Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Putujući cirkus

Domaćinstvo finalne utakmice Kupa opet se pretvara u lakrdiju

Za nešto više od mjesec dana čeka nas i formalni završetak klupske nogometne sezone, one u kojoj je – unatoč poprilično lošoj formi – izvjesno da će Dinamo vratiti ‘izgubljeni’ trofej prvaka u svoje vitrine. Ali ako prvenstvenoj završnici manjka prave napetosti, na programu slijedi i finale Kupa, u kojem će Hajduk nastojati ostaviti Dinama bez dvostruke krune.

Kada je prije pet godina Hajduk protiv Lokomotive na Maksimiru, u finalu tada igranom još na dvije utakmice, potvrdio prednost iz Splita i podignuo Rabuzinovo Sunce, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Davor Šuker ostao je zadivljen atmosferom. “Bio je to pravi festival nogometa”, pričao je ozareno, da bi dodao ključni detalj: “od sljedeće sezone krećemo u brendiranje Kupa”.

Bila je to izjava u njegovu stilu. Ishitrena, podosta nejasna i – pokazat će se uskoro – brendirano nedosljedna. Pet godina kasnije, od promjena smo vidjeli tek one kozmetičke, poput ukidanja dvaju susreta u četvrtfinalu i polufinalu, ali svejedno je Hrvatski kup ostao više-manje podjednako besmisleno natjecanje koje olakšava ‘velikima’ prolazak do završnice, a ‘malima’ baca kost ‘nagrađujući’ ih susretom s najjačima za uspomenu i dugo sjećanje.

No, kruna Šukerova brendiranja je ideja o ‘putujućem finalu, odnosno mijenjanju grada-domaćina svake godine.

Ove sezone finale je predviđeno na Stadionu HNK Cibalia u Vinkovcima, a odluka o domaćinstvu donesena je još na sjednici HNS-ova Izvršnog odbora 28. srpnja 2017. Prema dokumentu iz veljače 2016., domaćin finalne utakmice uz niz očekivanih regulativa mora imati igralište koje ispunjava kriterije igranja utakmica Prve HNL, odnosno klub-domaćin mora ispunjavati uvjete licence predviđene za najviši rang natjecanja. Čovjek bi očekivao da su u savezu imali na umu sve potencijalne prepreke takve ‘velikodušne’ propozicije kada su je predlagali. Ali naravno da nisu.

Mjesec i pol dana prije utakmice od potrebnih radova nije napravljeno još ništa

Odluka o igranju prošlosezonskog finala u Varaždinu bila je donesena još 18. listopada 2016.; dakle, punih sedam mjeseci prije same utakmice. Tamošnji Gradski stadion bi uz malo ulaganja mogao ispuniti sve potrebne uvjete za odigravanje i međunarodnih utakmica, a lanjsko Europsko prvenstvo U17 selekcija koje se igralo i ondje bilo je idealna prigoda za Savez da na vrijeme preusmjeri sredstava za sređivanje potrebne infrastrukture, sve kako bi Varaždinci mogli u kratkom roku organizirati dva tako bitna događaja. Sedam mjeseci HNS je znao da su ta ulaganja apsolutna nužnost, ali opet je sve došlo do praga komedije.

Mjesec dana prije samog finala između Dinama i Rijeke čudesno je otkriveno kako stadion ne ispunjava sve sigurnosne kriterije, pa se uvelike počelo razgovarati o preseljenju domaćinstva. Na kraju se, uslijed pritiska javnosti i čelnih ljudi u gradu, navrat-nanos potegnulo otvaranje postupka ‘hitnog licenciranja’, a HNS je prema medijskim navodima na kraju uložio milijun kuna u infrastrukturu. Dakle, više od pola godine su u Savezu bili slijepi kraj zdravih očiju, da bi onda po dobrom starom principu shvatili da su svojom indolencijom stjerani u kut, nakon čega su, eto, čudom u dva tjedna vatrogasno zakrpali rupe na stadionu s drugoligaškom licencom i odjednom ga osposobili za održavanje tih dvaju događaja.

Čovjek bi rekao da su i tako očito nepopravljivo nesposobni ljudi spremni naučiti nešto iz vlastitih grešaka, pa da ih, ustrajući u ideji – kojom su zbog takve provedbe sami sebi zakomplicirali život – pokušaju ispraviti iduće godine. No, iako se ove godine gotovo puna tri mjeseca ranije odlučilo o domaćinu finala, ponovno se dogodila lakrdija.

Stadion u Vinkovcima pravo je brutalističko zdanje, kapacitetom dovoljno za održavanje većih utakmica, ali infrastrukturom zasigurno ne. Usprkos tome što u HNS-ovu krnjem sustavu bez ozbiljnijih problema svake godine dobiva licencu, ovaj trošni stadion ima poprilične manjkavosti koje se očituju prilikom osjetnije posjećenosti, kakva će sigurno biti i u finalu kupa. U međuvremenu se ispostavilo – bilo zbog toga što HNS Cibaliji gleda kroz prste prilikom dodjeljivanja prvoligaške licence za stadion, bilo zbog dodatnih uvjeta koje postavlja – da stadion u svom aktualnom stanju ne ispunjava kriterije za održavanje finala Kupa.

Cibalijin predsjednik Josip Kuterovac u razgovoru za Glas Slavonije nabrojao je što sve treba napraviti ako grad i klub ne žele izgubiti domaćinstvo.

„Osim svlačionica, predviđena je zamjena sjedalica na zapadnoj tribini, a postojeće sjedalice išle bi na sjevernu i južnu tribinu“, rekao je Kuterovac i nastavio: „Predviđeno je da se stajanje pretvori u sjedenje, pa bi se kapacitet stadiona s današnjih 6500 povećao na 9000 mjesta za sjedenje. Nakon što se sjedalice sa zapada skinu, radit će se hidroizolacija, pripremiti kompletna tribina za bojenje. Ograda koja omeđuje tribine skidala bi se i premjestila na sjever i jug, a radila bi se puno niža ograda na zapadu, koja bi bila primjerenija za gledanje s donjeg dijela tribine. Istočna tribina će se također uređivati, pogotovo dio za stajanje, koji će se prilagoditi za sjedenje. Bit će instaliran novi razglas, novi videonadzor i poboljšana rasvjeta.“

Mjesec i pol dana prije utakmice nije napravljeno još ništa.

Ali čak ni to nije sve, jer još je jedna ozbiljna organizacijska stavka vrlo problematična, a to je sigurnosna komponenta. Lani su na varaždinskim ulicama zabilježeni ozbiljniji sukobi Armade i Bad Blue Boysa i jasno je da će i na ovogodišnjem finalu biti potrebno uložiti još veće napore, što sa sobom nosi i povećanje troškova – prije svega onih koji otpadaju na policijsko osiguranje, kao i veću brojku angažiranih zaštitara na samom stadionu.

Potrebno je osigurati da dvije ‘zaraćene’ skupine, obje u velikom broju, mirno doputuju do Vinkovaca, u gradu slobodno obitavaju do početka utakmice, a zatim se sigurno i bez nereda vrate kući. To podrazumijeva ne samo nadzor gradskih ulica, punktova i stadiona, nego i autoceste, budući da će navijačke skupine dijeliti dobar dio puta.

Portal Nogometplus objavio je nedavno podatke vezane uz troškove Ministarstva unutarnjih poslova izdvojene za osiguranje nogometnih utakmica u 2017. godini. Iako se ne vodi pojedinačna evidencija, neke opće brojke sugeriraju da su tarife i za najobičnije utakmice bez visokog rizika poprilično visoke, što daje grubu sliku visokih troškova potrebnih za angažiranje dovoljnog broja policijskih službenika u ovakvom projektu. Naravno, te troškove prema propozicijama snosi organizator, odnosno HNS, što dodatno objašnjava naglu nevoljkost saveza spram konačnog amenovanja Vinkovaca kao grada domaćina.

Ideja o seljenju finala svake godine načelno je dobra, pogotovo ako bi ona značila pomoć u unaprjeđivanju infrastrukture za marginalizirane i osiromašene nogometne sredine. Ali svojom se provedbom ‘putujuće finale’ opet pretvara samo u – putujući cirkus.