Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Revolucija Adela Taarabta

Obećavao je jako puno. Pa je propao. Pa se vratio

Jedan od citata koji je istovremeno najpoznatiji, ali i na općoj razini teško poveziv s autorom, mora zasigurno biti onaj iz pera Lava Nikolajeviča Tolstoja. U jednom od svojih pamfleta, Tolstoj se u skladu sa svojim ideološkim angažmanom dotaknuo i pitanja revolucije.

“Može postojati samo jedna permanentna revolucija”, kaže njegov čuveni zapis. “To je moralna revolucija; čovjekova unutrašnja regeneracija. Kako se ona može sprovesti? Nitko zapravo ne zna kako bi ona izgledala u čovječanstvu, ali je svaki čovjek jasno osjeća u sebi. Ipak, u ovom našem svijetu svi razmišljaju kako promijeniti čovječanstvo, dok istovremeno nitko ne razmišlja kako promijeniti sebe.”

Ta Tolstojeva filozofska misao može pronaći svoje odredište u mnogim životnim situacijama i okolnostima, pogotovo uz masovnu potrebu za popularnom i često jeftinom, površnom psihologijom. No, u jednom polju se ona dotiče i sporta, i nigdje drugdje nego u pričama onih igrača koji su željeli, a možda i trebali mijenjati svijet te predivne igre, ali istovremeno nisu imali snagu ni volju mijenjati prvo sebe. I tu bi cijela njihova revolucija koju su pomno spremali, gledajući svugdje osim u sebe same, padala u vodu na žalost svih potencijalnih i brojnih sljedbenika.

Jedan od takvih ‘revolucionara’ bio je i Adel Taarabt. S tim da perfekt u njegovu slučaju ipak ima ponešto drugačije značenje.

Taarabt, nekoć svačiji miljenik u Football Manageru, na terenu i dalje ponekad bude hodajuća varijanta one poznate rečenice iz filma Forrest Gump o tome kako je “život kao bombonjera”, naprosto jer nikad ne znate što vas čeka. Gledajući danas već 30-godišnjaka u sinoćnjem portugalskom O Clássicu, derbiju između Porta i Benfice, ta se misao sama od sebe pojavila. U tom ogledu dvaju giganata on je postao lakmus-papir utakmice; sa svojom obrijanom glavom, trodnevnom bradom i grubim crtama lica, Taarabt je pratio njen nervozan i grub ritam koji je presječen samo golovima. Primao je udarce i uzvraćao ih, sve dok ga u jurnjavi za rezultatom trener Bruno Lage nije zamijenio napadačem Harisom Seferovićem.

Kada se, debeo i depresivan, pojavio na novoj posudbi kod Ivana Jurića u Genoi, bio je spreman konačno odustati

Za one koji ga znaju, ta je informacija malo i čudna. Taarabt je nogometaš koji miriše na naftalin iz kutije nogometnih čarobnjaka za koje je nogomet bio i ostao samo igra, dok je evolucija tražila više. Odnosno, tražila je od njega i takvih zaigranih kreativaca da poštuju sustave i počnu mijenjati sebe tako što će se prilagoditi trendovima. Mnogima od njih je to na neki način bilo ispod časti i o njima se sada govori kao o nekakvim nonkomformistima koji naprosto nisu bili za ovaj nogometni svijet. A istina je samo da je to samo destruktivna pojava pretjeranog romantiziranja nogometa.

Taarabt je tipični proizvod uličnog nogometa francuskih banlieuesa, imigrantskih četvrti u kojima su mnogi najveći nogometaši i osvajači svjetskih naslova stekli svoje nogometno zvanje. Njegova je obitelj iz marokanskog Feza obitelj stigla u jednu takvu četvrt provansalskog gradića Berre-l’Étanga, a Adel je još kao dijete prihvatio one osnovne postulate igre u takvom okruženju: brzina na lopti i kreacija koja je plod izbjegavanja prepreka. Doduše, nije da takav život nema prepreka: takve su zajednice čvrsto povezane, ali na ulici je nerijetko svatko za sebe i ta borba sa predrasudama ostane usađena duboko, zbog čega se mnogi mladi nogometaši nikad ne mogu otarasiti osjećaja da su sami protiv svih.

Kada je Damien Comolli kao Arsenalov skaut prešao u Tottenham, prvi pick mu je bio dovođenje Taarabta, megatalentiranog klinca koji je neslućenom brzinom došao do Lensove prve momčadi. Njegova kreativnost i lepršavost privukla je pažnju i tadašnjeg Tottenhamova trenera Martina Jola, koji ga je opisao kao “čarobnjaka s loptom”. Adelov otac navodno nije baš bio zainteresiran za njegovu karijeru, a priče o njegovu nadnaravnom nogometnom talentu primao je samo kada bi mu netko pokucao na vrata s vijestima o tome koga je tog vikenda njegov sin izvrtio na travnjacima.

Problem kod takvih transfera je što mladi igrači, pogotovo nezreli, u nastojanjima zainteresiranih sredina da ih otmu ispred nosa rivalima često slušaju isključivo superlative, što ne pomaže razvoju objektivne svijeti o vlastitim limitima. Taarabt je bio fantastičan talent; uspio je uvjeriti sebe u to da je on nekom višom silom naprosto predodređen za najveće domete i da će svoj potencijal ostvariti bez obzira na sve. Nogomet je u tom periodu još uvijek donekle tolerirao fantaziste stare škole, one za koje je momčad trebala raditi da ih oslobodi i ostavi im prostor nalik umjetničkom platnu, ali on je sa svojih tada 17 godina već bio dio generacijskog prijelaza u novu nogometnu eru. Za njega tog luksuza, pogotovo na elitnoj razini, nije bilo. I tu je upao u problem.

Niste trebali biti pomni pratitelj engleskog nogometa one 2011. da se sjetite fenomenalne sezone u Queens Park Rangersima, koji su ga otkupili nakon što ga je tadašnji trener Jim Magilton prozvao “genijem”. Genij je zaista i bio; na čelu struke su se mijenjali treneri,  s njima i citati koje je dobivao, a koji su sezali od božanskih do spočitavačkih. Kada je odvukao QPR u Premier ligu s 19 golova i 14 asistencija — od kojih je bilo teško izdvojiti bolju ili atraktivniju — navijači su oduševljeno pjevali suparnicima kako je Adel “predobar za njih”. Raheem Sterling, kojemu je bilo samo 14 godina kada se Adel pojavio na Loftus Roadu, otvoreno je rekao kako je Taarabt bio njegov igrački idol, dok mu je, po svemu sudeći, i Luka Modrić u Tottenhamu bildao ego riječima kako ga vidi u Barceloni ili Real Madridu.

Na kraju su svi oni napredovali, a Taarabt je nazadovao.

Razlog tome je jednostavan: Taarabt je uvijek gledao u daljinu, a ne u sebe. Na svaki fantastičan niz ili potez koji je dizao publiku na noge, u njegovoj je glavi postajala jača misao kako je nadmašio danu razinu. Mentalno se odvajao od potrebe za napretkom koje je itekako još bilo, pričajući redovito u intervjuima kako “engleski stil nije za njega” dok gleda momčadi poput “Wolvesa, Stokea ili Boltona” s mišlju kako “nema smisla” igrati protiv njih. Dok je u glavi gomilao želje i fantazije o transferima u La Ligu ili u Paris Saint-Germain, u stvarnosti je gomilao kilograme sve dok u jednom trenutku Harry Redknapp nije rekao kako ima “19 kilograma viška”. Naravno, stari je ‘Arry po običaju malo i pretjerivao, ali ne previše.

Čarobnjak je u svojoj glavi otvorio portal koji ga je konstantno vodio u nekakvu paralelnu dimenziju, onu u koju je u stvarnosti zaista mogao doći. Nije on bio baš toliko daleko od nekog pravog puta, bez obzira na pomalo zastarjeli stil; veći je bio problem to što je gajio nerealnu percepciju svoje trenutne pozicije. Taarabt je bio spreman mijenjati svijet bez da je mijenjao sebe i išao korak po korak.

U tom je trenutku stigao do razine u kojoj je lijepih riječi bilo sve manje. Posudbe su davale bljeskove njegove genijalnosti, poput nastupa u Ligi prvaka sa Milanom, ali onda bi prepreke dolazile izvan njegove kontrole i bacale ga dublje u svijest o tome da će vjerojatno zauvijek ostati jedan od onih generacijskih talenata koji nisu dosegli visine koje su mogli. Benfica je u njemu vidjela mogućnost zarade, ali kada ga je dovela, nije znala što s njim.

I kada se, debeo i depresivan, pojavio na novoj posudbi kod Ivana Jurića u Genoi, bio je spreman konačno odustati.

Međutim, Jurić mu je omogućio da svoje pogreške ispravlja u hodu, samo ako sebi dopusti da na njima konačno počne učiti. Sa 28 godina je Adel sazrio dovoljno da shvati kako je ta pomalo i turobna stepenica također i ona koju i dalje prati iduća; samo treba razumjeti da mora on sam zakoračiti jednu po jednu.

“S Jurićem uvijek morate ići punom snagom”, pričao je o toj epizodi. “On je pošten. Ako pokažete da shvaćate što ste krivo napravili, on će rado pritisnuti dugme za reset i krenuti ispočetka s vama”.

Ta sezona provedena u borbi za opstanak nije bila ni sjena one spektakularne u QPR-u, pa čak ni one u Milanu. Ali se pod Jurićem transformirao mentalno i u toj prosječnoj sezoni je više pokazao nego onda kada je bildao brojke da bi bildao svoj nerealni ego. Postao je ono što je odavno trebao biti: skromniji, racionalniji. Usvajao je uloge u kojima je sve manje carinio loptu i izigravao žonglera, jer kada se borite za goli život u Serie A, onda se borite svi zajedno kao momčad. Ako ispadate iz tog stroja, posljedice mogu biti fatalne. Nakon godina čekanja, Taarabt je pod Jurićem naučio najvažniju lekciju svoje karijere i promijenio sebe iznutra.

Tako je njegova priča došla do Benfice, one iste kojoj je rivalski Porto sinoć prekinuo niz od 14 utakmica bez poraza, i to utakmica u kojima se sastav više ne može lako zamisliti bez Taarabta. Trebalo mu je pet godina da se vrati u ekipu otkako su mu Portugalci otkupili ugovor od QPR-a, ali se u nju vratio kao nešto sasvim drugačije.

Da, još će očarati navijače drskim potezima poput onog protiv Zenita u Ligi prvaka, ali njegova osobna revolucija se očituje baš u igri. Taarabt je od igrača koji je u Milanu imao skoro 94 posto uspjelih driblinga, ali onih kakvi su često bili sami sebi svrha, sada postao pivot koji će samo u jednoj utakmici nakrcati 11 startova i presječenih lopti, što je rekord za pojedinca ove sezone u portugalskoj ligi. U prijevodu, Taarabt se odrekao dječačkih fiksacija i prilagodio se momčadskim zahtjevima, što je ogroman put i napredak od dana kada je Redknappu odbrusio kako on “nije tip igrača od kojeg se može tražiti više uklizavanja”, nesvjestan da to od njega ne traži Harry, nego nogomet sam po sebi.

Samim tim njegova priča više neće biti posebna po tome što je on, eto, jedan u nizu onih koji će optuživati nogomet kako ga nije dovoljno cijenio, a takvih je nažalost mnogo u kategoriji propalih talenata. Talent je, reći će vam to gotovo svi koji su ga uspješno iskoristili i pretvorili u nešto zaista opipljivo, samo početna stavka. Uparen s tvrdoglavošću i romantiziranjem vremena kad je nogomet, kao, bio bolji jer je omogućavao ljudima poput Taarabta ida piju, jedu i glupiraju se ako će to donijeti potez-dva po utakmici zbog kojeg će se publika oduševiti i osoviti na noge sa skandiranjem, neće vas odvesti daleko. Priča o neshvaćenim i odbačenim španerima puno je i uglavnom se ponavljaju, služeći samo za podastiranje jeftine sjete o onome što je “moglo biti”.

Taarabtova revolucija je napokon razuvjerila i samog Tolstoja.