Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Razdružena braća

Derby della Madonnina — priča o povijesti, ultrasima i suživotu

Iznad Milana, poslovnog i administrativnog središta Lombardije poznatog po industriji, modi i visokoj kulturi, već gotovo 250 godina stoji simbol grada i njegova zaštitnica, La Madonnina.

Brončani kip Bogorodice postavljen je na vrh katedrale Duomo 1774. i odmah je postao simbol grada i na razini lišenoj vjerskog značaja. Primjerice, 1930-ih je postojao zakon koji je onemogućavao izgradnju građevine koja će nadvisiti Madonninu, postavljenu na 108 metara visine. U tome se krio i trik: bio je to s jedne strane simbolički manevar kojim se onemogućavalo bacanje zaštitnice grada u sjenu, ali istovremeno je taj zakon imao i praktičnu svrhu. Naime, tlo ispod Milana isprepleteno je podzemnim vodama koje su dugo vremena bila prepreka inženjerima željnima gradnje velikih zgrada, a priroda tla značila je da bi građevina teža od katedrale Duomo bila nestabilna.

Stoga je Madonnina diktirala vizuru grada kojeg je čuvala sve dok sredinom 1950-ih, uslijed ekspanzije urbanog središta nije dopuštena izgradnja Pirellijeva nebodera. Simbol vjere zamijenio je simbol industrijske moći, iako su zbog tradicije repliku Madonnine postavili i na Pirellijev neboder; baš kao što sada postoji i replika na tornju Isozaki, aktualnoj najvišoj građevini u gradu.

No, za mnoge građane Madonnina bi trebala biti postavljena na San Siro, stadion koji je 1925. izgradio upravo bogati industrijalist Piero Pirelli kao predsjednik prvog gradskog nogometnog kluba, Milana. Njeno ime ionako gomila ljudi veže uz nogometni ogled dvaju gradskih divova, Milana i Intera; klubova koji su podijelili grad da bi ga opet kroz koloplet strasti, uspona i padova ujedinili u ljubavi prema nogometu kao sportu.

Milano je već ušao u svoju eru ubrzanog industrijskog razvoja kada je 1908. grupa domaćih, ali i švicarskih umjetnika i intelektualaca odlučila kako je odluka o zabrani dovođenja stranih igrača u tadašnji Milan Football and Cricket Club — koji su, ironično, osnovali Englezi — put koji se kosi s njihovom idejom promoviranja internacionalizma.

“Klub će se zvati Internazionale”, ustanovljeno je po osnutku u ožujku te godine, “jer smo svi braća ovog svijeta”. Ti disidenti, predvođeni poznatim ilustratorom Giorgiom Muggianijem, bili su uglavnom članovi viših slojeva društva, koje su u lokalnom dijalektu zvali Baùscia; puno značenje termina je “pljuvačka”, ali ovdje znači lokalne bogataše koji su sami po sebi uobraženi i zatvoreni u svom kružoku. Milanisti, uglavnom radnici lokalnih željeznica, nosili su nadimak Casciaviti — odnosno “odvijači”, kao referenca na njihovu tvrdu, radničku pozadinu.

Iz svog kaosa i stremljenja odvajanju, klubovi su zapravo postajali sve bliži i bliži

U osnovi su obje skupine bile zatvorene u svojim idejama i podijeljene kroz klasne pozadine. Bila bi to tipična priča o dva pola istog grada, ocrtanog kroz strukturu stanovnika koji su novi način podjele pronašli kroz nogometne klubove, ali se razmjerno brzo počela stapati i ta se njihova inicijalna pozadina prebrisala. Interisti i Milanisti, Baùscie i Casciaviti, ujedinili su se u svojoj različitosti na poprilično radikalan način.

Poslijeratna je Italija u političkom smislu bila bure baruta. Vlast se mijenjala rapidnom brzinom, prožeta ne samo korupcijom i klijentelizmom već i snažnim utjecajem rastuće globalne podjele na Istok i Zapad, koja će vrlo brzo pokrenuti hladnoratovsko okruženje. Takva klima raspršila je zamah radikalnih političkih ideja, pogotovo među mlađom populacijom Talijana koji su očekivali novi početak nakon krvavog rata. Radikalni aktivizam kod mladih počeo se sve brže očitovati i kroz tribine nogometnih stadiona, rasadnika takvih ideja. Ubrzo su se te skupine počele i formalno okupljati, ujedinjene ne samo po pitanju nogometa, već i politike. Milano je također bio jedan od epicentara takvih ideja, a San Siro – stadion koji su dva gradska diva počeli dijeliti 1948. — postao je prvi poligon za organizirane navijačke skupine u Italiji.

Klasna podjela milanskih klubova izbrisana je nauštrb radikaliziranja njihovih navijača.

Bio je to također i slavni period za oba kluba, gdje je rivalstvo na sportskom planu probujalo kroz 1950-e, a u potpunosti eskaliralo 1960-ih. Na jednoj strani Milan Nerea Rocca, europski prvak 1963. s ekipom predvođenom kapetanom Cesareom Maldinijem, Dinom Sanijem, Giovannijem Trappatonijem i Giannijem Riverom, sinom željezničkog radnika; na drugoj Grande Inter još jednog zastupnika catenaccia, Helenia Herrere. U tom zlatnom periodu 1960-ih na San Siro je kombinirano sletjelo pet talijanskih i tri europska naslova, što je grad stavilo u središte nogometne Europe. Poraz od Celtica u finalu Kupa prvaka 1967. efektivno je označio kraj jedne ere catenaccia i Herrerina Intera, ali ostavština tog slavodobitnog pragmatizma dvaju milanskih velikana bila je veća i od samog nogometnog faktora.

Uslijed fantastičnih uspjeha milanskih klubova stapala se opčinjenost nogometom i radikalnim idejama na tribinama. Iako su natruhe organiziranih navijačkih skupina postojale još krajem 1950-ih u Genovi i Torinu, prva organizirana grupa navijača u Italiji bila je Milanova Fossa dei Leoni. Nije slučajno da se godina njenog formalnog osnutka poklopila s revolucionarnom 1968., jer su članovi Fosse, koji su si nadjenuli ime po starom Milanovu igralištu, bili jednako radikalni. Okupljeni prvotno oko ulaza 18 na San Siru, pripadnici Fosse su svoju glasnu podršku praćenu zastavama i transparentima s vremenom prebacili na centralni dio tribine, a njihova ikonografija često je bila prožeta i političkim porukama naklonjenima ekstremnoj ljevici kao posvetu njihovoj radničkoj pozadini.

S druge strane, Interisti su se tih godina također radikalizirali pod utjecajem vanjskih, političkih faktora. Prve grupacije navijača Nerazzurra inspirirao je upravo Herrera, jedan od pionira sportske psihologije. Herrera je zbog velikog pritiska koji je takav defenzivni stil igre nosio konstantno morao pronalaziti nove načine kako motivirati svoje igrače i držati ih fokusiranima. Osim motivacijskih parola koje je redovito vješao po zidovima svlačionice, Herrera je prvi spoznao i korisnu stranu vokalne podrške s tribina. Il Mago je tako inspirirao nastanak prve organizirane skupine Interovih navijača zvane I Moschettieri, odnosno “Mušketiri”; njihov slogan, “pobjeda je najvažnija”, bila je misao vodilja velikog trenera.

Mušketiri jesu bili organizirani, ali pravi odgovor na rađanje Fosse i rastućeg vala ultrasa bilo je formiranje grupacije Boys-San 1969. U pitanju su bili odmetnici bogatih obitelji, koji su u tom radikalnom valu pronašli svoj način bunta nametnutom kodeksu ponašanja. Nazvani po nevaljalcu iz popularnog stripa koji je u to vrijeme bio dio Interova biltena, mnogi od njih bili su povezani s radikalno desnim idejama, što je zapravo bio također način prkosa gradskim rivalima.

Fossu i Boys-San pratilo je oformljavanje mnogih drugih navijačkih grupa na tribinama San Sira, pogotovo tijekom daljnjeg razvoja ultras pokreta 1970-ih. Općenito je to desetljeće u Italiji bilo vrhunac radikalnih pokreta, obilježenih uličnim nasiljem i prosvjedima. Kada su u računicu ušle organizirane radikalne navijačke skupine, situacija je po pitanju održavanja reda i mira postala izrazito kompleksna, a ni Milano nije bio toga pošteđen. U pozadini ekspanzije modne industrije i blještavila pod kipom Madonnine bujale su ulične bitke suprostavljenih navijačkih skupina, što ih je razmjerno brzo promoviralo među najozloglašenije u Italiji.

Svatko tko je bio u jednom od talijanskih gradova koji imaju dva velika nogometna kluba, mogao je osjetiti koliko je kompleksno to rivalstvo u svakodnevnom životu. Balkoni okićeni zastavama i plakatima ekipa i vizualno predočavaju mikrorazinu suživota mrskih rivala, često cijeli život osuđenih na odnos prvih susjeda. Najbolji prijatelji i obitelji su odvojeni po pitanju podrške određenoj momčadi, što je posebno problematično u trenucima kad se radikalniji navijači razračunavaju palicama po gradu.

Ulično nasilje kulminiralo je pred jedan gradski derbi 1983., kada je jedan navijač izgubio život, a tek je ta tragedija natjerala sve na razmišljanje. Odlučni da se takve stvari više nikada ne ponove, navijači su se dogovorili kako je na snazi primirje, a da će svoje razmirice rješavati metodom sprezzature, odnosno podbadanja kreativnim koreografijama i porukama.

Interisti su tih godina dobili pregršt materijala, pošto je Milan u tom periodu dvaput ispadao u Serie B i generalno bio na najnižim granama kroz uključenost u skandal Totonero. Ulazak Silvija Berlusconija u klub 1986. nije samo označio novi početak za Rossonere, već je i formalno odagnao sve granice između Baùscia i Casciavitija. Inter je odavno bio pod patronatom moćnika iz obitelji Moratti i, unatoč prethodnom Milanovu razvoju pod obitelji Pirelli, dolazak novovjekog tajkuna poput Berlusconija i formalno je uveo crveno-crni klub u svijet glamuroznog nogometnog biznisa i njegovih financijera.

Utjecalo je to i na milanske navijačke skupine. Naglasak koji su stavljali na radikaliziranje kroz bezumno nasilje nisu prebacili sasvim na tu sprezzaturu, već su se — kao i mnogi kolege diljem Italije — pomamili za novcem koji se upucavao u klubove. Fossa je tako, kao najstarija navijačka skupina, formalno prestala postojati 2005. nakon niza internih sukoba i suradnje s autoritetima, dok su istaknuti pripadnici Interista redovito viđeni na klupskim gala-okupljanjima.

Represija je također napravila svoje, što je dodatno osulo čak i tu atmosferu primirja na stadionu i ulicama, a recentni upliv azijskog kapitala za mnoge je u potpunosti odnio dušu derbiju. Ne zbog rezultatske stagnacije obaju klubova, već zbog udara na kult same simbolike derbija. Lanjski sudar ovih dvaju protivnika, koji je intervencijom novih vlasnika pomaknut na rani termin Velike subote zbog prilagodbe istočnom tržištu, zatvorio je krug te priče.

Postoji, međutim, razlog zbog čega je najpoznatija slika milanskog derbija ona s četvrtfinalnog ogleda Lige prvaka 2005.

Interovi navijači su, gnjevni zbog odluke suca Markusa Merka da poništi gol Estebana  Cambiassa, zasuli teren bocama i bakljama, od čega je jedna pogodila i Milanova vratara Didu. Susret je bio prekinut, a kaos i anarhija ovjeokovječeni u jednoj fotografiji nadrealne ljepote: Marco Materazzi, naslonjen na rame suparnika Ruija Coste, mirno promatra hrpu pirotehnike koja gori pred njima.

U toj je fotografiji zapravo ulovljena čitava povijest jednog od najpoznatijih svjetskih nogometnih derbija. Povijest njihova odnosa presvučena je patološkom željom da se jedni odvoje od drugih na svim razinama: ideološkim, klasnim ili rezultatskim. Nerijetko je ta potrebna bila prezentirana kroz kaos i anarhiju, baš kao i te večeri dok je Merk zbog navijačkih izgreda prekinuo njihov ogled u završnici najprestižnijeg europskog natjecanja. Ali iz svog kaosa i stremljenja odvajanju, klubovi su zapravo postajali sve bliži i bliži, poput susjeda kojih boje zastava na balkonu samo naizgled odvajaju, ali su prisiljeni pronaći zajednički interes u gradu koji se ubrzano mijenja.

Tako je Derby della Madonnina postao zapravo priča o suživotu.