Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

S nadom u srcu

Kako se iz sprege Kopa i Merseybeata izrodio čuveni YNWA

Jürgen Klopp poznat je kao čovjek koji svojom osebujnom karizmom, ali i željom da neke stvari objasni na svoj način daje poprilično živopisne izjave. Tako je još kao trener dortmundske Borussije uoči susreta s Arsenalom u Ligi prvaka 2013. upitan za usporedbu nogometnog stila koji zagovara s onim Arsènea Wengera. Pomalo i nevoljko, Klopp je započeo svoju izjavu koja je na kraju ušla u anale.

“Mislim da on voli imati loptu u nogama, igrati nogomet s puno dodavanja”, započeo je Nijemac prije poentiranja, “To je nešto poput orkestra. Ali to su tihe pjesme, a ja više volim zvuk heavy metala; uvijek želim da je glasno”.

Kada je stigao na Anfield u jesen 2015. naslovi su prštali s najavama Liverpoola koji će “igrati u ritmu heavy metala”. Bila je to osvježavajuća novotarija pri predstavljanju Kloppova osebujnog stila igre, kojim će postupno od Liverpoola učiniti europsku hit-momčad, ali priča o sprezi glazbe i Redsa svoje izvorište ima u eri tijekom koje je čitav grad, a ne samo njegov nogomet, živio i rastao u ritmu rock ’n’ rolla i putem njega postao čuven na globalnoj razini.

Sve je počelo 1950-ih, koje za Liverpool kao grad i nisu bile najsretnije vrijeme. Grad je tijekom Drugog svjetskog rata zbog svoje strateške važnosti pretrpio velika razaranja; njemački Luftwaffe bombardirao ga je pune dvije godine, od 1940. do 1942., a u ruševinama je život izgubilo više od 4.000 ljudi. Grad je nakon rata trebalo popravljati i ponovno izgraditi, a razaranja su se poklopila s Baby Boomom, zbog čega je došlo i do velike krize stanovanja. Redukcije su i nakon završetka rata bile učestale. a neimaština je raširena.

Kriza u gradu se tih poslijeratnih godina ogledala i na nogometu. Liverpool i Everton nisu bili ni sjene momčadi koje su nekada osvajale titule, a unatoč krizi rezultata malo je tko mogao povjerovati da će Derbi Merseysidea između dvaju gradskih rivala u siječnju 1951. biti njihov posljednji prvoligaški sudar tog desetljeća. Oba kluba su u međuvremenu uspjela čak i ispasti iz prvoligaškog društva; Everton je u drugoligaškom društvu proveo samo tri sezone prije nego što se 1954. vratio u elitu, ali i tada se uglavnom nastavio mučiti u donjem domu ljestvice. Liverpool je upravo te godine potonuo u rang niže, iz kojeg se neće izvući idućih osam godina.

Ali grad je, unatoč silnim problemima koji su ga morili, odisao optimizmom koji dođe nekako prirodno nakon što se izgubi toliko puno i kad puno gore niti ne može biti. Potkraj 1950-ih situacija je postupno postajala bolja i sve je to poslužilo kao podloga za pravu kulturnu revoluciju,  takvu koja je Liverpool promijenila iz temelja.

Glazba ujedinjuje ljude i tjera ih da u njoj pronađu nadu i smisao u zajedništvu. Baš kao što to može i nogomet

Baby boomeri ratnih godina su polako bili ili već adolescenti ili barem u svojim tinejdžerskim godinama, a mladenački pokreti s epicentrom u Sjedinjenim Državama prelijevali su se i preko Atlantika. Liverpool se njihao u ritmu američkog rock ’n’ rolla; izvođači poput Little Richarda, Elvisa Presleyja i drugih punili su top-liste i u Engleskoj, osobito popularni među mladim Scouserima. Rasprodano gostovanje još jedne američke rock ’n’ roll legende Buddyja Hollyja u liverpoolskom Philharmonic Hallu 1958. motiviralo je mnoge mlade da se i sami prihvate sviranja, pa se procjenjuje da je između 1958. i 1964. na području Merseysidea djelovalo više od 500 bendova. Jedan od najvećih kroničara te scene bio je izvjesni Bill Harry, student Likovne akademije i veliki prijatelj s još jednim nadobudnim studentom koji će vrlo brzo knjigu zamijeniti gitarom. Njemu je ime bilo John Lennon.

Harry je u ljeto 1961. pokrenuo magazin Mersey Beat, a u prvom broju mu je upravo Lennon pisao o počecima svog benda koji je postajao sve popularniji. Oni su, međutim, bili tek dio brojne liverpulske glazbene scene koju su po imenu tog Harryjeva magazina prozvali Merseybeat. Brian Epstein, prvi menadžer Beatlesa, o tom je periodu pričao s osobitim uzbuđenjem.

“Ono što se odvijalo na obalama rijeke Mersey između 1958. i 1964. prštalo je od energije”,  stoji zapisano u Harryjevoj knjizi The Encyclopedia of Beatles people. “Bilo je to jedinstveno vrijeme kada je čitav grad plesao na glazbu mladeži koja je postajala svjesna što zapravo znači biti mlad.”

Taj kreativni entuzijazam prelio se i na nogometne klubove koji su također pokupili impuls te bujajuće energije s gradskih ulica i mjesta poput slavnog The Cavern Cluba, ‘mjesta rođenja’ The Beatlesa koje i danas možete posjetiti. Everton se vraćao u život, dok je u Liverpoool prvog dana prosinca 1959. godine na trenersku poziciju došao čovjek koji će klub odvesti do zvjezdanih visina i čije se ime izgovara s jednakim, ako ne i većim poštovanjem od onih the Beatlesa; bio je to Bill Shankly. On je u svojoj autobiografiji My Story iz 1976. također naglasio jedinstveni kontekst tog vremena.

“Čitav je grad oživio početkom 1960-ih”, prepričavao je legendarni trener. “Atmosfera je prokuhavala i na kraju proključala, a to nas je učinilo planetarno popularnima kroz Beatlese, ali i ostale pop-grupe u gradu.” Alex Young, napadač iz Evertonove šampionske generacije koji je u grad stigao iz škotskog Heartsa godinu dana nakon sunarodnjaka Shanklyja, zapisao je u svojoj biografiji The Golden Vision kako se “glazbena scena tih godina reflektirala na onu nogometnu, također bujajuću”.

Nije trebalo mnogo da to postane vidljivo golim okom.

Povratak dobrih rezultata obaju klubova početkom 1960-ih privukao je dodatne mase na tribine, pa se tako na Anfield znalo ulaziti i po dva i pol sata ranije kako bi se uhvatilo što bolje mjesto. Kašnjenje je značilo veliku vjerojatnost ostanka pred vratima stadiona, pa su se mnogi bez razmišljanja bili spremni žrtvovati tako što će čamiti na tribinama satima pred početak utakmice. Vrhunac Merseybeata dao je ideju klupskim čelnicima, koji su organizirali program za strpljive navijače, puštajući im ploče s aktualnim hitovima s top-ljestvica preko razglasa kako bi ih animirali do početka utakmice. Posjetitelji nogometnih utakmica su ionako velikim dijelom pohodili i koncerte, pa su se zvuci pjesama izvođača poput The Searchersa, Billyja J. Kramera ili Cille Black rado pjevali među publikom, osobito onom smještenom na Kopu.

Važnost sprege pop-kulture i nogometa uočena je i na plavoj strani grada; Everton je svoju prvu titulu prvaka nakon 23 godine čekanja 1963. ovjekovječio snimanjem ploče s navijačkim pjesmama, čime je postao prvi klub u povijesti sa službenim navijačkim nosačem zvuka. Na ploči su bile dvije pjesme, od kojih jedna obrada velškog ratnog marša Men of Harlech pod naslovom Everton For Me, snimljena je u istom studiju u kojem je svoju prvu pjesmu u srpnju 1958. snimio bend The Quarrymen, iz kojeg su kasnije nastali The Beatlesi. Beatlesi su s vremenom postajali sve popularniji, ali njihov odnos s nogometom nije bio osobito razvijen. Kolale su mnoge teorije o tome tko od njih podržava koji od dvaju gradskih klubova.

Kad je ekipa BBC-jeve emisije Panorama 1964. došla na Anfield kako bi zabilježila atmosferu na proslavi naslova prvaka, prvog nakon 17 godina, dočekao je Kop prekrcan mladim ljudima odjevenih u karakteristična odijela i s frizurama nalik onima koje je nosila četvorka iz Beatlesa, koji su tada bili na svojoj prvoj turneji po SAD-u. Čitav Kop se usto njihao pjevajući melodiju njihove hit-pjesme She Loves You. Bio je to začetak onog karakteristično engleskog navijačkog običaja obrađivanja pop pjesama, odnosno dovitljivog prilagođavanja njihovih riječi tako da se da podrška svojim ili ismiju suparnički igrači.

John, Paul, George i Ringo su bili svjesni da unatoč globalnoj prepoznatljivosti u Liverpoolu svoju popularnost i dalje moraju dijeliti s nogometom. Godinu dana nakon te proslave naslova Liverpool je igrao finale FA Cupa, koji je tada još uvijek predstavljao izrazito bitno natjecanje. Suparnik mu je bio Leeds velikog Dona Revieja, a Beatlesi su izrazili želju da pogledaju utakmicu uživo pa su poslali menadžera Epsteina da kod Shanklyja izmoli nekoliko karata za rasprodan ogled. No, Shankly je duboko držao do principa, pa je Epsteinu poručio kako će karte iz svog kontigenta dati isključivo “svojim prijateljima iz Kopa”, a Beatlese ondje “nikad nije vidio”.

Zanimljivo, Beatlesi su dvije godine kasnije na omot svog najpoznatijeg albuma Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band uvrstili i jednog Liverpoolova igrača — ali ne iz te Shanklyjeve momčadi, već je u pitanju Albert Stubbins, najbolji strijelac lige u sezoni 1946./47., posljednjoj prije Shankleyeve ere u kojoj je klub osvojio naslov.

Beatlesi su definitivno najpoznatiji bend koji je proizašao iz Merseybeat pokreta, ali jedan drugi bend je učinio tu poveznicu nogometa i glazbe besmrtnom. Gerry and The Pacemakers bili su uz Beatlese najpoznatiji bend te ere, a njih je također menadžerirao Epstein. Upravo je on bio skeptičan kada su članovi benda u jesen 1963. odlučili da za singl odaberu obradu pjesme iz broadwayskog klasika Carousel, u kojoj ženu rastrojenu zbog smrti svog muža tješi njen rođak, pjevajući joj kako se ne boji kročiti kroz životne oluje uzdignute glave. Epstein i producent George Martin su mislili kako bi se u tom trenutku trebali odlučiti za drugačiji tip pjesme od takve balade, ali pjevač Gerry Mardsen je izvornu stvar jako volio pa je ostao pri svojoj odluci.

Ona je na kraju promijenila njegovu karijeru, ali i navijačku kulturu diljem svijeta.

Singl You’ll Never Walk Alone postao je instant-hit i 2. studenog 1963. probio se na prvo mjesto top-ljestvice singlova. Dakako, to je značilo da će se zavrtjeti i na Anfieldu, a kako su se stvari puštale obrnutim redoslijedom, od 10. prema prvoj, You’ll Never Walk Alone je redovito bila emitirana netom prije nego što su igrači izlazili na teren. Njen zarazni i pjevni refren opsjeo je publiku toliko da ju je iz tjedna u tjedan tijekom pohoda na tu prvu titulu pjevala iz sveg glasa, što je postao i ritual. Naravno, jednom je morala ispasti iz top 10 singlova, ali nije više bilo šanse da ju neka druga stvar zamijeni — navijači su zviždali i glasno izražavali svoje nezadovoljstvo kad su je maknuli iz programa, pa je klub vratio You’ll Never Walk Alone pred početak svake utakmice.

Bilo je tu u pitanju mnogo više od same zarazne melodije čiji je refren, otpjevan a capella iz desetaka tisuća grla, odzvanjao stadionom i ledio krv u žilama Liverpoolovih suparnika. YNWA nosi poruku s kojom su se Liverpoolovi navijači tih godina mogli poistovjetiti — onu da nakon svakog crnog razdoblja dolazi sunce i da ne treba gubiti nadu. Taj sentiment i misao prošli su općenito građani Liverpoola u poslijeratnom periodu dok su jedan uz drugog, dan po dan, ponovno podizali grad i život u njemu. To “zlatno nebo na kraju oluje” sanjali su i Liverpoolovi navijači mračnih 1950-ih dok su se koprcali u drugoligaškom društvu prije nego što se pojavio Bill Shankly.

Na 50. godišnjicu probitka pjesme na vrh top-ljestvice singlova, samim tim i 50. godišnjice jedne od najbitnijih priča duge povijesti sprege nogometa i pop kulture, Mardsen je dao veliki intervju za službenu Liverpoolovu stranicu u kojem je iznio neka razmišljanja o toj pjesmi i njenom golemom značaju za klub i globalnu nogometnu zajednicu.

“Mislim da se ta pjesma ne veže uz nogomet, već uz ljude”, naglasio je. “Kada hodaš kroz oluju, drži glavu visoko i ne boj se mraka… To vrijedi za bilo što”.

I bio je u pravu. You’ll Never Walk Alone je pjesma koja odgovara poruci koju želimo poslati svom nogometnom klubu, onu da smo tu i da ga podržavamo u svakom trenutku, baš kao što želimo biti tu neovisno o okolnostima za sve voljene ljude u svojim životima. Sam Mardsen je tu pjesmu morao izvoditi u jednom od najtužnijih dana u povijesti kluba, uoči finala FA Cupa 1989. koje je Liverpool igrao upravo protiv Evertona. Bilo je to samo pet tjedana nakon katastrofe na Hillsboroughu u kojoj je živote izgubilo 96 Liverpoolovih navijača, a Mardsena je u emotivnom pjevanju pratilo gotovo 83.000 ljudi na Wembleyju; nakon početnog negodovanja pjesmi i tugovanju su se pridružile i deseci tisuća Evertonovih navijača. You’ll Never Walk Alone se također pjevala i kada je Liverpool one istanbulske večeri 2005. prošao put od mraka do svjetla u finalu Lige prvaka protiv Milana, doživjevši na kraju jedan od najsretnijih događaja u modernoj klupskoj povijesti.

Danas Kloppov Liverpool juriša prema engleskom i europskom vrhu uz taktove njegova heavy metal nogometa, ali u svaku domaću utakmicu i dalje ga ispraća stara sladunjava balada. Glazba ujedinjuje ljude i tjera ih da u njoj pronađu nadu i smisao u zajedništvu. Baš kao što to može i nogomet.