveći u njih šest. Sam Real je uz fantastične uspjehe imao i kriznih razdoblja, ali u esenciji je ta generacija i taj projekt Santiaga Bernabéua ostao lajtmotiv funkcioniranja kluba do dana današnjeg. S kompleksnom povijesnom pozadinom, koja nosi i svoje kontroverze, klub velike tradicije je iz temelja redizajniran po načelima koja se ni onda, baš kao ni danas, mnogima nisu sviđala. Međutim, sam je Bernabéu bio poznat i kao ogromni pragmatist više nego bilo kakav ideolog; toliki da su mnogi tvrdili kako je i njegovo pridruživanje trupama generala Agustína Muñoza Grandese bilo proračunato, ponajviše jer je bio svjestan da će Falangisti na koncu izvoljevati pobjedu.

Takav je imidž do dana današnjeg održao i Real Madrid. Po oponentima je to klub koji se često koristio svim sredstvima kako bi se održao na vrhu — bilo to putem naklonosti režima, sudaca ili jednostavno basnoslovnih financijskih sredstava kojima je i Florentino Pérez na prijelazu milenija efektivno uveo nogomet u eru superklubova.

Voljeli ga ili mrzili, Real je klub koji je kroz povijest mijenjao čitav nogomet kao sport u svojoj pomalo i patološkoj želji za uspjehom koja se proteže od Bernabéua do Péreza.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.