Hanwood Village Hall ime je malog sportsko-rekreacijskog centra u blizini engleskog grada Shrewsburyja, a vjerojatno nikada ne bi postao poznat izvan gradskih granica da nije bilo jednog posebnog gosta. Početkom ožujka onamo je svratio ni manje ni više nego Roberto Carlos, ponajbolji bek u nogometnoj povijesti, i to kako bi se vratio na teren u dresu lokalne španerske ekipe po imenu Bull in the Barne United.
Bikovi, nazvani po lokalnom pubu, taj su privilegij dobili kao osvajači nagradne igre u kojoj se Roberto Carlos ‘postavio’ na eBay i čekao licitacije takvih ekipa koje su spremne skupiti novac za njega kao jedinstveno jednokratno pojačanje. Bikovi su ponudili najviše i Bobby je s nepunih 49 godina — navršio ih je prekjučer — obukao njihov dres. Ne samo to, već je kasnije svratio s njima u pub na tradicionalnu pintu ili dvije, uz koje su prokomentirali neugodan poraz 4:3 od Harlescotta. Da, čak vam ni Roberto Carlos u čuvenoj Sunday League ne može biti žeton koji garantira pobjedu.
Međutim, naravno da jedna takva anegdota s humanitarnim karakterom sama po sebi nije izgrađena na pitanju konačnog ishoda utakmice rekreativaca. Roberto Carlos se smijao s ekipom u tom pubu kao da je s tim momcima svaki vikend, pričajući kako je tek sada — unatoč nizu osvojenih titula, od Lige prvaka pa do one svjetskog prvaka s Brazilom — “kompletirao nogomet”.
“Ja sam započeo igrati na ovakvim terenima u Brazilu”, pričao je ekipi za šankom. “Osjećam se kao da sam danas naučio puno stvari i sjajno je upoznati dečke. Kada sam započinjao karijeru kao klinac u Garçi, igrao sam sličnoj ekipi sa svojim ocem, tako da ovo nije ništa novo za mene.”
Za njega je i nakon Real Madrida, i finala Svjetskog prvenstva, nogomet i dalje pivo s prijateljima u pubu nakon termina nedjeljom
Kao i mnoga druga djeca 1990-ih, odrastao sam na nogometu Roberta Carlosa. Bespredmetno je sada pričati o promjenama kroz koje je nogomet prošao u međuvremenu i pričama kako je nekad bilo bolje ili gore, ali kad nekoga iz te generacije pitate što nas je natjeralo da se zaljubimo u nogomet, odgovor bi mogao biti predstavljen kroz lik i djelo tog igrača i tog Brazila. Carlos je svoju cijelu karijeru zapravo najviše objašnjavao kroz koncept zabave; sve te karakteristike koje su ga činile avangardnim tipom nogometaša proizašle su iz viđenja svijeta u kojem sve počinje od zabave.
“Ne bih rekao da smo neodgovorni”, objašnjavao je davno kulturološke razlike između južnoameričkih nogometaša i onih europskih. “Mi naprosto uživamo igrajući nogomet, igramo za zabavu. Moja je životna filozofija uvijek bila usmjerena tome da rješavam probleme sa smješkom na licu”.
Koliko god nevjerojatno zvučalo, ta je ‘kultura zabave’ uistinu definirala nogometne tekovine gotovo pa u filozofskoj domeni.
Igrač je, kako je to davno rekao Eduardo Galeano, svoj put započeo igrajući za užitak na prašnjavim ulicama slumova, da bi sada igrao iz dužnosti na stadionima, “na kojima nema izbora osim da pobijedi”. Kao primjer tog uživanja naveo je River Plateovu selekciju iz ranih 1940., čija je formacija bila “1-10” i čija je prednja linija, u sastavu Juan Carlos Muñoz, José Manuel Moreno, Adolfo Pedernera, Ángel Labruna i Félix Loustau, “igrala po sluhu”. Galeano je opisivao kako je ta petorka, poznata i kao La Máquina (stroj) igrala toliko lepršavo da ju je lopta pratila “kao sretan pas koji nikad nije odlutao od vlasnika”, i koja bi ponekad ‘zaboravila’ pucati jer bi to značilo kraj akcije.
Ti su Riverovi junaci predstavljali vrhunac onoga što su u Argentini zvali la nuestra (naša); stila koji je inherentno argentinski, ali koji se slobodno može vezati uz čitav južnoamerički stil igre, odnosno, tu vječnu borbu s okvirima i granicama koje bi bile potrebne da se dođe do željenog rezultata.
U romanu O junacima i grobovima argentinski pisac Ernesto Sábato dotaknuo se tih modaliteta kroz razgovor dvojice glavnih protagonista o dvojcu Independienteovih napadača iz 1920-ih, Alberta Lalína i Manuela Seoanea. Seoane je, ide priča, na jednoj utakmici rekao Lalínu da mu otvori centaršut, kako bi on ušao u prostor i zabio. Vrlo brzo se tako i dogodilo, a kada je Seoane — inače ljubitelj mehanicističkog, uigranog stila na rezultat — zabio, zatrčao se prema Lalínu kako bi proslavio, vičući usput “vidiš, Lalín?”. Ovaj mu je samo blijedo odgovorio “da, ali mi ovo nije istovremeno i zabavno”.
Nije ni čudno da je Sábato, jedan od najpoznatijih književnih oponenata vojnoj diktaturi, kroz koncept uživanja u nogometu objašnjavao društvenu polarizaciju u tim turbulentnim južnoameričkim godinama. Slobodarski nogomet, onaj koji se igrao iz užitka kakav samo dijete s loptom na ulici može posjedovati, bio je i sredstvo otpora. Zato je i ta generacija s Robertom Carlosom kao jednim od glavnih protagonista mnogo godina kasnije odgojila jednu čitavu generaciju ljudi i kod nje formirala specifični način shvaćanja nogometa.
Carlos, primjerice, posebno ističe igranje za União São João, lokalni klub iz São Paula, kao jednu od najdražih uspomena u karijeri baš iz razloga jer je ondje mogao igrati bez opterećenja. U kontrastu priča o epizodi kada je potpisao za Inter, gdje ga je vodio Roy Hodgson. Stari Roy je, kao stranac u Italiji, nabijao sebi imperativ rezultata i s tim ciljem je insistirao na jasnoj distribuciji uloga. Carlos tvrdi da je ludio kada ga je ovaj postavljao na krilo, jer sve što je od nogometa on sam tražio bila je vizija slobodnog krila ispred sebe, a ne iza. Bio je to njegov ideal, slika onoga što je za njega igra predstavljala.
Njegovi počeci, doduše, nisu bili vezani uz slumove, već uz polja. Kada ne bi s ocem igrao u tim lokalnim ekipicama, Carlos je gurao tešku mehanizaciju s kojom su ta polja obrađivali. Otud mu, veli, i ona muskulatura zbog koje je kasnije imao velikih problema pronaći adekvatne hlače, jer su mu kvadricepsi bili u promjeru široki nevjerojatnih 60 centimetara. Ali više od svega mu je u nasljeđe ostala vizija širokog polja ispred njega; kada ga u Milanu nije mogao više vidjeti, pokupio je prnje i otišao za Madrid. Jasno, ondje je upotpunio legendu o sebi baš zato jer je mogao od nogometa tražiti taj minimum koji mu je davao.
Baš zato i jest završio svoju karijeru tek s 42 godine i to nastupajući u Indiji za Delhi Dynamos, gdje je nadgledao i razvoj mnogih mladih siromašnih igrača koji su tražili put iz bijede kroz nogomet. Zato se za njega danas i ne čuje puno, jer se nije uhvatio guranja u raznorazne institucije i strukture; uglavnom je sudionik raznoraznih humanitarnih utakmica, a u kontinuitetu obnaša dužnog globalnog ambasadora za inicijativu Football for Friendship, koja pomaže djeci slabijeg imovinskog stanja da pronađu svoje mjesto u nogometnom svijetu.
Roberto Carlos je idealno lice za tu ulogu.
Njegov put ne treba idolizirati na način da se priča o njemu kao o nekakvom mostu između ‘starog’ i romantičnog nogometa i ovog hladnog, modernog kojemu se smije u lice, jer bi to bilo patetično natezanje. Uostalom, čovjek je bio i dio madridskih Galácticosa, a kasnije je i završio u Dagestanu, u provincijalnoj Mahačkali, samo zato jer je lokalni milijarder odlučio bacati novac u bunar zvan nogometni klub Anži. Ono što je kod njega bitno je pozicija koju je odlučio zauzeti sada, a u kojoj će se rado pojaviti u bilo kojoj vukojebini kako bi zaigrao s ekipom hakl, pogotovo za viši, humanitarni cilj.
Time poručuje i kako kao idol jedne generacije, moje generacije, nije iznad svih i kako je za njega na kraju dana nogomet i dalje zabava, od koje je usput dobro i zaradio. No, ta lova ga nije natjerala da krene, baš kao mnogi, isisavati i dalje novac iz sporta koji mu je dao bogatstvo, već se vratio na početak, koristeći svoju pojavu i status da promovira ove iskonske vrijednosti zbog kojih smo zavoljeli i nogomet.
Za njega je i nakon Real Madrida, i finala Svjetskog prvenstva, nogomet i dalje pivo s prijateljima u pubu nakon termina nedjeljom, gdje se smiješ jer si upravo popio četiri komada od ekipe iz mjesta do tvog. Za njega su stvari vrijedne isticanja utakmice u Uniãu São Joãu i Garçi, jer za ove druge ionako svi znamo. Taj kontrast je pravi produžetak ideje o prekrasnoj, zabavnoj igri koju su on i njegovi kolege prenijeli s takvih terena na najvišu scenu, promijenivši i lice same igre, a i nas same.
