Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Režimski nogomet

Kako Sjeverna Koreja planira stvoriti nove Messije

Možda toga niste svjesni, ali u utorak se igra jedan od najvećih derbija svjetskog nogometa. Ne može vas nitko za to kriviti ako niste čuli za to, jer se o njemu generalno malo toga može i napisati. Nema press-konferencija, nema tvitova s izjavama i očekivanjima, kao ni onih live YouTube uključenja. Na kraju krajeva, nema ni prepucavanja između navijača dvaju tabora — što je možda i bolje, pošto jedni žive u perpetualnom strahu od drugih zbog sukoba koji još od 1950. godine prijeti eskalacijom u nuklearni rat. Ali kada u utorak istrče na teren, igrače dviju ekipa dočekat će ih 50.000 duša koje će za domaćine navijati svim srcem, kao da im o tome život ovisi. Nekima od njih možda doslovno i ovisi.

Derbi između Sjeverne i Južne Koreje i nije baš tolika rijetkost.

U proteklih desetak godina te dvije reprezentacije susrele su se sedam puta, od čega tri puta na nacionalnom stadionu u Pjongjangu, koji nosi ime Kim Il-Sunga, revolucionarnog vođe i “oca domovine”. Favorizirani gosti su u te tri utakmice slavili tek jednom, u posljednjem gostovanju u prosincu 2017. na kojem je Ri Yong-Chol u 64. minuti zabio jedini gol na utakmici vrijedan južnokorejske pobjede. Naravno, u takvom rivalstvu je svaki poraz, baš kao i u svakom derbiju, nešto što se želi izbjeći, ali sa specifičnim kontekstom Sjeverne Koreje on ima dodatnu pozadinu.

“Treniramo naše studente da postanu supertalentirani igrači koji će nadmašiti učinak ljudi poput Lionela Messija”

Kada pričamo o jednoj od najzatvorenijih i najopresivnijih država na svijetu, onda manjak informacija obično otvara vrata mnogim neprovjerenim naklapanjima, najčešće onima da sjevernokorejski reprezentativci za takve poraze bivaju ‘nagrađivani’ prisilnim radom ili čak smrću. Takva je bila priča i nakon nastupa na Svjetskom prvenstvu 2010. u Južnoj Africi, na kojem su u grupi s Brazilom, Portugalom i Obalom Bjelokosti završili očekivano posljednji, s gol-razlikom 1:12. Od tih 12, sedam golova im je u jednoj utakmici utrpao Portugal, a navodne snimke sjevernokorejskog dnevnika koji je izvještavao o “grandioznom nastupu” njihove selekcije postale su viralne.

U stvarnosti su mnogi dobro upućeni ljudi demantirali bilo kakvu priču o ubojstvima igrača i njihovim slanjima u gulage. Među njima je bio profesor Christopher Green sa sveučilišta u nizozemskom Leidenu, koji je u svojoj akademskoj karijeri intervjuirao na stotine prebjega; specijaliziran za sociologiju sporta, između ostalog i u Sjevernoj Koreji, on naglašava ono što je u ovoj priči zaista bitno, legitimno i zanimljivo: Sjeverna Koreja zapravo vidi nogomet kao most prema svijetu i priliku da se s njim poveže.

“Oni su sami shvatili da u sportu imaju prigodu pokazati kompetitivnu vrijednost”, pričao je Green za Bleacher Report. “Sjeverna Koreja ima potrebu pokazati svojoj publici da ima snagu i sposobnost pobjeđivati, a sport je jedna od stvari u kojem to može. Zato ga ozbiljno shvaća”.

To da režim iskorištava sport kao alat za dokazivanje je zapravo tako od samih početaka.

Odmah nakon Korejskog rata režim je, po uzoru na zemlje Istočnog bloka, oformio sportski sustav koji je za zadatak imao efikasno lociranje talentiranih sportaša koje se može razviti i prezentirati svijetu. Još su 1958. u Pjongjangu oformili Sportsko sveučilište, kao i niz sportskih akademija, dok su sve tvornice s više od 1.000 zaposlenih morale oformiti svoje sportske momčadi koje su vodili školovani treneri. Taj je dekret obuhvatio više-manje i sva ostala poduzeća, pa je do 1960. godine u Sjevernoj Koreji već postojalo više od 300 sportskih škola, što je viđeno kao veliki uspjeh i razlog za ponos.

Nije onda slučajno da su baš šest godina poslije njihovi reprezentativci otputovali u Englesku kako bi znanja usvojena u tim akademijama prvi put prezentirali na jednom Svjetskom nogometnom prvenstvu. Ta priča je razmjerno poznata: Sjeverna Koreja je na turnir stigla kao azijski predstavnik i potpuni autsajder, što je bilo potvrđeno i uvjerljivim uvodnim porazom 3:0 od ‘prijateljskog’ Sovjetskog Saveza. Ali remi s Čileom i senzacionalna pobjeda 1:0 nad Talijanima poslala je Sjevernu Koreju u četvrtfinale, gdje je čak povela 3:0 protiv Portugala; senzaciju je, međutim, spriječio veliki Eusébio koji je sa svoja četiri gola spasio obraz svojoj momčadi i pogurao je u polufinale.

“Bio je to dan kada sam shvatio da u nogomet pobjeđivanje nije sve”, govorio je Pak Do-ik, strijelac pobjedonosnog zgoditka Italiji kada je 2002. godine ponovno posjetio Englesku. “Kad sam zabio taj gol narod Middlesbrougha nas je primio u svoja srca i ja sam shvatio da nogomet može poboljšati diplomatske odnose, ali i promovirati mir”.

Doduše, ‘poboljšanje diplomacije je podrazumijevalo i navodno raskalašeno tulumarenje nakon te pobjede, pa onda i druženje s lokalnim damama. Upravo je to režim vidio kao veliku sramotu i kršenje stroge discipline i radne etike, zbog čega su navodno neki reprezentativci zaista i bili kažnjeni po povratku kući. No, dok je Pak vidio to kao priliku za promociju mira, “Veliki vođa” Kim Il-sung je prema izvještajima osobno krojio momčadske govore s naredbama da zabiju “barem tri gola” svim suparnicima. Sportska infrastruktura koju je potpomagao morala je davati rezultate kako bi se time slikovito prikazalo (potencijalnom) neprijatelju što ga čeka ako mu padne na pamet započeti novi rat.

Otprilike je takav status zadržan i do danas, kad je Velikog vođu i njegova sina, “Dragog vođu” Kim Jong-ila naslijedio unuk, odnosno sin Kim Jong-un.

O njegovu životu se malo toga zna za sigurno, ali je poznato da je odškolovan u Europi pod lažnim imenom i da se ovdje, naravno, susreo sa sportom i njegovim utjecajem na društvo. Doduše, po svemu sudeći je kudikamo veći košarkaški nego nogometni fan, prema nekim pričama obožavatelj i našeg Tonija Kukoča. Ipak, on je iz tih europskih dana kući ponio i potvrdu djedova naglaska na važnost nogometa kao poligona za dokazivanje snage režima, pa je nastavio graditi i jačati statiku tih mostova u ovoj eri svoje vladavine.

“Treniramo naše studente da postanu supertalentirani igrači koji će nadmašiti učinak ljudi poput Lionela Messija”, kaže Ri Yu-Il, trener u Međunarodnoj nogometnoj školi u Pyongyangu, nogometnoj akademiji koju je Kim Jong-un osobno otvorio 2013. “Zasad mislim da je bitno da izdominiramo azijsku konkurenciju, a onda se nadam da ćemo i u bliskoj budućnosti dominirati i na globalnoj sceni.”

Naravno, te su izjave vrlo vjerojatno dirigirane i komično preuveličane, ali činjenica je da Sjeverna Koreja ozbiljno ulaže u razvoj nogometa, čak i pod međunarodnim embargom koji sprječava bilo kakva inozemna ulaganja ili bilo kakav strani priljev novca u zemlju. Na ulazu u tu nogometnu akademiju stoji velika slika s otvaranja, kao i ugravirana motivirajuća poruka koju je vođa tada odaslao djeci. U školi trenutno obitava čak 500 djece starosti od sedam do 16 godina, koji u tom kompleksu žive i dobivanju opće obrazovanje. Imaju i knjižnicu, u kojoj osim opće literature postoji i sva sila nogometne teorije koju uče i onda polažu u sklopu kolegija specijaliziranog za nogometnu teoriju. A taj je kompleks, stacioniran na otoku Rungra u srcu Pjongjanga, toliki da bi Sjevernoj Koreji na njemu zavidile i mnoge zapadne zemlje.

Nedaleko od Prvomajskog stadiona, na kojem se održavaju sletovi povodom državnih blagdana i koji je sa kapacitetom od 150.000 sjedećih mjesta najveći stadion na svijetu, nalazi se čak 20 terena s hibridnom travom na kojima polaznici škole svakodnevno treniraju po nekoliko puta. Doselekcija se vrši tako da se dekretom naložilo kako svaka škola u svakoj sjevernokorejskoj provinciji mora imati svoju službenu nogometnu momčad, a onda ljudi iz spomenute akademije dolaze probrati najbolje igrače koje povuku u Pjongjang. Pošto svaka provincija ima barem 50 škola i momčadi, posao je velik, ali se mora odraditi pedantno.

Zanimljivo, u akademiji su podjednako prisutna i muška i ženska djeca, što je pogotovo zanimljivo ako uzmemo u obzir da sjevernokorejska ženska reprezentacija, za razliku od muške, dosta dobro kotira u međunarodnim okvirima; na Svjetskom prvenstvu 2007. u Kini stigla je do četvrtfinala.

Telesportov prijatelj i suradnik James Montague jedan je od rijetkih novinara iz zapadnih zemalja kojemu je bilo dopušteno kročiti u tu akademiju i svojim očima vidjeti budućnost sjevernokorejskog nogometa.

“Kada smo u svibnju 2013. počeli s ovakvim razvojem sporta, posebno nogometa, cilj nam je bio dovesti sve na visoku razinu kakvu imaju ostale zemlje, stoga smo i oformili ovu akademiju”, rekao mu je ondje Kim Chol-Ung. “Već sada 80 posto igrača u kategorijama do 16 i 17 godina dolaze iz ove akademije, a cilj je plasman na Svjetsko prvenstvo u Katar 2022. Onamo će ovi momci sigurno i ići” zaključio je samouvjereno.

No, da bi stekli potrebno iskustvo za nastup na Svjetskom prvenstvu, ti mladići moraju biti izloženi kompetitivnim međunarodnim utakmicama. Od 23 igrača koji su trenutno u reprezentativnom rosteru, njih očekivano 18 nastupa za sjevernokorejske klubove, koji iz političkih razloga ne sudjeluju na međunarodnim turnirima u Aziji. Preostala petorica, međutim, predstavljaju novi val igrača koje je režim poslao izvan granica domovine. Kim Song-gi i Ri Yong-jik nastupaju za japanske niželigaše, što i nije čudno ako uzmemo u obzir da su pripadnici sjevernokorejske manjine u Japanu. No, posebna priča leži u karijeri Pak Kwang-ryonga, napadača austrijskog St. Pöltena, a pogotovo u onima 20-godišnjeg Choe Song-hyoka i vršnjaka mu Han Kwang-songa. Prvi nastupa za talijanski Arezzo, a drugi za Juventusovu mladu momčad.

Njih dvojica su prvi akademci koje je režim poslao u Corciano, gradić u srcu Italije u kojem je 2014. sklopljen sporazum između Sjevernokorejskog nogometnog saveza i lokalne nogometne akademije, a kojim se predviđa slanje najboljih talenata na Zapad, sve kako bi dobili osjećaj kompetitivnosti na globalnoj sceni. Dvije godine prije potpisa sjevernokorejske vlasti su predložile takav aranžman Antoniju Razziju, zastupniku u talijanskom parlamentu koji je poznat po svojim čestim izletima u tu odsječenu zemlju. On je iskoristio svoje kontakte kako bi povezao sjevernokorejske vlasti s ljudima u akademiji u Corcianu, koji su odabrani ponajviše zbog činjenice da je grad razmjerno blizu Rimu u kojem se nalazi sjevernokorejsko veleposlanstvo.

Godine 2015. su iz Pjongjanga u Corciano poslali 15 najboljih mladih igrača, među njima i navedeni dvojac. No, u tom dogovoru je bio i problem: u svibnju 2016. otvorena je istraga nad tom talijanskom akademijom kako bi se utvrdilo eventualno kršenje međunarodnih sankcija nad Sjevernom Korejom, kao i to ograničava li Sjeverna Koreja osobne slobode svojih državljana na talijanskom teritoriju. Prema izvješćima, sjevernokorejske vlasti drže strog nadzor čak i nad radnicima koje šalju u inozemstvo, dok im zbog potrebe za kešom pod međunarodnim sankcijama navodno uzimaju i do 90 posto zarade.

Međutim, nepravilnosti nisu utvrđeno i pokazalo se da mladi sjevernokorejski nogometaši imaju sasvim slobodan pristup informacijama, a nisu postojali ni tragovi bilo kakvih uplata na sjevernokorejske račune. Ipak, pritisak koji je talijanska vlada stavila na igrače, pogotovo na Song-hyoka i Kwang-songa, utjecao je na njihove karijeru: Fiorentina je u veljači 2016. inicijalno potpisala ugovor s Song-hyokom, ali ga je naknadno razvrgnula nakon što su zbog te istrage klub preplavili policajci i različiti istražitelji. Ipak, uspio je ostati u Italiji i sada nastupa u Serie C.

Kwang-song nije baš toliko nagrabusio, dapače. On je od klinca koji po dolasku u Italiju nije imao pojma tko je Steven Gerrard, što je anegdota koju često prepričavaju, stigao do Cagliarija i Serie A, postavši prvi sjevernokorejski nogometaš u povijesti koji je postigao gol u toj ligi kada je u travnju 2017. zabio Torinu. Sada je na njega oko bacio Juventus, koji ga je inicijalno doveo na posudbu s pravom otkupa i ‘parkirao’ u svoju mladu momčad. Naravno, kod Juventusva tu vjerojatno ima i elemenata čistog komercijalnog interesa, pogotovo jer je priča o igraču postala viralna, ali nedvojbeno je da se radi o najvećem talentu sjevernokorejskog nogometa i nogometašu koji je dokazao učinak sjevernokorejskog ulaganja u sport.

Tu se onda vidi svojevrsna proročka pozadina Pakove izjave o spoznaji kako nije sve u rezultatu. Ona je u esenciji pogrešna iz perspektive sjevernokorejskog režima: naravno da je njemu bitno konkretnim rezultatima na terenu dokazati svijetu da je Sjeverna Koreja zaista kompetitivna na globalnoj razini. Međutim, podjednako je bitno dokazati da njeni igrači mogu biti hit i na Zapadu, kao i to da su stručnjaci i metode iz domovine dovoljno dobri da proizvedu igrača s kvalitetom potrebnom kako bi se nametnuo u jednoj od najjačih liga.

I dok će se od aktualne reprezentacije, naravno, očekivati da pronese slavu nacije u sudaru sa susjedom i najvećim političkim rivalom, suprotno uvriježenom mišljenju ovaj režim svoje nade u rezultat prvenstveno polaže u proces.