Kad ostvarite san i raditi ovakav posao, taj san uglavnom gradite na zabavnim i interesantnim pričama koje vas čekaju. Priče o velikim igračima i utakmicama, klubovima i pobjedama; u tim snovima nema puno mjesta, barem ne u fazi dječjeg sanjarenja, o svim onim mračnim i tužnim stvarima koje su također dio života, pa tako i, naravno, nogometa. Tu misao sam, kao u nekom filmu, kratk oprovrtio kroz glavu dok sam palio diktafon u poljudskom press salonu, započinjući razgovor s 39-godišnjim Edgarom Cardosom, šefom akademije u Šahtaru iz Donecka.
Mlađahni Portugalac, koji neopisivo pojavom i intonacijom podsjeća na sunarodnjaka mu Joséa Mourinha, kao da je i sam na trenutak počeo po inerciji pretpostavljati nogomet tmini u kojoj se našao njegov klub i zemlja čiji je šampion bio. No, nakon svega par uvodnih rečenica, u kojima je ushićeno počeo prepričavati svoju viziju nogometa — brzog, direktnog, s naglaskom na posjed lopte — i on je sam shvatio da se ta priča zaista čini gotovo pa neumjesnom, kao priča o nekakvom luksuzu iz nekog prošlog života.
U Šahtar je stigao 2020., nakon 12 godina rada u Benfici; stigao je u klub koji već godinama ne obitava u svom porušenom domu, ali koji je svejedno funkcionirao u Kijevu, domu svojih tradicionalnih rivala. Imali su Rudari ambicije, planove i projekcije — kako seniori, tako i ljudi u samoj akademiji. Rat dolazi naglo, a ljudi sve do prvih pucnjeva ne vjeruju da će se zaista dogoditi; tako su u prosincu Šahtarovi juniori igrali grupnu fazu juniorske Lige prvaka i pričali o interesu klubova za najvrjednije klupske eksponate.
“Iako sam na preporuku portugalskih vlasti poslao obitelj u Portugal, život u Kijevu bio je i dalje sasvim normalan, a domaći su me uvjeravali da je to sve okej i da se ništa strašno neće dogoditi” govori Cardoso. “Prvi put kada sam shvatio da to neće baš biti tako bilo je onda kad su krenule uzbune i bombe”.
“Ovo jesu nečija tuđa djeca, naravno, ali za mene su ovo sada i moja djeca”
Dva mjeseca kasnije, cijela je Akademija izmještena u Split, gdje sada prvenstveno imaju osjećaj sigurnosti, ali i privid normalnosti.
Taj se privid normalnosti najbolje osjetio početkom travnja, kada sam bio na prvoj utakmici koju je bilo koja Šahtarova selekcija odigrala od početka ruske invazije i bijega iz Ukrajine. Bio je to ogled juniora s vršnjacima iz RNK Splita na Parku mladeži; bila je neobično kišna večer, ali se u tim klincima iz Ukrajine jasno dala razabrati prvenstveno sreća što uopće imaju priliku biti tu, na terenu, gdje konačno opet govore o igračkoj, a ne vojnoj formaciji.
Treniraju i na Parku mladeži, ali im je ‘baza+ na Poljudu, gdje im je Hajduk — jasno, u suradnji s Darijom Srnom, koji u Šahtaru sada obnaša dužnost direktora za nogometna pitanja — omogućio uvjete za treniranje za oko 85 igrača iz svih uzrasnih kategorija i desetak članova trenerskog osoblja, koji su svi preko Zagreba stigli u splitski Hotel Zagreb. S njima je i 10-ak majki nekih od igrača koje su stigle kao pratnja najmlađim polaznicima, a koje su sada praktički postale dio stručnog stožera.
“Ti ljudi su podredili svoje živote toj djeci”, kaže Cardoso. “Praktički su napustili svoje obitelji kako bi bili 24/7 s ovim klincima, i to je nevjerojatna gesta”.
Izlazimo na pomoćni teren poljudskog stadiona, gdje vrlo brzo dolazi kontnigent od 50-ak djece i mladića iz (barem) dvije kategorije. Prvo što naprave je formiranje kolone i pristojno pozdravljanje s dobroho ranku, a onda lagano kreću sa zagrijavanjem. Cardoso mi pojašnjava trenersku strukturu koja stvarno djeluje šaroliko; uz par majki koje nadgledaju trening s klupe za pričuve, tu su i petorica trenera i jedna trenerica, Inna. Svaki od tih trenera ima zasebnu priču kako je uopće dospio do Splita, pošto je već poznato da zbog izvanrednog stanja i mobilizacije muška populacija u dobi od 18 do 60 godina ne smije napuštati Ukrajinu. Za akademiju koja je gotovo u potpunosti bila strukturirana od ukrajinskih trenera, to je veliki kadrovski udarac.
Dvojica vidno starijih su tu baš zbog činjenice da im je preko 60 godina, a jedan zapravo nije formalno ni trener, već bivši igrač koji je uskočio u pomoć kad su organizirali izbjeglički konvoj za Hrvatsku. Od ovih mlađih jedan, inače trener vratara, uspio je doći do Hrvatske pošto je u trenutku invazije bio s prvom ekipom u Turskoj, pa se preko Austrije prebacio do Zagreba, kao i drugi kolega. S njima je i još jedan Portugalac, koji je zapravo stigao na pripravnički staž u klub još u Kijevu, da bi sada ostao kao pomoć. Svi oni rade i na uvelike smanjenim prihodima, s tim da moraju improvizirati i po pitanju baratanja novcem koji i dobiju, pošto je rad ukrajinskih banaka u ovoj situaciji veoma ograničen.
No, sve djeluje veoma profesionalno; Edgar je u Kijevu imao prevoditelja, a sad bez problema organizira stvari na osnovama ukrajinskog. Uz aut liniju ekipa Hajduk Digital TV-a lovi Innu, koja je do rata trenirala žensku selekciju i koja priča engleski, za izjavu povodom međusobnog susreta Šahtarove i Hajdukove prve momčadi. Smijeh je tu brzo prešao u suze.
“Ovo jesu nečija tuđa djeca, naravno, ali za mene su ovo sada i moja djeca”, priča vidno ponesena emocijama. “Ja ih sad tretiram kao da su moja, jer znam što osjeća svaka majka koja ne može biti sa svojim djetetom. Briga oko toga što je jeo, ima li čistu odjeću, je li napisao zadaću… Slušam ih svako jutro i svaku večer kada zovu obitelji u Ukrajini, mnoge od kojih su zapeli u ratnoj zoni i s kojima preko mjesec dana nisu mogli stupiti u kontakt. Tada u jednom razgovoru čujete suze, smijeh, vrištanje, raspadanje. Užasan osjećaj, i zato smo sad tu da im pomognemo koliko možemo, što i nije teško kada kao mi volite svoj posao.”
Ljubav spram posla je ono što i samog Cardosa drži tu. Čovjek je ipak stranac, profesionalac; kada je ratni vihor krenuo najlakše mu je bilo dignuti sidro i krenuti negdje dalje, negdje gdje se neće osjećati nelagodno jer razgovor o svom radu započinje pričom o svojoj viziji nogometa. Ali u razgovoru povezujem koliko mu je bitno biti tu i biti podrška klincima, kao i ljudima koji su sada svoje živote podredili olakšavanju života toj istraumiranoj djeci.
“Nogomet sam po sebi više nije na prvom mjestu”, govori mi. “Ovo je sad humanitarna priča u koju su se uključili mnogi hrvatski klubovi, najviše Hajduk, i najbitnije je da su ova djeca na sigurnom.”
Klinci se tada okupljaju na hrpi kako bi pred kamerama pozvali Splićane na humanitarnu utakmicu. Smiju se kada im Edgar objašnjava što da kažu i zaista na trenutak možete dobiti dojam da im misli velikim dijelom nisu mračne; dolazak njihovih idola iz prve momčadi novi im je impuls optimizma i uzbuđenja, jer će uz njih ponovno dobiti osjećaj da su korak bliže kući. Svi oni se, naravno, unatoč neizmjernoj zahvalnosti domaćinima ipak nadaju da će brzo doći dan kad više neće biti u izbjeglištvu i kad će se ujediniti s obiteljima i prijateljima kod kuće u Ukrajini.
No, budućnost je sve osim izvjesna — kako ona vezana za sam rat, tako i za sam klub.
Nekolicina mladih igrača iz te juniorske momčadi koja je igrala Ligu prvaka već se rasulo po europskim, pa i po hrvatskim klubovima; dvojac koji je bio na posudbi u Mariupolju, gradu kojeg danas više nema, sada je potpisao za Lokomotivu. Ljudi u klubu ne dvoje da će Šahtar i dalje živjeti i biti velik.
“Ovo sve nam pomaže da kroz nogomet imamo mogućnost ponovno biti sretni”, kanalizira kolektivne misli Cardoso. “Jer da nisu tu, da ne treniraju i ne igraju utakmice, samo bi razmišljali o tome što se događa kod kuće, kako su im obitelji. Ovo je dokaz koliki je nogomet globalni fenomen; ujedinjeni smo nesrećom, i dečki sigurno ne zaboravljaju što im se dogodilo, ali isto tako su dobili mogućnost dijelom okupirati misli nogometom, nečime što zaista vole.”
Tu se onda ova turbulentna priča, na trenutke i teška za pričati, vraća na one tvorničke postavke i ponovno postaje tema koja opisuje u kolikoj mjeri nogomet može mijenjati živote, čak i u najtežim okolnostima, onda kada načelno on sam po sebi nije u prvom planu. Ti klinci su donedavno igrali velike utakmice i velika natjecanja, ali svaki ovaj trening u egzilu i svaka trening-utakmica, od onih protiv Hajduka pa do lokalnih niželigaša, sada kao da ima težinu puno veću i od ogleda u Ligi prvaka.
Uostalom, baš činjenica da je toj djeci nogomet postao sigurno utočište, kao i ovi ljudi koji su svoje živote podredili da im to omoguće, najveća su garancija da će Šahtar, kao i svi ukrajinski klubovi, preživjeti ove mračne dane i otkloniti prefiks klubova ‘u egzilu’.
