Ima ta jedna pjesma koju Hajdukovi navijači vole pjevati, dijelom kao podršku, dijelom kao kritiku. “Samo se bori; grizi, noge lomi”, započinje, pa onda nastavi s: “ne tribaju golovi, samo emocija”. Dio koji kritizira je sam njen kraj, u kojem se ‘upozorava’ da “kako igraju sada, to je dosada”. Zadnji put kada se ta pjesma orila nije bio davno; štoviše, bio je prije svega dva tjedna, na Hajdukovu gostovanju u Gorici. Ipak se vidjelo i da u toj pjesmi leži solidna kontradikcija, jer — osim što Hajduk tada zaista jest igrao blago rečeno dosadno — konačni rezultat i Goričin sjajan preokret uzrokovali su poprilični preokret i u emocijama kod Hajdukovih navijača. Prije samo dva tjedna trebali su i golovi, a onda i kudikamo pozitivnija emocija, na tribinama i na terenu.
Gol je bio potreban i činio je razliku i sinoć; gol koji je Emir Sahiti zavukao Dinamu za pobjedu u derbiju definirao je raspoloženje solidnom dijelu nacije, a preko 100.000 službenih članova, koliko ih sada Hajduk ima, zaista i čini znatni dio generalne populacije.
Ta se pjesma često, dakle, krivo i predoslovno interpretira, jer u njoj leži velika dubina koja praktički graniči s filozofskim mantranjem. Zapravo, sve je krenulo u tom smislu s davnom porukom hajdukovaca o tome kako je “rezultat trend, a ideal vječan”, što je u očima njihovih rivala viđeno kao patetična izlika za Hajdukove sustavne rezultatske neuspjehe. Na nju se i nadovezala ona neslužbena navijačka himna u kojoj se pjeva da ono što navijači od Hajduka traže “nisu čak ni pobjede”, samo srce hajdučko.
I da, ta mantranja o srcu, emociji, energiji prečesto i jesu tek populističke i ezoterične floskule koje se serviraju kao ideal iako je on kao takav praktički nemjerljiv i nemoguć za održavati. Rezultat, jasno, nije sam po sebi nebitan — jer da je tako, ne bi prije dva tjedna letjele stolice u teren u Gorici dok se sada tim istim igračima klanja i skandira.
Trebat će još puno ovakvih poraza do zdravog i demokratskog Dinama
Jučerašnji derbi je i bio obojan tom mišlju, barem suptilno, i zato nije bilo prikladnije situacije da se i dodatnom simbolikom kroz koreografiju obilježi ta ogromna članska brojka. I ne samo to, već su se i poruke upućivane s tribina usmjeravale prema prepucavanju oko onoga što predstavlja pravi ideal, a to je klub u rukama svojih navijača, koji su tu kroz svih ovih 18 godina koliko je Hajduk patio i koliko i dalje pati u rezultatskom smislu.
Pa je Torcida u jednom trenutku podignula poruku Bad Blue Boysima na drugoj strani, u kojoj ih proziva da su “dizali kolaps” i rugali im se, a da sada “Zagreb Kodeks sanja”. U pitanju je, naravno, kodeks upravljanja Hajdukom koji je uveden kao svojevrsni klupski ‘ustav’ i garancija transparentnog upravljanja nakon žestokih navijačkih prosvjeda.
Nećemo se lagati, dobar dio publike stvari gleda isključivo kroz prizmu rezultata i ova brojka Hajdukovih članova svjedoči tome: praktički eksponencijalni rast članstva krenuo je sa podizanjem kvalitete momčadi i, evo, pobjedama i boljim rezultatima.
S druge strane, jako puno apologeta Zdravka Mamića i njegova upravljanja Dinamom spremno je bilo tijekom svih ovih godina zažmiriti na kriminal i koruptivnu hobotnicu koja je prožela hrvatski nogomet samo zato jer je vrhovni ideal biti najbolji — i to pred očima rivala kojima je rezultat “trend”. To je dinamovce dovelo do razine na kojoj su praktički izgubili vlastiti klub i glas, i na kojoj su sve te slavljene titule i rezultati više ni njima nisu ključne, već je to ideal demokratskog i transparentnog kluba. Na najslikovitiji mogući način su se doveli u situaciju da stvari sagledavaju iz rivalske perspektive: bolni europski porazi, izgubljeni derbiji i klub kojim i dalje drmaju kriminalci i njihovi pobočnici.
Na primjeru borbe za demokratski Dinamo vidimo koliko se ona teško gura kad je narodu rezultat vrhovni ideal. Upravo zato se i danas iz dijela plave populacije mogu pročitati komentari koji tugaljivo zazivaju povratak Mamića, jer tada, eto, ‘tovari’ nisu bili prvi i nije prolazilo po tri godine bez Dinamove pobjede na Poljudu. Mamićev kriminalni sustav omogućio je Dinamu dovoljnu razinu da se praktički ne može dovesti na razinu raspada kakav je u Hajduku otvorio put za potpunu promjenu paradigme i imidž navijačkog kluba, ali je sasvim jasno da će ovom ‘pravovjernom’ dijelu Dinamove navijačke grupacije biti potreban barem neki vid rezultatskog kolapsa da bi u potpunosti prokrčio ‘hajdučki’ put kroz čistilište.
I trebat će još puno ovakvih poraza da, kako glasi i slogan ovjekovječen na navijačkom muralu u Stenjevcu, “u zemlji ugašenih ideala svjetlost zvijezde” obasja put do zdravog i demokratski ustrojenog Dinama, onog u kojem navijači neće po dekretu dobivati milosrđe u vidu simboličkih mjesta u upravi. Istoj onoj upravi kojom rukovodi Mamićev omiljeni starčić, koji je navijače zavaljao prije samo koji mjesec, kao i njegova nosačica prljavih kuverti.
U toj zemlji ugašenih ideala ipak postoji ovih 100.000 ljudi koji održavaju plamen. U borbi rivala rezultat je važan, ali dinamovci sad spoznaju pravu važnost onog zbog čega su se nadmeno rugali hajdukovcima. Golovi kojima se navijači nadaju kroz kanaliziranje svoje emocije ne definiraju sudbinu njihova kluba, ali je ipak usmjeravaju.
I to je jučerašnji Derbi zorno pokazao.
