Fritz Szepan i Ernst Kuzorra bili su prijatelji od dječačkih dana, sinovi imigranata iz Istočne Pruske koji su s vremenom postali najpoznatiji dvojac iz čuvene grupe “Poljaka i proletera” koja će od Schalkea 04, dotad kluba koji je nogometna elita odbacivala, tih 1920-ih napraviti budućeg njemačkog šampiona. Međutim, njih su dvojica, koji su nakon debija za prvu momčad postali i obitelj — Szepan je oženio Kuzorrinu sestru, a Kuzorra Szepanovu — donekle razvili i komplekse zbog svoje radničke, imigrantske pozadine, pa su se dolaskom Adolfa Hitlera na vlast trudili prezentirati ‘pravovjernijima’ od mnogih Nijemaca, koketirajući s njegovom mračnom ideologijom bez da zapravo formalno postanu njen dio.
Schalke je u tom periodu doživio i svoje najveće uspjehe, definirane kroz čak šest titula prvaka osvojenih između 1934. i 1942. Szepan i Kuzorra, pokazat će klupsko istraživanje provedeno 2001. tijekom akcije preimenovanja ulice u blizini stadiona u Gelsenkirchenu u Ernst-Kuzorra-Weg, imali su koristi od režima iako nisu bili članovi Nacionalsocijalističke radničke partije. Sociolog Stefan Goch, koji je provodio klupsko istraživanje te 2001., utvrdio je u svom radu kako je Szepan preuzeo obrt deportirane židovske obitelji, dok je Kuzorra neslužbeno dijelio određene simpatije spram režima. Nedovoljno da ih se prozove otvoreno kolaboracionistima, ali definitivno dovoljno da se postave neka dodatna pitanja.
Klub je, kaže Goch, u tom (pred)ratnom periodu živio po maksimi prema kojoj je jedino bitan “nogomet i rad”, tvrdeći kako u Schalkeu tada “nije bilo otvorenih kolaboracionista, ali ni heroja”.
Punih 79 godina kasnije, Schalke je daleko od statusa šampionskog kluba kakav je uživao u eri Szepana, Kuzorre i ostatka njihove družine. Trenutno je na šestom mjestu 2. Bundeslige, sa šest bodova zaostatka iza vodećih; prije lanjskog ispadanja, u Cvajti nije bio još od 1991., a u čitavoj je svojoj povijesti Schalke samo sedam sezona proveo kao drugoligaš.
Upravo zato su i čitava njemačka navijačka kultura i 50+1 Regel bitni, jer omogućuju članovima da u praksi demonstriraju kako su neke stvari bitnije od rezultata
Rezultatski posrtaj nije utjecao na status članstva, pa je preklani klub po tom pitanju čak prestigao omražene rivale i susjede iz Borussije Dortmund. S preko 155.000 aktivnih članova Schalke je 2020. postao drugi najmasovnije podržavani klub u Njemačkoj, iza Bayerna koji ima nedostižnih 290.000 članova. Ta navijačka vojska nije željela ostati tiha na novo mračno poglavlje europske povijesti niti se sakrivati iza te maksime kako je “jedino bitan nogomet i rad”.
Schalke je po objavi ruske invazije na Ukrajinu vrlo brzo objavio kako je na insistiranje članstva i formalno raskinuo svoju suradnju s ruskim energetskim gigantom Gazpromom, inače najvećim eksploatatorom zemnog plina na svijetu. Tvrtka u ruskom državnom vlasništvu izdašni je Schalkeov sponzor još od 2007., a ugovor koji je raskinut trebao je trajati do 2025. i jamčio je klubu golemih 15 milijuna eura godišnje, čak i kada su stvari rezultatski prerasle u katastrofu i ispadanje iz Bundeslige. Štoviše, Gazprom nije ni pomislio na reviziju tog ugovora, već je samo onomad naglašeno kako će tvrtka dati dodatni bonus ukoliko ekipa izbori povratak među bundesligašku elitu.
Važno je naglasiti kako Schalkeovi rezultati nisu bili poražavajući samo na terenu, već i izvan njega. Klub je u 2020. prijavio dug od čak 200 milijuna eura, uslijed čega je bio prisiljen podignuti kredit kako bi održavao tekuće poslovanje i likvidnost. Financijski direktor Peter Peters podnio je ostavku nakon što je predložio članstvu upliv korporativnog kapitala u svrhu spašavanja klupskih financija, što je to isto članstvo odbacilo. Gazpromova financijska injekcija i odanost u teškim trenucima apsolutno je spasonosni faktor u cijelom tom nesretnom posrtaju.
Gazpromova računica je jasna. Klub i tvrtku je te 2007. povezao bivši njemački kancelar Gerhard Schröder, koji je sam jako dugo poslovao s njom i baš je uoči invazije postao dio Gazpromova nadzornog odbora. Izdašno sponzoriranje tada uspješnog Schalkea, koji je tvrtkin logotip na prsima nosio i u polufinalu Lige prvaka 2011. protiv Manchester Uniteda, kao i dvaput u četvrtfinalima Europa lige, 2012. i 2017., bio je tek dio Gazpromova pohoda na europski nogomet, paralelno s valom ruskih oligarha koji su kupovali pojedinačne klubove novcem koji je najčešće poticao iz posla s energentima; jasno, sve uz amen Vladimira Putina.
Gazprom je, sve do prošlog tjedna, bio i jedan od generalnih sponzora UEFA-ine Lige prvaka, s preko 40 milijuna eura vrijednim godišnjim sponzorstvom; već je bio načelno dogovoreno da će i kao glavni sponzor biti prisutan i na Europskom prvenstvu 2024. u Njemačkoj. Međutim, u odnosu na milijarde koje UEFA i ljudi iza krovne europske nogometne organizacije inkasiraju na godišnjoj razini, ovih 15 milijuna eura koliko je na godišnjoj razini Gazprom uplaćivao Schalkeu klubu je bilo apsolutno neophodno. Toliko da je, po toj objavi raskida ugovora, Hans-Joachim Watzke — čelnik rivalske Borussije, ali također i dalje privremeno prvi čovjek Njemačkog nogometnog saveza — obznanio kako bi “klubovi trebali razmotriti model solidarnosti sa Schalkeom” kako bi klubu pomogli da se “izvuče iz ove situacije”.
Schalkeovi navijači su od starta bili veoma skeptični po pitanju Gazpromova utjecaja u svom klubu. Clemens Tönnies, bivši predsjednik Schalkeova nadzornog odbora, jako je blizak s Putinom. S njim se sastajao i za vrijeme Zimskih olimpijskih igara u Sočiju 2014. Istovremeno su Schalkeovi članovi u klupskom fanzinu Schalker Markt insistirali na tome da se klub “udalji od Putina”, tvrdeći da “klub s demokratskim temeljima ne smije funkcionirati kao ljubimac autokrata”.
Tönnies, kojeg su 2019. izbacili iz kluba nakon rasističkih komentara, napominjao je kako se stvari ne smiju miješati, jer je “politički problem jedna stvar, dok je ekonomska suradnja nešto sasvim drugo”. U prijevodu, samo je držao onu tradicionalnu maksimu kako je jedino bitan nogomet i rad. Odnos između Schalkea i Gazproma njemački je istraživački novinar Jürgen Roth nazvao “seksom bez kondoma”, tvrdeći kako je “sjajan jer donosi novac”, ali istovremeno “omogućuje Kremlju da se kao virus neometano širi klubom”.
Schalke se mogao praviti blesav tako što bi tvrdio kako sponzorstvo i nogomet nisu u korelaciji s političkim problemima, ili ponavljajući tek onu uobičajenu mantru iza koje se moderni nogomet skriva, o tome kako “nogomet i politiku treba držati odvojenima”. Mogli su iz Schalkea palamuditi o tome kako jedan nogometni klub, ma koliku on vojsku navijača imao iza sebe, nije u stanju promijeniti tijek povijesti i zaustaviti rat. Mogli su pogledati svoju financijsku bilancu i šutjeti ili se barem izmotavati, baš kao što se Gianni Infantino tragikomično pokušavao izmotavati na novinarsko pitanje o njegovu bliskom odnosu s Putinom, kojem je držao leđa čak i nakon izbijanja sukoba s Ukrajinom 2014. Infantino se znojio pred kamerama, toliko da nije imao muda uopće izreći “Rusija” ili “Ukrajina” pred novinarima, a kamoli kritizirati Putinove poteze.
To je na mnogo razina i savršena ilustracija dinamike klubova koje vode članovi; klubova koji imaju svoju odgovornost u kriznim trenucima i čija je navijačka vojska spremna riskirati jako puno kako bi se klub našao na ispravnoj strani povijesti.
Možda vam djeluje kao da bi Schalke svakako raskinuo taj ugovor uslijed niza oštrih sankcija koje su zapadne zemlje nametnule Rusiji; možda će biti sada i onih koji će napominjati kako su ti isti članovi ipak na kraju te 2007. omogućili Kremlju da pusti korijenje u njihovu klubu, klubu rudara i imigrantskih radnika. Međutim, razlika je i više nego očita: dok su Infantino i družina iz UEFA-e, odnosno FIFA-e, davali bezuvjetnu podršku Putinu, pričajući o “neraskidivom prijateljstvu”, navijači su prosvjedovali zbog upliva kleptokratskog režima, iako im on donosi milijune. Dok je nogomet uvelike stajao po strani, nevoljko se odričući ruskih petrodolara, Schalke je jasno i glasno istupio na krilima svojih članova i poslao poruku mira i solidarnosti.
Ne žive ti Schalkeovi članovi u iluziji da će idući veliki sponzor biti oličenje poštenja i filantropije, jer sustav naprosto ne funkcionira tako. No, oni žele sami odgovarati za svoju sudbinu i žele barem ponuditi svoju svijest o tome koliko je svijet sjeban i koliko je važno govoriti o tome i zauzeti stav.
Upravo zato su i čitava njemačka navijačka kultura i 50+1 Regel bitni, jer omogućuju članovima da u praksi demonstriraju kako su neke stvari bitnije od rezultata. Schalke je svoje povijesne uspjehe onomad doživio tako što je šutio, svjestan da otpor može donijeti samo probleme, a mogućnosti utjecanja na promjenu su tada bile ništavnije i od ovih sad. Danas u Schalkeu ne žele da se o njihovoj šutnji jednog dana priča u sociološkim istraživanjima. Uostalom, oni se propasti ne boje, jer klub s takvom tradicijom i masom iza sebe ne može tako lako propasti.
