Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Punk, nasilje i West Ham

Cockney Rejects ili kad se spoje dvije subkulture

Svibanj je 1980. Pred 100.000 ljudi na Wembleyju se u finalu FA Cupa susreću Arsenal i West Ham. Topnicima je to bilo već treće finale u nizu; u jednom su poraženi od Ipswicha, u drugom svladali Manchester United. U ovo su finale ušli kao veliki favoriti, pogotovo jer je West Ham 1978. nakon par sezona stagnacije završio u drugoligaškom društvu.

Pripreme za to finale bile su vrlo intenzivne u londonskom East Endu, uporištu West Hamova navijačke jezgre. Istočni dio londona bio je poznat po nasilju i kriminalu; često je zbog toga u medijima demonizirana čitava tamošnja zajednica, koja se zbog toga posljedično okrenula homogenizaciji, a jedna od stvari preko koje se to demonstriralo bio je i nogometni klub. U nedostatku sportskih rezultata, East End se okrenuo traženju i bildanju klupske reputacije na druge načine. Nasilje na stadionima tih je godina cvalo u Velikoj Britaniji, a Inter City Firm,  huliganska skupina West Hamovih navijača, postala je jedna od najvećih organiziranih nogometnih ‘firmi’.

Njoj nikada službeno nisu pripadala četvorica kvartovskih klinaca koji su te iste godine, u kojoj je West Ham ispao iz tadašnje Prve divizije, osnovali bend pod imenom Cockney Rejects. Braća Geggus, Jeff i Mick, bili su amaterski boksači i sitni nevaljalci, dok je basist Vince Riordan, koji se nedugo nakon osnivanja pridružio bendu, bio nećak lokalnog zloglasnog gangstera, Jacka McVitieja.

“Bila je to rupetina”, priča o East Endu Mick Geggus u dokumentarcu East End Babylon posvećenom samom bendu. “Ali je to bila naša rupetina”. Braća Geggus su kao tinejdžeri imali povijest privođenja na nogometnim utakmicama, a nasilje je tada bilo dio njihova odrastanja i nezaobilazni dio nogometnog foklora. No, prije svega su bili pankeri, i to ne bilo kakvi pankeri.

Punk je tada kao žanr, ali i kao subkultura već bio poprilično fragmentiran. Cockney Rejects su, uz nešto politiziranije Angelic Upstarts, bili predstavnici novog, trećeg vala britanskog punka — autentični predstavnici ulice, bez diploma ili minimalne pretencioznosti, o svojim su životima pjevali jednostavno i iz prve ruke, što im je priskrbilo veliki broj fanova iz sličnih slojeva društva. Njima su se direktno obraćali, a ovi su u potpunosti mogli shvatiti njihove poruke i poistovjetiti se s njima i njihovim svijetom koji su obilježavali ulično nasilje i nogomet.

Singl I’m Forever Blowing Bubbles snimljen je upravo uoči tog velikog finala FA Cupa 1980. Riječ je bila o obradi broadwayskog klasika koju su West Hamovi navijači s vremenom privatili kao svoju himnu. Tekst o “mjehurićima sapunice koji lete u nebo”, ali se “baš poput njihovih snova rasplinu i nestanu” može se shvatiti kao alegorija tadašnjeg života radničke klase u East Endu, pa je pjesma u punk aranžmanu na četiri akorda postala instantni hit, pogotovo s obzirom na trenutak u kojem je objavljena.

West Hama je bio prekrižen i prije nego što je finale uopće i počelo. Ali kada je Trevor Brooking u 13. minuti zabio, da bi Čekićari do kraja izdržali i mimo svih očekivanja osvojili trofej, stvari su se drastično promijenile i za Cockney Rejectse. Za klub je to značilo početak boljih dana, a za bend iznenada stečenu slavu. I’m Forever Blowing Bubbles je nakon West Hamova iznenađujućeg trijumfa upala na top-liste i momci su pozvani da nastupe na najpopularnijoj glazbenoj TV emisiji, Top of the Tops. Establišment protiv kojeg su se gorljivo borili pokucao je na vrata, i to zahvaljujući West Hamu.

Njihov nastup ušao je u povijest kao trenutak u kojem su se punk i nogometno navijaštvo sljubili pred ogromnim auditorijem i to na za tadašnje pojmove najčišći i nimalo uvijen način. U jeku vladavine Margaret Thatcher, koja je represijom gušila nezadovoljstvo radništva i navijačko nasilje, četvorica klinaca nastupila su u dresovima svog kluba, i to nakon što su pijani porazbijali backstage. BBC im je nakon toga uručio zabranu emitiranja, ali njihov posao je bio ionako odrađen, a poruka poslana. I to pred čitavom Velikom Britanijom.

Ova nam era priča jednu izrazito bitnu priču. Onu u kojoj je nogomet često bio medij bunta, na terenu i izvan njega

Bend se nakon toga otisnuo na veliku turneju po Otoku, koja je na kraju idealno portretirala tu novostečenu simbiozu kontrakultura. Sa Union Jackom na kojem je bio simbol dvaju prekriženih čekića i natpis “West End” što je označavalo stajanje na Boleyn Groundu s najžešćim domaćim navijačima, Cockney Rejects su se ubrzo našli daleko izvan sigurne zone svojih istočnolondonskih kvartova. Naravno, to je značilo samo loše stvari, pa su mrtvi-hladni stigli s četom svojih navijačkih prijatelja u Camden, utočište Arsenalovih navijača. Ondje su u klubu Electric Ballroom izveli i West End, pjesmu koja između ostalog veliča nasilje nad navijačima londonskih klubova, pa je sukob s 50-ak skinheada naklonjenih Arsenalu bio neminovan.

Niti mjesec dana nakon onog finala i nešto manje od dva tjedna nakon skandala pred BBC-jevim kamerama, Cockney Rejects su na turneji ponovno šokirali naciju. Njihov koncert u Birminghamu je ušao u legendu kao The Battle of Birmingham, na kojem su se bend i šačica pratitelja sukobili s troznamenkastim brojem skinheada i pankera, navijača Aston Ville i Birmingham Cityja. Inače žestoki rivali ujedinili su se u napadu na ekipu koja je tada slovila za glasnogovornike ICF-a, a na kraju je više desetina policajaca trebalo doći u prostorije kluba kako bi smirilo goleme nerede i međusobnu tučnjavu više stotina ljudi, koja se prelila na ulice.

Nasilje na punk koncertima nije tih godina bilo neuobičajeno, ali ono što se događalo na toj turneji izlazilo je izvan svih okvira. Izdavačka kuća EMI, koja je izašla iz svoje zone komfora da bi izdala debitantski album The Power and the Glory, promptno je Rejectsima otkazala suradnju, a oni su zbog materijalne štete i izgreda na koncertima postali nepoželjni među organizatorima. U želji da ostanu autentični pjesnici ulice, Rejectsi su postali ono što im i ime nalaže — Odbačeni.

Bendovi slične provenijencije i usmjerenja poput 4 Skinsa, The BusinessaCock Sparrera uživali su period slave dok je huliganizam u Engleskoj bio na vrhuncu. Kako su 1980-e odmicale, ograničenja takvim glasnicima tribina i ulice postajala su višestruka. Sama se subkultura počela mijenjati i razdoblje ekstremnog nasilja povuklo se pod najezdom sintetičkih droga, clubbinga i rave scene, što je obilježilo prijelaz na eru Premier lige sa svojim superkomfornim i strogo nadziranih stadionima, tajkunima, PR-om i televizijskim milijunima i milijardama.

Iako Rejectsi nikada nisu službeno obustavili aktivni rad, njihova je popularnost snažno opala. Nakon albuma Lethal iz 1990., na kojem su omekšali zvuk i ponešto prilagodili tekstove, nisu objavili ništa sve do 2002., postali su neuvjerljiva reciklaža vlastite stare slave. Igrom slučaja ih je iz učmalosti staračkih povratničkih turneja izvukla baš pjesma Goodbye Upton Park, kojom su se prije dvije godine oprostili od svog voljenog stadiona. U pozadini te emotivne pjesme krije se i onaj prijeko potrebni oproštaj od vremena u kojem su nogomet, pa i sam East End bili i predstavljali nešto sasvim drugačije nego danas; ta je pjesma zapravo ono što su, kao pioniri jedne upečatljive subkulture, vjerojatno trebali objaviti 20-ak godina ranije.

Za mnoge će taj period u kojem su oni i njihovi kolege bili najrelevantniji s pravom biti i ostati mračan, ali mimo zgražanja nasiljem ta nam era priča jednu izrazito bitnu priču. Onu u kojoj je nogomet često bio medij bunta, na terenu i izvan njega.