Uoči svakog velikog prvenstva ili početka nogometne sezone na bespućima interneta nađe se varijacija na jedan te isti crtež. Na njemu je obično prikazan muškarac, u velikoj većini slučajeva s pivom u ruci, koji pred televizorom čeka početak utakmice. Varijacije koje se javljaju uključuju onu sudačku pjenu kojom muškarac označava prostor dnevnog boravka, živi zid sastavljen od njega i ekipe na kauču i/ili crvene kartone koje lijepi svim nepoćudnicima koji ometaju to euharistijsko slavlje praćenja velikog natjecanja. Sigurno ste ih vidjeli, neki možda i podijelili po društvenim mrežama kojima kolaju enormnom brzinom, ali ti crteži uglavnom prikazuju zajedničkog ‘neprijatelja’.
Ženu.
Nogomet se često opisuje kao sredstvo eskapizma, kao područje u kojem je tobože jedino prihvatljivo ujediniti se u emocijama i osjetiti to nepatvoreno, iskonsko zajedništvo u spektru osjećanja i privrženosti ideji navijanja za kolektiv ljudi na terenu. Kao sport, nogomet je uvijek bio deriviran iz ideje po kojoj je za igranje istog potrebna prvenstveno fizička snaga, da bi se um kao faktor počeo proklamirati tek puno kasnije nakon što su prve organizirane grupe krenule šutati loptu nogama. U njemu, dakle, od samih početaka nikada nije bilo mjesta za ‘slabiće’ — kako na terenu, tako i oko njega — već je u povijesnom kontekstu izvorno bio utočište i filter pravog maskuliniteta. Žene su u njega pripuštene tek kao marginalna populacija, ali ona koja i kao takva ima svoju svrhu.
U filmu Parada Srđana Dragojevića, koji problematizira ne samo homofobiju već i pitanje ophođenja s muževnošću, postoji zabavna scena u kojoj se glavni protagonist Limun, srednjovječni gangster i deklarirani homofob, fascinira filmom Ben Hur. On uživa u sceni ponovnog susreta dvaju starih prijatelja, Jude i Mesale, gledajući kako se dvojica markatnih muškaraca grle i razmjenjuju čeznutljive poglede, sve dok iznenada ne shvati da se istu scenu može doživjeti i iz sasvim homoerotične perspektive, što u njemu izaziva gađenje.
I premda toga mnogi, pogotovo homofobi, možda nisu svjesni (ili odbijaju biti svjesni), ista se dvoznačnost redovito nalazi u scenama proslave golova u nogometu. Što je ironičnije od toga da promocija ideje nogometa kao heteronormativne oaze mačo muškaraca počiva na hordama polugolih i znojnih tipova koji se grle dok jednako takav ‘ben-hurovski’ polugol Apolon pozira pred njima u trenutku ekstaze, fleksajući svoje savršeno isklesane mišiće?
Tog ironičnog aspekta zasigurno su svjesniji izvan zamišljenih granica mačo svijeta koji okružuje nogomet, pa su ga sigurno svjesnije i žene. Jednako kao što su neke od njih savršeno svjesne seksualiziranosti uloge u koju ih to zatvoreno društvo pripušta u svoj dio svemira, omeđen sudačkim pjenama i živim zidovima. Tijekom prijenosa velikih natjecanja uobičajeno je da kamermani na tribinama traže oku ugodne ‘primjerke’ žena koje, sugerira se, svojim prisustvom djeluju infantilno, ali su istovremeno putem svojih atributa savršena pozadinska scenografija za mačo muškarce; drugim riječima, one su tu tek u službi dvorenja, da muškarcima posluže kako bi napasali oči ako ih ni međusobni znojni zagrljaji ne mogu utješiti.
Prihvaćanje žena kao punopravnih sudionica strasti i fascinacije kojima muškarci prate nogomet već je druga stvar. Antropolozi i psiholozi bi možda rekli da zaziranje od ženske prisutnosti u nogometnim hramovima ima korijen u latentnom strahu od poniženja, od mogućnosti da se muška strast, pa time i muškost, dovede u pitanje ako se počne uspoređivati s onom koju ispoljavaju žene. U prilog tome govori i povijesni kontekst tretmana žena ne samo na tribinama, nego i na travnjacima.
Na hrvatskim tribinama se vrlo često mogu vidjeti čak i organizirane grupe navijačica: Armada West Girls, Legice, brojna ženska populacija na sjeveru Poljuda i Maksimira
Lily Parr bila je zvijezda ekipe Dick, Kerr Ladies FC, sastavljene od radnica lokalne tvornice u engleskom Prestonu. Tijekom Prvog svjetskog rata i nakon njega britanske su žene bile primorane preuzeti dobar dio onoga što se tradicionalno smatralo ‘muškim’ poslovima, jer postojao je deficit muškaraca koji su otišli na front s kojeg se mnogi nisu vratili ili su se vratili ranjeni i osakaćeni. To je uključivalo i nogomet: utakmice najboljih ženskih ekipa u kratkom su roku postale iznimno posjećene i svojom popularnošću počele dostizati muški nogomet. Primjerice, susret između St. Helen’s Ladies i Dick, Kerr Ladies na Evertonovu Goodison Parku 1920. pratilo je 53.000 gledatelja.
Takav su rast popularnosti tradicionalno konzervativni čelnici engleskog FA protumačili kao prijetnju, tim više što je njeno javno lice predstavljala Parr, koje ja zabijala kao na traci — prema dostupnim podacima, postigla je više od 1.000 golova u svojoj karijeri. No, ona je bila i deklarirana lezbijka iz radničkog kvarta kojim je “stolovalo pijanstvo i nemoral”, pa su u FA-u zaključili kako nogomet “nije sport podoban za žene” te da se “ne bi smio javno podržavati”. Doslovce su zabranili ženski nogomet, odnosno onemogućili mu održavanje na travnjacima i stadionima klubova koji su bili članovi federacije i ta je umobolna odluka ostala na snazi punih pola stoljeća, sve do 1971.
Ponekad se čini da se takav način razmišljanja zadržao do dana današnjem u mnogim aspektima vezanim uz žene i njihovu uključenost u nogomet, bilo to kroz samu igru ili kroz ideju da one mogu podržavati momčad jednakom strašću kao i muškarci. Osim aktivnih zabrana gledanja nogometnih utakmica za žene, koje su još na snazi u dijelu zemalja islamskog svijeta, postoje i zapravo slične, neformalnije tendencije i na Zapadu. Primjerice, Nicini su ultrasi prošle sezone otvoreno zabranili ženama da putuju na utakmicu Europa lige protiv Lokomotiva u Moskvi, tvrdeći da je to “za njihovo dobro”. Slične sugestije i (ne)službene zabrane viđene su i u Rusiji, ali i u dobrom dijelu post-tranzicijskih zemalja.
Hrvatske navijačke skupine, u pravilu samo preslika nekih širih društvenih trendova, srećom ne dijele takve stavove. Iako su mizoginija i seksizam u društvu prisutni na svakodnevnoj razini, na hrvatskim tribinama se vrlo često mogu vidjeti čak i organizirane grupe navijačica. Grupe kao što su Armada West Girls, Legice te brojna ženska populacija na sjeveru Poljuda i Maksimira govore ipak da je dašak progresivnosti univerzalan na našoj navijačkoj sceni.
Ana Perković, glumica i aktivna pripadnica Torcide sažela je u intervjuu za Dalmatinski portal što to za nju znači navijanje i pripadnost navijačkoj skupini bolje od mnogih njenih muških kolega. “Torcida je za mene jedna povezana skupina ljudi”, tvrdi ona i dodaje “najbolja riječ koja je može opisati je — obitelj.”
A u obitelji se ne pretpostavlja jedno iznad drugog.
Žene su dio nogometne kulture praktički od samih njenih početaka, iako su ih marginalizirali, infantilizirali, pa i zabranjivali. Taj ekskluzivitet, objektifikacija i hiperseksualiziranje kao podloga za mačizam, kao i više-manje svako šovinističko ponašanje, obično služi samo kako bi se izbjegavalo preispitivanje sebe; svojih vjerovanja, stavova i ideala. Žene su nogometnu kulturu gradile na terenu i na tribinama, dokazujući da u njima gori jednaki žar za nogometom kao u muškarcima. Zato slobodno prebrišite sudačku pjenu iz loših pokušaja humora i još slobodnije zagrlite djevojku do sebe dok zajedno slavite kao po nalogu dobrog starog Woodyja Guthrieja:
And the wild and the reckless take up / With the clocked and the timed / And the mixture is all of us / And we’re still mixing