“Prošlo je 18 godina od mog odlaska”, obratio se Ramos brojnim navijačima u dresu s brojem 4 na leđima. “Mislim da sam napravio neke pogreške i želim iskoristiti ovu prigodu da se ispričam bilo kojem sevillisti koje su te moje greške i postupci uvrijedili. Svi smo dio iste obitelji, a ovaj povratak bio je dug koji sam imao prema sebi, ali i prema svom ocu i djedu.”

I nije ta isprika ono što je obilježilo ovaj (ne)očekivani povratak kući jedne takve ikone, već misao da je u pitanju prvenstveno dug koji je imao prema sebi. Cijela priča o njegovu odlasku iz Seville i postupcima zbog kojih se sada ispričava djeluju kao priča o ocu koji je napustio svoju djecu, a onda, suočen s biologijom i vremenom i radi svog straha od prolaznosti vremena stigao natrag pod stare dane tražiti oprost. Primarno zapravo kako bi njemu duša bila na mjestu. A nogomet je takav da njegova djeca dobrim dijelom uspiju oprostiti, spremna prigrliti barem nekakav, minimalni dio one izgubljene ljubavi koju od takve nisu figure dobivala.

Tek nakon što su godine učinile svoje progurao se tobože romantični povratak onamo gdje je postao osoba čije ime se ne spominje

Ipak, nisu sva djeca stigla razdragana za obiteljski stol; tamo iza gola, gdje inače stoluju najžešći Sevillini navijači iz skupine Biris Norte, vladala je tišina.

Oni su svoje rekli kad je informacija o dogovoru između kluba i Ramosa izašla u eter, proglasom u kojem su otvoreno rekli da je “sam prijedlog ovog potpisa znak manjka poštovanja spram vrijednosti koje su klub učinile slavnim, ali i tisuća sevillista koji su bili žrtve ponašanja dotičnog igrača”. On se, imenom i prezimenom, u proglasu spominje samo jednom.

Istini za volju, odnos Ramosa i Sevillinih ultrasa recipročno je prepun gorčine, zamjeranja i posljedičnih sukoba. Najupečatljivija je scena bila u ogledu Seville i Real Madrida tamo 2017., kad je Ramos — između zvižduka koji su probijali rekorde glasnoće i konstantnog skandiranja o njemu, “kurvinu sinu” — hladnokrvno plasirao panenku u mrežu ‘svog’ kluba, a onda, s dlanovima na ušima i očima fiksiranim prema Birisovcima, pokazao ime na dresu. A ustedes, čitali su mu s usana. Ovo je za vas, momci.

Kad se prije gotovo 20 godina probijao kao talentirani dječak u Sevillinoj akademiji, Ramosa su zvali Schuster iz Camasa — gradića koji administrativno spada pod Sevillu — pošto je stršio i po sjajnoj tehnici i po igri s obje noge, baš kao i nekoć Bernd Schuster. U prvom intervjuu koji je dao još kao 10-godišnji poletarac Ramos je hladnokrvno poručio novinaru da je njegova “misija pobjeđivanje”. A u vrijeme kad se probijao klubu je nedostajalo pobjeda, kao i tog samopouzdanja koje je nosio i gradio i koje će mu postati mantra zbog koje je palio mostove. Sevillini su navijači sanjali o tome da će ih on vratiti na stare staze slave nakon teškog perioda i ispadanja u Segundu.

Njima nije problem taj što im najbolji igrači svakako odlaze u Barcelonu, Real Madrid ili u neki treći klub, već je problem bio taj što je njihov lokalni klinac odjurio iz kluba praktički bez pozdrava i ostavio ih izdane. Tetovaža koju je naknadno stavio na sebe citat je Nelsona Mandele i kaže kako je “nepokoriva duša i vladar svoje sudbine”. Kao takav je odlučio pogaziti obećanje koje je dao navijačima, ono da želi nositi kapetansku traku u godini kad je klub slavio svoj okrugli 100. rođendan. Umjesto toga je pričekao kraj prijelaznog roka kako bi postigao dogovor s Real Madridom, i to navodno zato jer su u Sevilli izigrali dogovor po kojem je trebao postati najbolje plaćeni igrač.

Sudbina je nekako htjela da se i takav, nesalomljiv i čvrst karakter, vrati kući nakon što su ga izigrali i u tom Madridu, baš kao i mnoge klupske ikone prije njega.

Iako je Ramos često bio viđen kako slavi brojne trofeje u Madridu omotan zastavom Andaluzije, iako bi se znao hvaliti kako obožava flamenco i uzgaja andaluzijske konje, konstantno je radio stvari koje su Andalužanima na granici bogohuljenja. Uspjeh je ono što ga je pogonilo, uspjeh ga je tjerao da se prilagodi njemu u tolikoj mjeri da je izgubio čak i andaluzijski naglasak, već je usiljeno forsirao kastiljski kako bi se identificirao s Madridom.

I nije bio svjestan da je Real Madrid klub koji isto tako patološki stremi uspjehu kojemu postaješ višak čim se procijeni da nemaš više kapaciteta donositi pobjede. Nije bila tajna da se Ramos želio oprostiti od karijere u Madridu. Kad mu klub nije htio ponuditi produljenje ugovora na više od godinu dana, i to po smanjenim uvjetima, odabrao je glamur Pariza prije pokornog povratka u Sevillu. I tek nakon što su godine učinile svoje i nakon što je propustio dobar dio utakmica zbog kroničnih ozljeda, tada se progurao tobože romantični povratak onamo gdje je postao osoba čije ime se ne spominje.

Ali i takav je s igračke strane potreban, pogotovo uz silne probleme u defenzivi koje Sevilla ima. Teško je reći hoće li uspjeti vratiti taj dug “prema sebi”, kao i prema ocu i djedu koji su također patili zbog njegova vječnog dolijevanja ulja na vatru, ali nekako je i prikladno da njegova nogometna priča dobije ovakav kraj. jer Ramos je uvijek bio ličnost koja polarizira javnost i sad je to opet.

Birisovci su poručili da neće aktivno navijati protiv njega, ali da ne žele dati podršku onima koji su išli protiv principa i digniteta kluba. O tome koliko je ovaj povratak kontroverzan govore i priče da su u klupskoj upravi dugo bili izrazito podvojeni po pitanju mogućnosti Ramosova dolaska kad se ona otvorila, znajući koliki teret ona nosi.

On je navodno odbio ponude iz Saudijske Arabije i MLS-a kako bi stigao kući tražiti oprost, ali po svemu sudeći neće ga dobiti od svih. Za neke je priče kasno, pogotovo kad se iz vlastitih tvrdoglavih pobuda aktivno udaljavaš od mjesta koje ti je (bilo) dom.