Postoji jedna kultna filmska scena kojoj se uvijek volim vratiti kada razmišljam o binarnosti današnjeg društva i njegovoj ideji mjerenja uspjeha. Riječ je o intenzivnoj, monumentalnoj sceni iz filma Glengarry Glen Ross, u kojoj Alec Baldwin glumi efikasnog menadžera s misijom spašavanja posla ustajaloj firmi za prodaju nekretnina.
Došavši među u rutini pomalo i pogubljene radnike, Baldwin odmah poprimi prijeteću i direktnu personu nemilosrdnog tiranina. Bez okolišanja im u monologu objasni kako su od tog trenutka svi zapravo otpušteni, te da imaju tjedan dana kako bi povratili posao. Na negodovanje zaposlenika takvim pristupom, on objasni kako je zapravo jedino mjerilo njihovog učinka količina ugovorenih poslova.
“Dobričina? Boli me neka stvar. Dobar otac? Jebi se; idi onda kući i igraj se s djecom. Ako želiš raditi ovdje – dogovaraj poslove”.
Razlog mog vraćanja i prisjećanja na taj monolog leži u ideji kako on, 25 godina nakon što je ta hvaljena kazališna predstava adaptirana u film, ocrtava stav današnjeg društva prema konceptu uspjeha i vrednovanju istog. Je li uspjeh samo konačan proizvod ili je nužno sagledati proces koji do njega dovodi, ali koji jednako tako ovisno o kontekstu s većom ili manjom vjerojatnošću može rezultirati i neuspjehom, često radi tek jednog detalja? Odgovor je, kao i u Baldwinovu monologu, jasan. Pusti pametne priče i zanimljivu metodologiju – gdje ti je rezultat, majstore?
Naravno da se stvar prelila i na nogomet.
Ako pogledate trenersku karijeru Juana Manuela Lilla, najveći uspjeh u gotovo 40-godišnjoj trenerskoj karijeri leži u činjenici da je jednu sezonu vodio Real Sociedad, kao i da je bio pomoćnik Jorgeu Sampaoliju tijekom rada na klupama Čilea i Seville; njegov je postotak pobjeda u trenerskoj karijeri nešto veći od realno mizernih 37 posto. Pa ipak, radi se o jednom od najvećih filozofa moderne igre, koji je između ostalog puno utjecao i na Pepa Guardiolu.
“Napadamo ono što je završilo loše, a ne ono što je loše napravljeno”
Lillo je svjestan da će ga, pogotovo u današnjem svijetu, mnogi diskreditirati zbog izostanka opipljivih rezultata. Ne bježi od toga ni on sam, ali veliki dio svojih javnih izlaganja je Lillo upravo posvetio jednodimenzionalnom pristupu mjerenju uspjeha u sportu. Što je važnije, put ili ishod?
“Ljudi debatiraju o utakmici, ne o rezultatima”, pričao je Lillo u sjajnom velikom intervjuu Sidu Loweu za magazin The Blizzard. “Rezultati nisu predmet debate, oni jesu. Kad ponedjeljkom kupite novine za euro, je li jedina stvar u njima samo lista rezultata? Dođete li na utakmicu u zadnjoj minuti, pogledate semafor i odete? Ne, već gledate svih 90 minuta, odnosno proces”.
Rudimentarni pogled na igru nije ništa novo; ljudi su, ponajprije zbog strasti i užitka u uspjehu, oduvijek bili skloni prihvaćati često demonizirani pragmatizam, ako bi im on u konačnici donio rezultate. Uostalom, mnogi će posvjedočiti kako im je, primjerice, Hajduk pod Tomislavom Ivićem nerijetko igrao sirov i reaktivan nogomet, ali situacija je bila pod kontrolom utoliko što je takav pristup izrodio najbolju trofejnu generaciju u povijesti kluba.
Je li smisao igrati lijepo i ginuti s laudama ili odustati od razvoja jedinstvene estetike s ciljem postizanja rezultata?
S jedne strane, tu je osebujna problematika velikih klubova, od kojih se istovremeno traži i jasni identitet i, naravno, rezultat. Ta ultimativna razina očekivanja dovela je do stadija u kojem sve više elitnih trenera uzima poduže pauze po napuštanju poslova baš zbog iscrpljujuće prirode posla. Kada je Luis Enrique završio svoju trogodišnju epizodu u Barceloni, odlučio je uzeti pauzu kako bi se osvježio pred nove izazove. Prošlo je, evo, godinu i mjesec dana, a još uvijek nema natruhe da bi Enrique mogao ponovno preuzeti klupu nekog kluba. Slično je napravio i Pep Guardiola, koji je također godinu dana bio na odmoru dok nije i formalno preuzeo Bayern u ljeto 2013.
Komparativno gledajući, obojica su na Barceloninoj klupi uzela sve što se od titula uzeti može i zaista nije čudno što takav posao i iz najvećih majstora zanata izvuče maksimum koji ih isprazni. Međutim, ako ćemo gledati kroz pitanje nasljeđa, situacija kod njih dvojice dijametralno je suprotna: Guardiolina je Barcelona zbog svog globalno priznatog stila igre osigurala mjesto u panteonu svevremenskih momčadi, dok se Enriqueova vladavina uvelike gleda kao početak svojevrsnog negativnog ideološkog obrata kod katalonskog diva, gdje je pretjeranim naglaskom na superiornu fluidnu napadačku trojku nerijetko negirao postulate momčadske igre.
Naravno, sve je to u svrhu postizanja rezultata, ali konačni proizvod od Barcelonina trenera danas iziskuje paralelni razvoj obaju segmenata koja zatim tvore konačni uspjeh.
Primjera za to na elitnoj razini je podosta, ali problematična u toj čitavoj priči je činjenica da se sada takav ograničeni pogled u eri utrke za instant-uspjehom prožeo i na klubove kojima povijesno nasljeđe ne imputira nekakvu poziciju vječnog favorita. U najvećoj mjeri piramida odozgo kreće od tabloida, koji onda potpiruju ideju klubaštva i šire je do neslućenih granica – primjerice, onih u kojima se dio Leicesterovih navijača zaista premišljao je li posrnuće Claudija Ranierija po onom senzacionalnom osvajanju titule prvaka samo po sebi bilo valjan razlog za ostavku.
Stoga ništa manje neshvatljiv, pogotovo kada pričamo o suodnosu estetike i rezultata, nije i aktualni podosta bujajući narativ koji sada baca sumnje na rad Mauricija Pochettina u Tottenhamu, odnosno Maurizija Sarrija u Napoliju. Dvojica trenera koja su upravo kroz rad u tim klubovima dokazala svoje ideje progresivnog nogometa, putem kojih su, naravno, uvelike prosperirale i same momčadi. Naravno, to treba zahvaliti i pristupu medija željnih senzacije, koji onda oblikuju takvo nerealno javno mnijenje.
S jedne strane leži momčad koja je u ovu sezonu ušla s budžetom za plaće koji je tek četvrti po redu u Serie A i gotovo dvostruko manji od onog s kojim raspolaže Juventus. Međutim, Sarrijev ideal pozicijskog nogometa napravio je od Napolija ne samo legitimnog kandidata za naslov prvaka, već momčad čiji stil igre, čak i uslijed svih kadrovskih ograničenja, pokušavaju replicirati mnogi diljem Europe. Sam Sarri je nedavno potvrdio kako je jedini Napolijev cilj “igrati lijepo”, iza čega se krije i opipljiva filozofija, a ne samo populizam.
Pochettinov Tottenham je također primjer od mlade te, u okruženju Premier lige, ‘potplaćene’ ekipe koja je s pravom hvaljena zbog svog stila. Kada znamo da je početnih 11 Spursa često među najmlađima u ligi, kao i to da klub – prema posljednjim financijskim izvješćima – na plaće troši manje od, primjerice, Evertona i Leicestera, onda uspjeh Pochettinove ideje postaje još značajniji.
Pa ipak, to nije dovoljno.
Napoli je u svojoj gotovo 100-godišnjoj povijesti osvojio osam značajnijih titula (dva scudetta, pet kupova i jedan Kup UEFA), dok je posljednji put bio prvak prije 28 godina. Tottenham u svojih 135 godina postojanja ima više trofeja (dva naslova prvaka, 12 kupova, jedan Kup pobjednika kupova i dva Kupa UEFA), ali je posljednji put bio prvak pradavne 1961. Pochettino je, unatoč navedenim financijskim limitima u okolini koja nameće monetarnu komponentu kao izrazito bitan faktor, u tri sezone za kormilom tima s White Hart Lanea stigao do najboljeg plasmana još od 1990., iste one u kojoj je Napoli posljednji put bio prvak.
Iako su, dakle, momčadi iz drugog plana pretvorili u europski etablirane i transformirali ih svojom filozofijom, puka potreba za opipljivim, instantnim rezultatom koji nema uporište u povijesnom statusu klubova dovela je do toga da se preispituje položaj obaju trenera. Pritom su i Sarri i Pochettino zapravo s takvim momčadima, bez tradicije uspjeha i postojanog položaja među krajnjom elitom napravili ono što je mnoge trenere na višoj razini iscrpilo do krajnjih granica: uskladiti estetiku i rezultat.
“Napadamo ono što je završilo loše, a ne ono što je loše napravljeno”, nadodao je u svom nizu mudrosti Juanma Lillo. “Više je pritiska, više od onoga što je bilo periferno sada je centralno. Pritisak je kudikamo veći, a ono što je nekoć bilo periferno postalo je temeljno (…) Ali cilj je putovanje, proces. U utrci možeš biti prvi, miljama i miljama ispred svih, a onda se spotaknuti nekoliko metara prije cilja. I? Hoćeš li otpisati tu utrku? Puno je to kompleksnije nego da kažemo: pobijediti, dobro; ne pobijediti, loše.“
U svijetu koji uspjeh gleda samo kroz presječenu vrpcu na finišu nema mjesta ni strpljenja za procese. No na primjerima ovih dvaju vizionara, kao i ‘neuspješnih’ filozofa poput Lilla, pa i Marcela Bielse, Zdeněka Zemana, Quiquea Setiéna i drugih vidimo da je koncept besmrtnosti kroz put, a ne cilj, i dalje živ. Ma koliko se plitki siledžije izderavali na njih.
