Na suncu i sjeni

Rocker

Veliki Guus Hiddink otišao je u trenersku mirovinu

Iako djeluje čudno, na kraju je ispalo sasvim prikladno da veliki Guus Hiddink objavi kako je svoj trenerski put završio na Curaçau, otoku u Karipskom moru smještenom pred venezuelanskom obalom, čijoj je reprezentaciji posljednjih godinu dana bio izbornik. Možda je u toj karijeri, službeno dugoj 34 godine, bio ‘glavni’ u nekima od najvećih svjetskih zemalja, kao i u klubovima koji definitivno spadaju među najveće, ali ga je sasvim sigurno provincijalni duh karipskog otočja podsjetio na njegovu vlastitu početnu točku. Ne baš tako atraktivnu, ali također zabačenu.

Puno prije Moskve, Londona, Madrida, Istanbula, Sydneyja i drugih svjetskih metropola u kojima je dosezao nogometne uspjehe, Hiddink je bio seosko dijete iz Varssevelda, ruralnog dijela Nizozemske koje čak i lokalci od milja zovu “zabit”. Tamo gdje je danas Guuseum, muzej s njegovom memorabilijom koji je nakon Svjetskog prvenstva 2002. bio jedna od omiljenih destinacija za južnokorejske turiste u Europi, mladi je Guus organizirao ilegalne disco-večeri po lokalnim štalama i svojim eskapadama sablažnjavao inače mirno, seljačko stanovništvo.

Treći od šestorice sinova lokalnog učitelja Gerrita, Guus je po vlastitom svjedočenju odrastao uz tri stvari: rock ’n’ roll, nogomet i miris kravljih govana.

Taj ga je karakter definirao kroz čitavu bogatu karijeru; iako i danas zna uletjeti u rodno selo na svom Harley-Davidsonu i proći kraj crkve po kojoj bi se u ranu zoru pentrao kako bi prigušio zvono da ga ne bi mamurnog budili, Hiddink je kroz godine, jasno, postao nešto sasvim drugo. Prepoznavao je druge rockere u momčadima koje je vodio, još otkako je kao 19-godišnjak postao pomoćni trener u matičnom mu De Graafschapu, ali i kao profesor tjelesnog baš za lokalnu djecu s poremećajima u ponašanju, što je paralelno radio.

Odbijajući mijenjati sebe, mijenjao je kulture gdje god ga je put nosio. Živcirao je puriste i tradicionaliste i govorilo se da “neće biti bez posla dok god želi raditi”

Hiddinka je to učinilo samouvjerenim i spremnim da se suoči i s najtežim profilima i okolnostima. Istina, bio je lijeni, ali kreativni veznjak na vrhuncu vala Totaalvoetbala i na svoje je oči pratio taktički razvoj koji će promijeniti svijet. Ipak, u razmjerno siromašnoj igračkoj karijeri ostati će najpoznatiji po tome što je u San Jose Earthquakesima bio ‘tajnica’ svom cimeru Georgeu Bestu za silne djevojačke pozive koji je ovaj dobivao po hotelskim sobama i po tome što su jednom De Graafschapovi navijači sakupljali novce u kante mlijeka za njegov povratak u klub. A onda pjevali da žele natrag svojih 10 guldena kada bi odigrao ispod očekivanja, a to je bilo često.

Sličnim su ga povicima dočekivali diljem svijeta. Kada je 2001. preuzeo Južnu Koreju, u svega pola godine potpisao je dva poraza od 5:0, protiv Francuza i Čeha. Javnost ga je, u kulturi koja je inače tradicionalno zatvorena i nesklona primanju stranaca među sebe, vrlo brzo raščetvorila. Samsung je povukao reklamu koju je snimio s njim, dok su mu navijači dali posprdni nadimak ‘Pet-nula’, tvrdeći kako “ne može izbornik biti netko tko ne može ni zapamtiti prezimena svojih igrača”. No, on je bio sretan što ne može razumjeti ono što se protiv njega govorilo po medijima, spremajući momčad po vlastitom nahođenju.

U toj ekipi stariji igrači su bili apsolutni vladari, toliki da su veterani prvi sjedali i objedovali, a tek su nakon njih mogli to raditi mlađi. Hiddink ne samo da je znao imena svih svojih nogometaša, već i kako prodrijeti u tu hermetičnu kulturu. Prošarao je kadar mlađim igračima, čak oduzevši kapetansku vrpcu 33-godišnjem Hong Myung-bou, a nepisani pravilnik o prvenstvu starijih je potpuno uklonio, radeći na nečemu što je dotad južnokorejskim igračima bilo nepojmljivo: razgovoru i zajedništvu. Tek kada se prvenstvo približavalo, Hiddink je u momčad vratio nekolicinu veterana koji su bili najmotiviraniji da dokažu svoju vrijednost i na terenu, ali samo po svojim pravilima.

Korejci su, znamo, ispisali povijest dolaskom do polufinala — makar uz niz sudačkih kontroverzi — preko Portugala, Italije i Španjolske. Ali, dok su te kontroverze svakako obilježile njihov nastup, toliko ga je obilježio i sam Hiddink i njegova nevjerojatna transformacija takve kulture, ne samo nogometne, što je i dobilo svoj akademski termin Hiddinkov sindrom. Nije zbilja onda ni čudno to što je Južna Koreja morala mijenjati zakonske legislative da ga proglasi prvim počasnim građaninom u povijesti, također preimenujući po njemu i stadion u Gwangjuu.

Gotovo je identičnu putanju prošao i kada je 2006. preuzeo rusku reprezentaciju. Hiddink je tada bio skup angažman, ali je i Rusija uživala svoj zlatni period ulaganja u nogomet koji će doživjeti vrhunac baš pod njim. Međutim, prije tog vrhunca stigla je i skepsa; Hiddinka su mediji u Rusiji dočekali s nadimkom “Nizozemski farmer”, dok mu je bivši izbornik Valerij Gazajev poručio kako “stranac ne može shvatiti kompleksnost ruske duše”.

Na kraju je ispalo da je mogao to shvatiti bolje i od samih Rusa; onaj trijumfalni pohod na Euru 2008. bio je ne samo trijumf njegove nogometne ideje, već i timskog rada kroz ujedinjenje svlačionice dotad poznate po apatiji i bizarnim istupima.

I u Rusiji je promovirao mladiće naspram demotiviranih veterana, ali je dao drugu šansu svima koji su je nasušno trebali, makar se činilo da dio njih to i ne zaslužuje. Prvo je Sergeja Ignjaševiča, koji je godinu dana ranije bio integralni dio CSKA-ove momčadi koja je osvojila Kup UEFA, potjerao zbog kašnjenja, da bi ga naknadno ipak vratio u momčad. Roman Pavljučenko je bio demoniziran zbog zbilja nesuvislog incidenta kada se u dresu moskovskog Spartaka prvo maltene potukao s gostujućim trenerom na utakmici protiv Toma iz Tomska, da bi onda upao u sudačku svlačionicu i izazvao nered, slično kao i još jedan protagonist, Igor Šemsov, koji je opalio suca u dupe nakon za njega dubiozne odluke.

Hiddink je znao kako će iz njih izvući najviše; tako što će im omogućiti ponovni početak, bez tereta onoga što je bilo dok on nije stigao među njih. Podržavao je psovke na treninzima, čak tražeći od igrača da zbijaju šale jedni s drugima, čak i oko eventualnog pada u formi. Prvi je Pavljučenko pričao o tome kako odazivanje na reprezentativne pozive više nije bila samo “dosadna obaveza”, već su igrači pronašli davno izgubljeni motiv i samopouzdanje, ono koje ih je kasnije dovelo do polufinala Eura kroz lepršav nogomet kakav nije bio viđen još od sovjetskih dana.

Nacija je u nogometnom smislu vapila za novim početkom, a Hiddink je transformirao kulturu koja je naumila transformirati — ili odbaciti — njega samog. Kada je s Rusima prešao na sustav 3-4-1-2, Hiddink je to objasnio tako što je rekao kako broj braniča načelno nije ključan, već je to “način na koji se momčad brani i napada, kako teče tranzicija iz napada u obranu i obrnuto”, poentirajući s: “ključ je u interakciji između samih igrača”.

Ključ je zapravo bio u njemu samom.

Možda je mladim danima bio veliki egoist, ali taj je ego postajao sve manji što je više spoznavao svijet oko sebe, do te mjere da je sebe već na početku trenerske karijere u PSV-u opisivao kao “čovjeka malog ega”. Kažu da je na toj prvoj pravoj trenerskoj gaži s ekipom iz Eindhovena jedini put pokazao nervozu, rukujući se prije svakog treninga s igračima nakon što je na prvom treningu, da smiri živce, pokušao zapaliti cigaretu naopačke. Samo 10 mjeseci kasnije osvojio je s njima sve što se osvojiti moglo, uključujući i naslov europskog prvaka, i to tako što je sjedio sa zvijezdama koje je vodio i palio jednu za drugom, zbijajući šale.

Nizozemci, međutim, nisu pretjerano voljeli taj njegov pomalo rigidni PSV, koji je do europske titule 1988. stigao s gol razlikom 9:5 u devet odigranih utakmica, ali povrh svega su bili kao i mještani iz njegovog sela, skeptični prema tako slobodarskom, fleksibilnom duhu, onom koji svoje momčadi nije gradio po dominantnim nizozemskim ideološkim obrascima — techniek ili tactiek — već po onom trećem i u toj kulturi najneuglednijem, passie. U strasti je Hiddink pronašao ideologiju koju je ugradio u svoj trenerski opus.

Najbolje je to pokazao kada je s Nizozemcima odigrao jako dobar turnir na Svjetskom prvenstvu 1998., gdje su dospjeli do polufinala i u utakmici za broncu izgubili od Hrvatske. Na tom je Mundijalu briljirao Edgard Davids, koji je samo dvije godine ranije na Euru poručio Hiddinku preko medija da “izvuče glavu iz guzica reprezentativaca”. Davids je tada promptno bio potjeran kući; navodno je incident izbio jer su se tamnoputi igrači osjetili zakinutima u socijalnom smislu, a Hiddink je to odmah prilagodio tako što je insistirao na većem obujmu karipskih jela pri zajedničkim obrocima. U Francuskoj je atmosfera zato bila toliko dobra da su igrači u šali govorili kako su osjećali da se treba nešto isprovocirati kako bi se otklonio taj čudan osjećaj, a takvoj je atmosferi pridonio i sam Davids.

Fleksibilnost u taktičkom, ali i autoritativnom smislu izdvojila je Hiddinka u povijesti ne samo nizozemskog i europskog, već i svjetskog nogometa, s obzirom na uspjehe s Južnom Korejom i Australijom. Nije, naravno, svugdje bio uspješan — epizoda s Real Madridom koja je uslijedila nakon SP-a 1998., recimo, sigurno nije nešto čime se ponosi — ali ispraćao je nogomet u modernu eru, onu u kojoj igrači i njihovi predstavnici preuzimaju iz dana u dan sve veći autoritet. Odbijanje dotad zadanih normi produžilo mu je karijeru, omogućivši mu i dva solidna uskakanja na Chelseajevu klupu, kao i još jedan pokušaj na klupi nizozemske reprezentacije tamo 2014.

Odbijajući mijenjati sebe, mijenjao je kulture gdje god ga je put nosio, pa čak i na kraju do ove selekcije Curaçaa. Živcirao je puriste i tradicionaliste i govorilo se da Hiddink “neće biti bez posla dok god želi raditi”, a sad je, izgleda, došlo vrijeme i da ta želja mine.

Sad će možda živcirati tek pokojog seljana kad sjedne na svoj Harley i zajuri po Varsseveldu, strašeći kokoši u stoku na putu do Guuseuma kako bi zaključio njegovu stalnu postavu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.